Početna Zanimljivosti Mačevi srednjovjekovne bosanske države

Mačevi srednjovjekovne bosanske države

0
PODIJELI

Analizirajući mačeve, kao neizostavni dio opreme ratnika u srednjem vijeku, ali i simbol vlasti i moći tadašnjih gospodara, mnogo nam se može reći o tadašnjoj ratničkoj ali i svakodnevnoj praksi srednjovjekovnog čovjeka. Danas posjedumo 17 nalaza bosanskog srednjovjekovnog mača, a najveći dio se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, dok su obrađeni i oni nalazi koji su pohranjeni u muzejima u Travniku, Visokom i Bijeljini. Oni predstavljaju primjerke izrađene na tlu današnje Bosne i Hercegovine, a datiraju u period između X i XV stoljeća. Prilikom obrade akcenat je stavljen na njihovu tipološku i hornološku klasifikaciju. U srednjovjekovnoj Bosni mačevi su dijeljeni u grupu onih koji su korišteni prilikom suprostavljanja punom oklopu, dakle oni veće razorne moći i oni koji su korišteni za protivnika koji je bio u kombiniranom oklopu. Smatra se da su se i mačevi razvijali uporedo sa oklopom. Naime, već tokom XIII stoljeća oklopi doživljavaju značajne promjene u smislu kvalitete izrade, tako da i mačevi od tog perioda dobijaju ubojitija sječiva i balčaku a dolazi i do stilskih promjena. Jedan broj korištenih mačeva je pripadao i tzv. grupi INGELRII, što je ustvari signatura za njemačku pokrajinsku radionicu iz okoline današnjeg grada Solingena, čiji mačevi potiču iz X i XI stoljeća. Obzirom da su se mačevi koje je koristila bosanska srednjovjekovna vojska često izrađivali u njemačkim, ugarskim i italijankim radionicama teško je utvrditi koje su karakteristike srednjovjekovnog bosanskog mača. Ipak, zavaljujući dubrovačkom arhivu posjedujemo i određene dokumente o proizvodnji mačeva na prostoru srednjovjekovne Bosne.

Sve do druge polovine XIV stoljeća saznanja o bosanskim srednjovjekovnim mačevima imamo uglavnom na osnovu arheološke građe. U dubrovačkim dokumentima oni se često navode u različitim kontekstima – kao sredstvo za pljačku ili nanošenje povreda, predmet pljačke, trgovine, dobra iz oporuke ili jednostavno proizvodnje. Među mnogobrojnim dubrovačkim izvorima koji spominju mačeve, u dokumentima iz 1419. i 1427. godine se spominje “I bona de Bosna”, te “duos enses Bossinenses”, što ukazuje na činjenicu da su u Dubrovniku razlikovali mačeve odakle su dolazili. U ovom slučaju riječ je o mačevima bosanskog tipa, dakle mačevima koji su proizvođeni na tlu Kraljevine Bosne. Arheolog Ćiro Truhelka je iz zbirke mačeva Zemaljskog muzeja u Sarajevu izdvojio četiri primjerka s nakrsnicama povijenih u obliku potkove, predpostavivši da oni predstavljaju lokalnu bosansku vrstu sredonjevkovnih mačeva, ali i da su isti tokom XV i XVI stoljeća bili rasporstranjeni i na području Albanije, ali i Srbije te Dalmacije. U dubrovačkoj arhivskoj građi XIV i XV stoljeća često se uz proizvodnju mačeva spominje termin “Sclauonia”, koja je podrazumijevala Srbiju, tj. krajeve preko Drine, ali i krajeve zapadno od Drine koji su pripadali srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Na osnovu toga možemo definisati na kojem prostoru srednjovjekovne Bosne je bila najažurnija proizvodnja mačeva. Tako u periodu od 1403. do 1414. godine posjedujemo niz dokumenata izvjesnog Ostoja Dragojevića iz Gacka koji je bio vješt u proizvodnji mačeva. Tako se u jednom dokumentu navodi da jedan kovač sklapa ugovor sa majstorom za mačeve, a kome se obavezuje da će mu u roku od tri godine isporučiti 200 komada oštrica za mačeve s tri kanala uz cijenu od 450 perpera. Navedeni kovač, jeste spomenuti Ostoja. U najranijem spomenu iz 1403. godine Ostoja se navodi kao jamac svome bratu Utješenu koji je ugovorio petogodišnju službu i šegrtovanje kod jednog postolara u Dubrovniku. Šest godina kasnije, u decembru 1409. godine, kovač Nenko podigao je optužnicu protiv kovača Ostoje iz Gacka i mačara – spatariusa Tosoja Jurjevića zbog napada na njega i njegovu ženu. Tačno tri godine poslije, u decembru 1412. godine, Ostoja se obavezao da će za istog mačara Tosoju napraviti 25 mačeva s tri i četiri kanala dobro raspoređena i od dobrog željeza, da bi se potom 30. novembra 1414. godine, očigledno nakon što je ispunio obaveze iz prethodnog ugovora, obaveza i da će u sljedeće tri godine isporučiti još dvjesto “spatasa” s isključivo tri kanala. Dok se u dokumentu iz decembra 1412. godine ne daju morfološke pojedinosti osim da mačevi trebaju imati tri ili četiri dobro raspoređena kanala, u dokumentu iz novembra 1414. godine navodi se da su predmet narudžbe “spatasi”, bez nakrsnice i jabučice, dakle u današnjoj terminologiji – sječiva. Sasvim je sigurno da je Tosoje na isporučenim mačevima obavljao određene radove poput kompletiranja nakrsnica i jabučica, te pravljenja korica i drški. Dakle, možemo zaključiti da je u srednjovjekovnoj Bosni bio odvojen zanat kovača i mačara. Također, na osnovu dokumenata zaključujemo i da je jedan mač iznosio 2,25 perpera.


Mač koji je izrađen za Hrvoja Vukčića Hrvatinića

Možemo pretpostaviti da su baš mačevi koje su izrađivali Ostoja i Tasoje, završili i na dvorovima poznatih ličnosti bosanskog srednjeg vijeka. Među najznamenitijim je mač koji je početkom XV stoljeća naručio Hrvoje Vukčić Hrvatinić. U pitanju je mač sa tri jasno uočljiva kanala iz iluminiranog Hrvojevog glagoljskog misala. Sječivo mača je relativno kratko, a karakteriše ga i izuzetno visok stepen sužavanja, izrazito zašiljen vršak, jabučica tipa I te nakrsnice Oakeshottova stila. Mač sa jabučicom tipa Z pronađen je prilikom eksploatacije šljunčare u mjestu Dvorovi kod Bijeljine. Sječivo je bilo dugačno 79,7 a pri nakrsnici široko 4 cm. Na Velebitu kod Počitelja je pronađen i mač kojeg karakteriše jabučica tipa Z. U pogledu nakrsnice, sječiva sa trostrukim kanalom, pretpostavlja se da je izrađen od strane Ostoje. Sječivo mu je dugačko 85,4 a pri nakrsnici široko 4,5 cm. Gotovo identični primjerci su pronađeni kod Foče, Blagaja i u koritu rijeke Neretve u Čapljini.

 

Komentari