Početna Zanimljivosti Mehmed ef. Šemsekadić i otpor austrougarskoj okupaciji – jedan od najznamenitijih komandira...

Mehmed ef. Šemsekadić i otpor austrougarskoj okupaciji – jedan od najznamenitijih komandira odbrane

0
PODIJELI

Mehmed Nurudin Vehbi ef. Šemsekadić je rođen u Taslidži (današnji Pljevlja – Crna Gora) 1827. godine u uglednoj ulemskoj porodici. Osnovno obrazovanje je okončao u rodnom mjestu, a zatim odlazi u Sarajevo gdje završava medresu, da bi ga potom put odveo u Istanbul, studiravši u poznatoj Šeherzadi medresi. Završetkom školovanja vraća se u rodno mjesto gdje dobija svoje prvo zaposlenje u pljevljanskoj Ruždiji. Poslije toga 1866. godine imenovan je za muftiju u rodnom gradu.

Odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine prostor Bosanskog vilajeta, sa izuzetkom Novopazarskog sandžaka koji je ostao u sastavu Osmanskog carstva, dat je na upravu Austrougarskoj monarhiji. Taj čin pored historijske prekretnice, kojom je Bosna i Hercegovina data na upravu novoj imperiji, značio je i fizičko odvajanje sandžačkih Bošnjaka sa maticom. Bošnjaci nisu namjeravali mirnim putem predati prostor BiH novom osvajaču pa je došlo do organizacije bosanske narodne vojske koja je namjeravala pružiti otpor austrougarskoj vojsci. U tim dešavanjima učešće su uzeli i Bošnjaci Sandžaka a ključna figura bio je pljevljanski muftija Mehmed Vehbi Šemsekadić, koji je uspostavio veze sa ključnim ljudima u Sarajevu. U svojim agitacijama spominjao je da se u “Bosni brani Srbija i Crna Gora i veliki broj Albanaca sa Kosova”, upozoravajući naročito Bošnjake da je po Kur'anu “svaki musliman dužan oduprijeti se neprijatelju, i da onog ko to neće, treba kazniti oduzimanjem imovine i protjerivanjem”.

Prve su se organizovale Sarajlije na čelu sa Hadži Lojom koji je pod svojom komandom imao 700 ljudi. Sa njima je opkolio rezidenciju posljednjeg bosanskog valije Ahmed Mazhar paše, od kojeg je traženo da napusti Bosnu i preda naoružanje kojim bi narodna vojska pružila otpor Austrougarima. Politički organ, Narodni odbor koji je organizovao otpor pozvao je Šemsekadića da im se pridruži. Pljevljanski muftija je u Sarajevo došao 12. jula 1878. godine, zajedno sa novim komandantom Bosne Hafiz pašom kojeg je poslalo Osmansko carstvo. Bilo je to vrijeme kada se austrougarska vojska tek počela grupisati.

Jedan od učesnika marša koji je iz Pljevlja krenuo prema Sarajevu bio je i Omer aga Vejzović koji je 1943. godine dao svoja zapažanja o polasku i muftiji: “Kad smo pošli za Bosnu, bio je Ramazan, mjesec posta. Prvaši su se iskupili pred hućumet. Tu su doneseni bajraci. Pod muslimanskim bajracima je pjevala muslimanska vojska i dalbuhane su svirale. Pod pravoslavnim bajracima su stajale starješine i prvaci pljevaljskih Srba i dalbuhana je lupala. Ja sam tovario džebhanu – municiju na svom konju iz Pljevlja sve do Sarajeva. Džebhana je dolazila iz Mitrovice i Sjenice. Sa Mehmedom su bili također i njegova braća Ibraga i Nazif aga. Čekali su na konjima polazak. Muslimanski bajrak je nosio Hajdar Tahiragić iz Pljevalja, a druge bajrake nosila je vrijedna omladina. Među njima je bio Mujo Kuloglija kao bajraktar. Pravoslavne kršćanske bajrake su nosili najvredniji momci. Kada smo izašli iz Pjevlja i prošli Dolove, onda je Šemsi efendija sišao sa konja i zaustavio vojsku, digao ruke i počeo dovu činiti ovim riječima: ‘Bože nas ne vrati poražene bez obraza, i Bože, sačuvaj nam Bosnu i Hercegovinu od neprijatelja”. Nakon islamske molitvi su pristupili i pravoslavni popovi koji su izgovarali sljedeće riječi: “Bože nam sačuvaj Bosnu i Hercegovinu, to je naša stara domovina i ne dozvoli da je neprijatelj pritisne”.

