Rođeni Beograđanin, Mihajlo Petrović, završio je Vojno – tehničku akademiju u Zagrebu 1977. godine i tada je prvi puta došao u Travnik, u Bosnu. I danas je tu, u Travniku i Bosni, u svom vječnom počivalištu. Odmah po izbijanju agresije stavio se na raspolaganje tadašnjem Opštinskom štabu Teritorijalne odbrane Travnik. Tadašnji pomoćnik komandanta za moral Prvog bataljona 312. brdske brigade Damir Čović, svjedoči: “Major Mihajlo Petrović iskazujući i na taj način svoje bosansko patriotsko opredjeljenje, već početkom maja 1992. godine rukovodio je zauzimanjem Tehničkog zavoda kopnene vojske bivše JNA, u kome je i sam radio punih 15 godina. Znao je da kaže da ne može napustiti svoju raju u Travniku, pogotovo ne sada kada im je najteže. Hrabar i odlučan, uz to i vojno – stručno obrazovan, major Mihajlo Petrović je osjetio i znao gdje je njegova pomoć najpotrebnija. Tražio je da ode upravo tamo, to je sam izabrao – među protjerane i prognane Bošnjake – Muslimane vlašićkog sela Mudrike. Znao je govoriti ‘da je, dok je rata, najveći Musliman među Srbima i najveći Srbin meu Muslimanima.”
Povlačenjem jedinica JNA u proljeće 1992. godine iz Travnika, rođeni Beograđanin – Srbin, odbio je naređenje i ostao u Travniku, gradu kojeg je zavolio. Prvi zadatak mu je bio da vojnički okupi protjerane Bošnjake iz vlašičkog sela Mudrike. Kada su 9. maja 1992. godine Mudričanima predstavili svog novog komandanta, Srbina, brojni su bili razočarani i u nevjerici. Ipak, vrlo brzo se pokazalo da će ovaj čovjek, major Armije Republike Bosne i Hercegovine, postati komandant kojeg će svi zavoljeti. Sa svojom jedinicom se uputio 23. juna na Vlašić, a tri dana kasnije njegova jedinica, od oko 300 boraca, je na Šešićkoj planini položila zakletvu. Tada je dao intervju za TVBiH i izrekao riječi kojima će ući u legendu: “Nakon razaranja Turbeta i Karaule i susreta kolona prognanih sa područja Bosanske krajine, postao sam veći Musliman (Bošnjak) od svih bosanskohercegovačkih Muslimana. A na Drini i Savi biću veći Srbin od svih bosanskohercegovačkih Srba”. U naredna četiri mjeseca hrabro će voditi svoje borce u borbama za Gostilj i Smet. Sa njim se borio i njegov šesnaestogodišnji sin Aleksandar, jedan od najmlađih boraca ARBiH. Krajem oktobra 1992. godine vođene su teške borbe za Jajce, u kojima je učestvovao Petrović sa svojim borcima. Kada je došla naredba o povlačenju major je to odbio. Kada je i drugi put stigla naredba, da se mora napustiti Šešićka planina, major je odlučio postavljati mine u pozadini. U toj radnji teško je ranjen 25. oktobra. Kada je major teško ranjen u izvršavanju borbenog zadatka njegovi saborci su sjurili do travničke bolnice noseći ga na nosilima ne vjerujući ni sada da su mogli za tako kratko vrijeme stići od prvih borbenih linija odbrane do liječničke pomoći. Nažalost, na putu prema bolnici u Zenici prestalo je da kuca hrabro bosansko srce. Sahranjen je dva dana kasnije u Travniku.
Ispraćaju i sahrani majora Mihaja Petrovića, komandanta Mudričke čete i Vlašićkog odreda, prisustvovali su tog oktobarskog dana gotovo svi Travničani, njih nekoliko hiljada, svih nacija i uzrasta. Bio je to njihov posljednji pozdrav sa majorom, čovjekom Mihajlom Petrovićem, bosanskim patriotom i herojem. Od tog dana Prvi bataljon 312. brdske brigade nosio je ime “Major Mihajlo Petrović”. Posthumno mu je dodijeljen “Zlatni ljiljan” i orden “Zlatni grb sa mačevima”.
