Početna Zanimljivosti Mirovni plan Kontakt grupe o okončanju rata – kako je nastala ideja...

Mirovni plan Kontakt grupe o okončanju rata – kako je nastala ideja o podjeli Bosne i Hercegovine u omjeru 51:49

0
PODIJELI

Definitivnom propašću Vens – Ovenovog mirovnog plana za Bosnu i Hercegovinu 17. maja 1993. godine, zbog odbijanja srpske strane, međunarodna zajednica je nastojala pronaći nova rješenja. Prilika se ukazala već 22. maja kada je ruski ministar vanjskih poslova Andrei Kroizev sazvao sjednicu Vijeća sigurnosti UN-a sa ciljem razmještanja trupa u tzv. “sigurnosnim zonama”, koje su činile: Srebrenica, Žepa, Goražde, Sarajevo, Tuzla i Bihać. “Petorka” koju su činile SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Španija, lansirala je tzv. “Program zajedničke akcije”, kojim se odriču Vens – Ovenovog plana. Ovakva inicijativa izrodila je novi plan Oven – Stoltenbergov.

Nakon tri teška pregovaračka dana, krajem jula 1993. godije, Alija Izetbegović i Fikret Abdić su preko državne televizije (BHT) izjavili da prihvataju plan. Već 30. jula proglasili su nastanak Unije Republike Bosne i Hercegovine, države sastavljene od tri konstitutivne jedinice. Čitav sporazum je bio sporan, ali ono što je bosanskohercegovačku stranu mučilo je nedefinisan status ove Unije u UN-u. Kako nije postojalo jasno definisano i kontinuirano članstvo Unije u UN-u Izetbegović je već sutradan povukao potpis sa mirovnog plana.

Mjeseci su prolazili bez ikakvih konkretnih raspleta po pitanju mirovnog procesa, ali onda je predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, zbog nepoznatih razloga, proces povukao sa mrtve tačke. Izjavio je da “Bosna i Hercegovina i Muslimani imaju podršku svjetske javnosti”, te se zbližio u stavovima sa Alijom Izetbegovićem. Ipak, hrvatska podrška je imala cijenu, Tuđman je zahtijevao zaustavljanje ofanziva Armije Republike Bosne i Hercegovine na hrvatske enklave u srednjoj Bosni, koje su bile pred padom – posebno se to odnosilo na slučaj Viteza i Žepča. Nakon niza diplomatskih sastanaka u potpunosti je okončan sukob između ARBiH i HVO-a te je marta 1994. godine u Vašingtonu potpisan sporazum, čime je nastala bošnjačko – hrvatska Federacija Bosne i Hercegovine.

Posredovanjem Čarsla Redmana, američkog specijalnog izaslanika, već 21. marta razgovaralo se o Uniji dvije republike i teritorijalnom omjeru 51 : 49, čime su postavljene temeljne osnove za sve naredne pregovore, ali svjesno ili ne udareni temelji i današnjeg uređenja BiH. Američka politička inicijativa u rješenju bosanskohercegovačke problematike zapala je u koštac kada je ruski predsjednik Boris Jeljcin zbog NATO udara na Vojsku Republike Srpske sazvao samit EU-a, Rusije i SAD-a u cilju “razmatranja krize u BiH”. Danas je općeprihvaćeno mišljenje da SAD nisu trebale pristati na ovo, jer je sastanak ubrzo pretočen u “Londonski sporazum” od 25. aprila 1994. godine, na kojem je saopćeno da je formirana četveročlana Kontakt grupa radi usaglašavanja političkog djelovanja koji bi doveo do okončanja rata u BiH.

Komentarišući ovaj iznenadni rasplet događaja, Alija Izetbegović u svojim “Sjećanjima” navodi sljedeće: “Amerika je popustila pred pritiskom Evrope, priklonila se njenoj real – politici i praktički prihvatila podjelu zemlje na Federaciju i srpski entitet u odnosu na 51 : 49. To je poznati i kontroverzni plan Kontakt – grupe, ustvari diktat svijeta. Rat će potrajati još više od godinu dana, ali politička sudbina Bosne i Hercegovine bila je ovim odlučena. Sve što će se dalje događati bit će određeno ovim kompromisom iza kojeg su stale sve relevantne sile svijeta od Amerike do Rusije”.