Vojni marš iz Sandžaka se kretao preko Boljanića, Metaljke, Čajnića, Goražda i Glasinca, gdje su se pridružili Bošnjaci iz istočne Bosne tj. Podrinja. U konačnici vojska je u Sarajevo stigla 4. avgusta 1878. godine – sedam dana nakon što je austrougarska vojska na 4 mjesta prešla granicu i prodrla prema unutrašnjosti BiH. Prema nekoliko izvora muftija je došao sa oko 200 ljudi u Sarajevo, dok pojedini izvori navode da je taj broj iznosio i do 1 000 ljudi. Istog dana na Alifakovcu, pred velikim brojem građana Sarajeva, mutija je održao govor u kojem je uvjeravao narod kako će neprijatelj biti protjeran iz Bosne. Za sebe je rekao da će preuzeti komandu nad jednim dijelom vojske.

Poslije kraćeg boravka u Sarajevu Šemsekadić se sa grupom narodne vojske uputio prema Tuzli, preko Kladnja. Prema ovom gradu napredovao je i komandant XX divizije austrougarske vojske, general Sapari. Slomivši otpor bosanske narodne vojske kod Gračanice hitro se uputio prema Tuzli. Na putu prema Tuzli Šemsekadiću su se konstantno priključivali novi ljudi, a naročito je velik odaziv bio u Vlasenici, Rogatici i Zvorniku. U jutarnim satima 8. avgusta Šemsekadić je stigao u Tuzlu koja je bila pred padom u ruke Austrougara. Brzom intervencijom Šemsekadić je konsolidovao odbranu i u žestokom okršaju kod Tuzle teško porazio austrougarsku vojsku. Nastoječi iskoristiti poljuljanost u austrougarskim redovima Šemsekadić je krenuo u kontraofanzivu te dolinom rijeke Spreče došao nadomak Doboja, prethodno oslobodivši Gračanicu 13. avgusta. U tim borbama priključio mu se odred od 300 Srebreničana pod komandom Avdage Begtaševića. U jednom momentu Sapariju je bila ugrožena i glavna baza u Doboju. Šemsekadić je sa svojom vojskom držao obje strane rijeke Spreče, a položaj austrougarske vojske nije se poboljšao niti nakon dolaska pojačanja od 20 000 novih vojnika. Poređenja radi bosanska narodna vojska na navedenom frontu imala je samo 6 000 boraca, uz svega nekoliko starih osmanskih topova.

Velike pobjede koje je ostvarila narodna vojska pod komandom Šemsekadića digla je cijelu sjeveroistočnu Bosnu. Austrougarske posade iz Gradačca i Šamca morale su se povući preko rijeke Save. Ipak brojčano i materijalno superiornija austrougarska vojska uspjela je na drugim frontovima odnijeti niz važnih pobjeda i osvojiti niz važnih gradova, pa je tako 19. avgusta palo i Sarajevo. Nakon pada Sarajeva muftijina vojska borila se još čitav mjesec u sjeveroistočnoj Bosni nanoseći Austrougarima velike gubitke. U borbama koje je vodio u navedenom periodu posebno se istakao naum presijecanja putne komunikacije Doboj – Sarajevo, čime je Šemsekadić namjeravao opkoliti 13. zbor austrougarske vojske. Jednako teške borbe vodio je i kod Doboja 6. oktobra gdje je uspio ovladati cestom koja je vodila prema Sarajevu.

