Početna Zanimljivosti Način borbe i taktika srednjovjekovne bosanske vojske – kako su Bošnjani kretali...

Način borbe i taktika srednjovjekovne bosanske vojske – kako su Bošnjani kretali u boj

0
PODIJELI

Oružana borba u srednjem vijeku se uglavnom bazirala na duelima prsa u prsa, tako da se ona nije bitno razlikovala od sukoba iz ranijeg, antičkog, perioda. Ukoliko je bio u pitanju rat kojeg je vodila cijela zemlja, vladar je bio taj na čiji poziv se okupljala cjelokupna bosanska vojska. Svaki od oblasnih vlastelina dovodio je određeni broj ljudi koji su bili pod njegovom komandom, dok je na čelu svih njih bio bosanski ban/kralj. Srednjovjekovna Bosna je jedna od rijetkih država srednjeg vijeka koja se nikada nije služila plaćeničkom vojskom. Sveta dužnost svakog Bošnjanina je bila da brani svoju zemlju od vanjske invazije.

Vojska se sastojala od pješaka, koje je činila sitna vlastela, i od konjice, koju je činila krupna vlastela, odnosno vitezova. Strijelci su regrutovani iz reda seljaka, koji su i otpočinjali boj. Nakon što bi ispalili strijele povukli bi se iza položaja, a u bitku bi pristupila konjica, tj. vitezovi. Ukoliko je vođen manji rat angažirala bi se samo manja grupa bosanske vojske. U vrijeme srednjovjekovne samostalnosti Bosna je raspolagala sa osam oblasnih vojski, budući da se država sastojala od osam oblasti. Jezgro vojske su činili banski, a kasnije kraljevski odredi. Oni su ujedno predstavljali i redovan tip vojske koja se nalazila uglavnom u utvrdama, koje su na neki način zapravo bile kasarne.

Bosanska vojska se uglavnom borila na otvorenom bojnom polju, prsa u prsa, sa izuzetkom borbi za odbranu određenog grada. U takvim okolnostima korištena su sva sredstva kako bi se neprijatelju nanijeli što veći gubici. Sa bedema se na napadače lijevala rastaljena smola, ključala voda, bacalo se kamenje, čupovi puni zmija, škorpiona i dr. Upotrebljavane su i otrovne strijele i koplja, kužne strvino i sl. Osnovna taktika srednjovjekovne bosanske vojske je bila da neprijatelja navuče u neprohodni klanac ili guduru kojih je Bosna puna. Tada bi strijelci sa okolnih stijena prvo zasuli neprijatelja, a potom bi pješadija napala frontalno. I sam prilaz Bobovcu, poviš Kraljeve Sutjeske kod Kaknja, je bio branjen na sličan način. U kanjonu rijeke Bukovače, nadomak grada, branioci su podizali branu od volujske kože. Kada bi osmatrači dojavili da se neprijateljska vojska približava, branioci bi digli branu nakon čega bi se posukljala ogromna količina vode, koja bi brisala sve pred sobom. Ostaci usjeka su ostali i do dana danas ispred gudure zvane Ljestvače. Pored taktike korištene su i razne varke, poput slanja netačnih vijesti o ogromnom broju vlastitih snaga, da se prije vremena povukao dio neprijateljske vojske, da su pojedini dijelovi neprijatelja doživjeli teške gubitke i sl. Ponekad bi se u vojnom logoru noć uoči bitke zapalile brojne vatre po okolnim brdima kako bi neprijatelj stekao dojam da se radi o ogromnoj vojsci, ili se pjevalo i sviralo, sve u cilju zavaravanja neprijatelja. Po jednom bitnom svojstvu bosanska vojska je ostala specifična. U borbu je stupala samo danju, uz objašnjenje da im nije potrebno okrilje noći kako bi se uzdali u svoju snagu, te da njihova pobjeda mora biti vidljiva i časna.

Historija je zabilježila i brojne slučajeve kada je bosanska vojska uništila i po nekoliko neprijateljskih vojski istovremeno, pa i one koje su predvodili ugarski kraljevi. Jedna takva je izvojevana u Usori kod grada Srebrenika 1360. godine, druga 1415. godine u dolini rijeke Lašve. Bosanska vojska se istakla i u ratu protiv srpskog cara Dušana 1350. godine, te u odbrani Podrinja tokom XV stoljeća kada je srpska vojska sve češće ugrožavala srednjovjekovni bosanski teritorij. Svakako je najblistavija pobjeda srednjovjekovne bosanske vojske ona nad Osmanlijama kod Bileće, 27. avgusta 1388. godine, kada je osmanska vojska doživjela težak poraz, a njezin komandant Lala Šahin paša jedva izvukao živu glavu.