Jeljcinova inicijativa došla je u času kada su SAD nastojale popraviti partnerske odnose sa Rusijom, koja se još uvijek oporavljala poslije propasti Sovjetskog saveza. Zbog toga ne čudi blaža američka politika. Vitalij Čurkin, izaslanik ruskog predsjednika za Balkan, ponudio je srpskoj strani slanje ruske vojske u sklopu UNPROFOR-a, koja bi stala između linija VRS i ARBiH, ali da zauzvrat oni povuku tešku artiljeriju sa određenih mjesta. Nakon svega, sačinjena na osnovu francusko – ruskog prijedloga, članovi petočlane grupe: Rusija, SAD, Velika Britanija, Francuska i Njemačka, stižu u Sarajevo 26. aprila, čime zvanično otpočinje njihov rad. Izričito su podvukli da obje strane moraju sarađivati, te da će oni koji ne budu sarađivali snositi posljedice. Bilo je jasno da svjetski moćnici odlučuju o budućem uređenju države i da je na ARBiH da vojnim putem oslobodi 51% bosanskohercegovačke teritorije.

Da Kontakt grupa neće ići u prilog bosanskohercegovačkoj strani potrudio se već 7. maja francuski ministar vanjskih poslova Alain Jupe koji je izjavio da “evropski savez treba biti spreman nagraditi teritorijalne ustupke bosanskih Srba, dok je drugi čovjek britanske diplomatije Daglas Hog 19. maja bosanskohercegovačkoj strani poručio “da treba priznati vojni poraz i odustati od namjere da silom vrate izgubljene teritorije”.

Da bi Kontakt – grupa napravila određeni pomak i spremno dočekala ozbiljan početak rada isposlovano je 8. juna 1994. godine jednomjesečno primirje. Hrvatskoj strani je u potpunosti odgovarao rad Kontakt – grupe jer su znali da će dobiti određeni teritorij, dok je srpska strana zbog kontrole 70% teritorije BiH, kategorično odbacivala sve mape i rješenja, vrijeđajući novinare i medije riječima da će “srpska vojska cratati mape, a ne nekakvi niži činovnici”.

Dana 4. jula 1994. godine Kontakt – grupa sačinila je svoj plan – Prijedlog o teritorijalno – političkom ustroju Bosne i Hercegovine. Dali su 15 dana stranama u BiH da se izjasne o prijedlogu, uz poruku da će strana koja ne prihvati prijedlog snositi sankcije. Karadžić je nakon niza uvreda upućenih pregovaračima odlučio poslati pismo Jeljcinu tražeći razumijevanje za srpske stavove o jedinstvenosti teritorije koju žele ostvariti, “srpskom Sarajevu i nemogućnosti BiH”. Bilo kako bilo, Srbi nisu namjeravali prihvatiti plan, već su samo tražili “osnovu za nastavak pregovora”. Izetbegović je sa druge strane sazvao Bošnjački sabor u julu 1994. godine na kojem se raspravljalo o Oven – Stoltenbergovom planu. Posjeta turskog predsjednika Demirela Hrvatskoj iskorištena je za potpisivanje trilateralne deklaracije na Brijunima 17. jula 1994. godine. Pored Izetbegovića na Brijunima se iz BiH našao i Krešimir Zubak, predsjednik Federacije BiH. Trojica predsjednika su na Brijunima konstatovali da treba pronaći što brže trajno rješenje za krizu u regiji, naročito u BiH. Izetbegović je sa ovim stavom došao i na Bošnjački sabor održan 18. jula 1994. godine. Sabornici su se izjasnili pozitivno – 303 za i 46 protiv. “Bosna ovim nije bila sačuvana. Sačuvana je ideja cjelovite Bosne za koju će se trebati strpljivo boriti u dugim godinama koje dolaze”, izjavio je Izetbegović.