Krajem septembra 1878. godine ipak se odlučio na povlačenje prema Zvorniku, a zatim prema Srebrenici i Višegradu, gdje se dalje namjeravao vratiti u Sandžak, tačnije rodnoj Taslidži. Na tom putu pratilo ga je 700 boraca. Došavši u Sandžak pristupio je pripremama otporu austrougarskim trupama ukoliko se one upute prema Sandžaku. Zatvorio je granice prema Bosni, obustavio trgovinu sa Austrougarskom u Sandžaku, te regrutovao ljude čiji je broj ubrzo dostigao 2 500. U novembru je u Prištini primio Portino odlikovanje za iskazanu hrabrost i vještinu ratovanja u Bosni. Stupio je u kontakt i sa crnogorskim knjazom Nikolom, a i sa pokretačima pobune u Hercegovini. Istovremeno je sa njim radio i novopostavljeni komandant sandžačke vojske Ahmet beg Ćurić koji je do marta 1879. godine širom Sandžaka mobilisao preko 5 000 ljudi.

Znavši da se radi o iskusnom komandantom i osobi koja ima veliki utjecaj među narodom, Austrougari su posredovali kod osmanskog sultana Abdul Hamida II u Istanbulu, da on obuzda Šemsekadića. Poslije kontakta, Austrougarska je 21. aprila 1879. godine sa Osmanskim carstvom sklopila Novozapazrsku konvenciju kojom je određeno da Austrougari imaju pravo uspostaviti garnizone u Priboju, Prijepolju i Bijelom Polju, koje je naknadno zamijenjeno Pljevljima, a da sultan i dalje ima administrativnu vlast nad gradovima. Austrougari su dobili i punu podršku njemačkog kancelara Bizmarka da cijelim prostorom Bosanskog vilajeta, pa tako i Novozaparskog sandžaka, postave svoje punktove na važne drumove, nadgledaju trgovinu, ali i da u slučaju nužde prošire svoje vojne garnizone. Ipak, uslijed velikog protivljenja stanovnika Sandžaka Austrougari su se ograničili samo na uspostavljanje tri prvobitna vojna garnizona.

Definitivno zaposjedanje nekadašnjeg Bosanskog vilajeta izazvalo je veliko nezadovoljstvo kod bošnjačke emigracije u Istanbulu. Nastojalo se stupiti u kontakt sa Albancima da se zajedno sa njima pokrene novi ustanak protiv Austrougara, ali osmanski funkcioneri nisu bili zainteresovani da dadnu podršu ovakvom naumu. Istovremeno su pljevljanski prvaci Šemsekadiću savjetovali da je svaki novi ustanak uzaludan i samo bi donio nove žrtve i gubitke. I austrougarska diplomatija je učinila velike napore da Šemsekadića makne iz Sandžaka. U konačnici Šemsekadić je bio prisiljen da, sa najodanijim ljudima, napusti rodni kraj i pređe u Kosovski vilajet. Čim je stigao u Prištinu stupio je u kotantk sa albanskim prvacima, ali je sultan Abdul Hamid II, uz prijetnju ogromnih posljedica, zaprijetio albanskim prvacima da se ne upuštaju u saradnju sa Šemsekadićem. Izložen velikom diplomatskom pritisku Šemsekadić napusti i Kosovo te se na poziv sultana uputi u Istanbul. Da bi ga sultan barem malo smekšao pripremi mu veličanstven doček i odlikova ga specijalnim musafirom. U znak poštovanja uručen mu je ogroman posjed na obali Mramornog mora. Želeći se osigurati od svakog muftijinog djelovanja Austougari su od sultana tražili diplomatsku notu kojom će biti zabranjeno svako Šemsekadićevo djelovanje u BiH. Sultan Abdul Hamid II je odgovorio da je “muftiji najstrožije naređeno da se uzdržava od bilo kakvog uticaja na politiku u Bosni i Hercegovini i da mu je čak zaprijećeno surgunim progonstvom u Meku i Medinu ako bi na tome radio”.

U takvom diplomatskom ozračju muftija je umro 29. januara 1887. godine u Istanbulu, a sahranjen je u dvorištu džamije sultan Mehmeda II Fatiha u Istanbulu. Svoj život na obali Mramornog mora, daleko od rodne grude prokomentarisao je na sljedeći način. Naime, kada ga je jedne prilike na samrtnoj postelji posjetio jedan Taslidžak, muftija mu je rekao: “Volio bih da na Čemernu (brdo iznad Pljevalja) živim, pa da vatru pod jelama ložim, nego što sam ovdje u carevskom dvoru”.