Početna Zanimljivosti Misija muftije Mehmeda Azabagića u cilju sprječavanja migracije Bošnjaka nakon austrougarske okupacije...

Misija muftije Mehmeda Azabagića u cilju sprječavanja migracije Bošnjaka nakon austrougarske okupacije 1878. godine

0
PODIJELI

Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i gubitka ogromne teritorije Osmanskog carstva, znatno se pogoršao položaj muslimanskog stanovništa koje je dobilo nove vladare. Pobjeda Rusa u rusko – osmanskom ratu koji je vođen od 1877. do 1878. godine ojačao je “panislavističku” politiku kojoj se priklonila Srbija i Crna Gora. Takva politika učinila je da Balkan postane najkritičnije evropsko žarište, a u tom žarištu našao se i prostor današnje Bosne i Hercegovine. Austrougarska okupacija BiH nije odmah u startu prouzrokovala masovnu migraciju stanovništva. U početku su se iselili samo intelektualci, te visoki službenici. Ipak, takav poduhvat prouzrokovao je ambijent haosa, nakon čega se počelo iseljavati sve više stanovništva. Narod je shvatio da u državi ne postoje više ljudi kojima se mogu obratiti za objašnjenje novonastale situaciji, niti sa savjetom šta će biti od njih. Odlazak vjerskih lica, u prvom valu migracije, prouzrokovao je pojavu samoproglašenih vjerskih autoriteta koji su izdavali fetve o neophodnosti hidžre na prostor koji je ostao pod kontrolom Osmanskog carstva, uz navode da “Bosna više nije zemlja Islama”, čime je formirana kičma problema migracije i uzrok velikog iseljenja Bošnjaka izvan matične domovine. Među bošnjačkim stanovništvom je zavladao i strah od nove, austrougarske, vlasti jer je oni nisu doživljavali kao svoju domovinu, a razlog tome je što ona nije bila muslimanska država.

Nova vlast je bila upoznata sa nezadovoljstvom ali sve do 1885. godine ona je imala ulogu nijemog posmatrača. Štaviše kanale koji su vodili izvan BiH je ona držala otvorenim, što joj je i odgovaralo jer se od BiH trebala napraviti klasična katolička zemlja. Tako npr. 1882. godine Bošnjaci koji su željeli napustiti BiH podnijeli su 3 003 zahtjeva za isljenje, što im je austrougarska vlast odobrila ne tražeći od njih nikakvo objašnjenje zbog čega žele da se isele. Tadašnji tuzlanski muftija Mehmed Teufik Azabagić, je u periodu od 1884. do 1886. godine u listu “Vatan” izdao niz proglasa upućenih Bošnjacima u kojima je, na osnovu Kur'ana i hadisa, naveo da migracija Bošnjaka nije u skladu sa vjerskim načelima i da ne nasjedaju na tvrdnje samoproglašenih vjerskih autoriteta da Bosna nije zemlja Islama, kao i to da im je dužnost da ostanu u njoj i da je ne napuštaju. Ovakav istup je imao efekta tako da se migracija u znatnoj mjeri obustavila. Time muftija Azabagić zaslužuje glavnu ulogu u sprječavanju iseljavanja Bošnjaka izvan BiH.

Prenijet ćemo neke od dijelova članaka koje je Azabagić izdao: “(…) Hvala Bogu u našoj zemlji ovakvo nezdravo stanje ne postoji. Ako se domovina napušta samo zbog promjene vlasti i zbog dužnosti obavljanja vojnog roka nepotrebno se uzrujavamo. U svim vjerskim knjigama piše da ukoliko je u jednoj zemlji omogućeno obavljanje vjerskih dužnosti kao što je džuma, Bajram namaz i ezan ta zemlja ne može biti ‘zemlja u kojoj nema islama’ (…)”; “Ako čovjek napusti domovinu gdje se rodio i odrastao moguće je da se suoči sa mnogim problemima. Iz tog razloga nipošto ne treba napuštati domovinu (…) Kada čovjek napusti svoju uzvišenu domovinu gdje je rođen, odrastao, njenu slobodu i povlastice koje pruža, te ode u zemlju čiju klimu, narod, običaje i ekonomsko stanje ne poznaje, s jedne strane će narušiti tjelesno zdravlje, sa druge strane neće moći zadovoljiti svoje osnovne životne potrebštine (…)”; “Stanovništvo održava snagu, vrijednost i značaj jednog naroda. Zbog toga muslimani ne smiju napustiti zemlju (…) Koliko se smanji broj muslimanskog stanovništva u našoj domovini, utoliko će se smanjiti i naš utjecaj i značaj (…)”; “Mnogi koji su napustili domovinu i otišli u druge zemlje na putu su se susretali sa raznim poteškoćama. Oni koji misle ubuduće migrirati treba da su upoznati sa ovim stanjem. Jer ‘(…) naprimjer od 10 migranata sedmero njih umire prirodnom smrću, te zbog teških uslova tokom seobe. Troje njih ostaju živi ali kako? Oni koji su ostali živi bili bi u stanju platiti za vlastitu smrt samo da bi se oslobodili nevolja koje su ih zadesile tokom putovanja.”; “Braćo muslimani! Nije vam dopušteno povoditi se i vjerovati ni u zeru onog što vam govore oni koji su se odselili. Jer time nastavljaju rušenje. Pošto su ih snašle nevolje koje su zaslužili te izgubili imetak i bogatstvo svojih predaka, oni žele da se i vi nađete u istoj situaciji (…)”; “Napuštati domovinu zbog nepotrebnih strahova će najviše ići u korist nemuslimanima. Zar će to koristiti i čemu drugom osim služenju interesima prokletim ljudima koji jedva čekaju da napustimo svoju domovinu da bi mogli kao što to i nekoć učiniše, za gotovo nikakav novac zaplijeniti nam kuće, posjede? (…)”; “(…) Oni koji napuštaju dom treba da uzmu u obzir mogućnost da će na mjestima gdje odu nekoliko godina provesti kao beskućnici. Jer, za one koji jesu ili koji će migrirati, na mjestima kamo odlaze nisu pripremljeni opremljeni konaci, vile niti dvorovi (…)”.