Početna Zanimljivosti Srebreničko školsko igralište 12. aprila 1993. – najveće nedjelo nad civilima Srebrenice...

Srebreničko školsko igralište 12. aprila 1993. – najveće nedjelo nad civilima Srebrenice do jula 1995.

0
PODIJELI

Srebrenica je u toku 1993. godine došla u veoma nezavidan položaj. Krajem januara pripadnici Vojske Republike Srske uz podršku Službe državne bezbednosti Jugoslavije i garde Panteri otpočinju žestoku ofanzivu nazvanu “Pesnica 93” na slobodne prostore srebreničke i bratunačke općine. Uslijed daleko veće agresorske nadmoći pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine se povlače a za njima se povlači i civilno stanovništvo. Srebrenica uskoro postaje gradić u kojem će utočište pronaći hiljade podrinjskih Bošnjaka. Ionako teška situacija postaje nepodnošljiva uslijed nedostatka osnovnih životnih namirnica i žestoke agresorske ofanzive. Nakon što je VRS sredinom marta definitivno ovladala Cerskom i Konjević Poljem, zapaljeno je nekoliko sela i zaseoka, a 20 000 izbjeglica iz tog područja osvanulo je na ulicama grada Srebrenice.

U trenutku kada se agresor približio na svega dva kilometra od grada među stanovništvom je odjeknula vijest da je sklopljeno primirje i da će biti izvršena demilitarizacija Srebrenice, a da se grad stavlja pod direktan nadzor Ujedinjenih nacija. Ovim činom stanovništvo se opustilo i počelo izlaziti na otvoreno. Djeca su se tih dana okupljala na školskom igralištu gdje su organizirani fudbalski turniri i gdje je svirala muzika.

Lijepo vrijeme 12. aprila 1993. godine natjeralo je mnogobrojne stanovnike Srebrenice da izađu na otvoreno, a naročito je bilo “živo” na tribinama oko igrališta gdje je organizovan fudbalski turnir. U toku dana VRS projektilom ubija 74, a ranjava više od 100 ljudi na igralištu ispred današnje Prve osnovne škole i Srednjoškolskog centra. Više od 30 ranjenih kasnije je preminulo u bolnici. Bio je to do tada neviđeni masakr u Srebrenici i najveći zločin do jula 1995. godine. U dvadeset minuta stiglo je preko sedamdeset ranjenih a mnogi su bili beznadežni slučajevi. Za nekoliko minuta trebalo je donijeti tešku odluku – slučajevi sa malim šansama i oni koji su zahtjevali dužu operaciju odbijani su kako bi se drugima dala veća šansa za preživljavanje.

Fikret Ibrahimović je na igralištu izgubio kćerku Fikretu, a u julu 1995. godine i dva sina. O aprilskom događaju svjedoči: “Moja krećrka koja je tada imala 18 godina, bila je sva izmasakrirana od gelera. Tog dana moja kćerka se zadesila na poligonu, kao i sva omladina, željna smijeha i druženja. Okupili su se na tom mjestu da na trenutak zaborave strah i neizvjesnost, ali agresor im ni tu nije dao mir”. Zaim Selimović imao je na početku rata 15 godina. Nakon pada Konjević Polja, sa roditeljima i braćom se smjestio u Srebrenicu. Živi je svjedok strahote koju je doživio 12. aprila 1993. godine: “Srebrenica je u ratu bila veliki koncentracioni logor. Nikad neću zaboraviti onaj dan kad je pala granata na igralište. Bio sam tu. Lijep dan, sunčan. Nekako ljudi veseli. Igrao se fudbal. Mene je spasilo to što sam otišao do kuće da ponesem duhana. Nisam ni stigao do kuće kad je odjeknula jaka eksplozija. Znao sam odmah šta je bilo. Dotrčao sam do igrališta i te prizore nikad neću zaboraviti. Krvi na sve strane, tijela, jauci. Slika koja mi se urezala u sjećanje: na tribinama ljudi ostali u sjedećem položaju, a zapravo su bili mrtvi. Geleri su ih pokosili. Ostali su u položaju u kakvom su bili pred smrt. Strašno je to sve. Mladost je taj dan izginula”.

Nekoliko dana nakon masakra, 16. aprila 1993. godine, Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je rezoluciju br. 819, kojom “sve strane i drugi Srebrenicu i njenu okolinu trebaju smatrati ‘zaštićenom zonom’ koja se ne smije oružano napadati niti izlagati nekom drugom neprijateljskom činu”. Četiri dana kasnije u Srebrenicu ulaze prvi vojnici UNPROFOR-a (kanadski bataljon). Ubrzo je potpisan sporazum o demilitarizaciji, mada to sama rezolucija nije tražila. Demilitarizacija je završena 5. maja 1993. godine, a svo lahko i teško naoružanje ARBiH stavljeno je pod kontrolu UN-a. Na preostalih 140 km2 slobodne teritorije, na kojem je živjelo 40 000 stanovnika, nastavljen je život nešto bolji nego u prethodne dvije godine – do jula 1995. godine. Fudbalski turniri nastavljeni su da se održavaju na istom mjestu na kojem je počinjen masakr i u narednom periodu, a na njima su učestvovali i pripadnici UN-a. Za masakr počinjen 12. aprila 1993. godine niko nije odgovarao niti je pokrenut postupak protiv odgovornih.