Na sjednici Generalne skupštine UN-a održane 27. septembra 1994. godine Izetbegović je izvršio pritisak na članice da poduzmu aktivnosti radi odbacivanja plana Kontakt – grupe od strane bosanskih Srba. Tada je ofanziva VRS bila veoma snažna na prostoru Podrinja, kao i na Sarajevo. Skupštinsko zasjedanje, zajednička sjednica Skupštine RBiH i FBiH, dogodila se 18. novembra 1994. godine kada je plan Kontakt – grupe bezuvjetno prihvaćen. U tom periodu ARBiH i HVO su ubrali prve plodove zajedničke akcije, oslobođenjem Kupresa. Također, uz pomoć elemenata HVO 1. korpus ARBiH izveo je veoma uspješno ofanzivu u okolini Sarajeva, tačnije na planini Treskavici, oslobodivši niz mjesta. Cilj ovih akcija, kako je tvrdio Izetbegović, bio je prisiliti Karadžića da prihvati mirovni plan Kontakt – grupe. Ipak, sa druge strane VRS je izvela tešku ofanzivu na 5. korpus ARBiH, odnosno Cazinsku krajinu, poslije koje je ponovo zauzeta Velika Kladuša i još jednom ustoličena tzv. Autonomna pokrajina Zapadna Bosna. Pored veoma agilnog stanja na vojnom planu, događala se i živa aktivnost na diplomatskom planu. Prijedlozi nisu zadovoljili Izetbegovića tako da je u intervjuu za jedne bosanskohercegovačke novine izjavio: “Mi se uspješno odupiremo vojnoj ofanzivi na 5. korpus, a i političkoj ofanzivi na mirovni plan”. Nekoliko dana prije, obraćajući se na Samitu Konferencije o evropskoj sigurnosti i saradnji u Budimpešti Izetbegović je otvoreno prozvao Francusku i Veliku Britaniju zbog podrške koju daju Srbiji i Srbima. “Upitao bih neku gospodu koja predano radi na tome da od ovog čudovišta što je sebe nazvalo ‘republikom srpskom’ naprave državu – a neki od njih sjede i u ovoj sali – hoće li sutra raditi na tome da ta ‘republika srpska’ bude priznata i da njeni tvorci sljedeći put sjede ovdje sa nama? Upitao bih tu gospodu: hoće li, spremaju li se da tu tvorevinu, zasnovanu na nasilju i genocidu, danas – sutra pozovu u porodicu civiliziranih zemalja (…)”.

Plan Kontakt – grupe je propadao. Zračni udari NATO pakta nisu donosili gotovo nikakve rezultate, a u pojedinim momentima su bili čak i komični. Primjera radi tokom septembra 1994. godine NATO avion je djelovao na jedan zastarjeli tenk koji se nalazio u voćnjaku, ali ga nije razorio. Umjesto njega kompletno je uništen svinjac jednog mještanina. Bosanskohercegovačka strana je digla ruke od Međunarodne zajednica i okrenula se “prijateljima Bosne”, koji su još uvijek podržavali “ideju Bosne”. Ovom pozivu se, naročito kao i mnogo puta ranije, prvi odazvao Iran. Posebno je to došlo do izražaja 13. decembra 1994. godine na Samitu Organizacije islamske konferencije u Maroku. Pored Irana, jasnu namjeru da svim silama pomogu BiH iskazao je Pakistan, Malezija i Turska.

Sredinom decembra 1994. godine da bi “pregovore vratio na pravi put”, u Sarajevo stiže bivši američki predsjednik Džimi Karter. Za srpsku stranu njegova posjeta je predstavljala mogućnost da se naglase stavovi od ranije i da im se pokuša osigurati pozicija ravnopravnosti. Izetbegović je posjetu Kartera okarakterisao kao “nebitnom”, jer ga je smatrao ličnošću koja “nije baš najbolje upoznata sa svim problemima Bosne, pa će rezultat njegove posjete biti u razmjeri s tim”. Ispostavit će se da je učinio kardinalnu grešku. Njegovu posjetu posebno je iskoristila srpska strana, nastojeći sebe pokazati kao “pozitivce ovog sukoba”, ali i da ga namami na svoju stranu. Karterov posjet Palama priređen je uz velike počasti, a sa njim se lično rukovao Radovan Karadžić. Međutim, bez obzira na ovakav pristup, već u januaru i februaru 1995. godine počele su stizati inicijative o novim konferencijama o BiH.

Nedefinisano stanje u vezi FBiH opterećivalo je odnos Bošnjaka i Hrvata. Radi iskazivanja podrške ovom projektu u februaru je u Minhenu potpisan Sporazum, koji je pripremio Ričard Holbruk i tako značajnije ušao u rješavanje krize. Tokom februara došlo je čak i do pregovora bosanskohercegovačke i srpske strane oko humanitarnih pitanja naročito po pitanju Srebrenice i Goražda, ali bez ikakvog učinka. Sa druge strane, plan Kontakt – grupe, bio je u velikoj krizi, gotovo bez ikakvih pomaka. Srpska strana je odbijala gotovo sve pregovore, jer oni nisu mogli proći bez korekcije teritorija na štetu nje. Zbog toga, navedeno četveromjesečno primirje iskorišteno je od strane ARBiH za konsolidaciju redova, preustrojstvo jedinica, dotur velikih količina naoružanja, pa čak i sprovođenje akcija (oslobođenje Vlašića), za otpočinjanje niza velikih oslobodilačkih ofanziva uz podršku HV-a i HVO-a, koje su sredinom oktobra 1995. godine čak i premašile zacrtanih 51%. Time je srpska strana i definitivno bila primorana prihvatiti zacrtani plan Kontakt – grupe o podjeli države na 51 : 49, što je potvrđeno u Dejtonu a kasnije i u Parizu.