Nakon implementacije Vens – Ovenovog plana, Hrvatsko vijeće odbrane je, do polovine jula 1993. godine, izazvalo čak 22 teška incidenta prilikom čega su uhapsili 81 pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine. Da bi izbjegla rasplamsanje borbe, ARBiH je reagovala u samo dva navrata, prilikom čega nije stradao niti jedan pripadnik HVO. Radi izvršavanja “specijalnih zadataka” HVO Bugojna 7. jula 1993. godine, formira ATG – antiterorističku jedinicu, koju je postavljao na punktove u gradu. ATG je za 10 dana stvorio povod za opći napad na dijelove Bugojna koji su bili pod kontrolom ARBiH.
Ipak, HVO Bugojna je i ranije provocirao. U februaru 1993. godine nestala su dva pripadnika ARBiH – Edin Gurbeta i Salih Buljina. Pronađeno je tijelo samo Buljine, u rijeci Vrbas. U martu su ubijena dva pripadnika ARBiH. Tokom aprilua je nestao šesnaestogodišnji Samir Muratspahić, a u maju HVO je u nekoliko navrata zarobio grupu pripadnika ARBiH, te provocirao pješadijskim naoružanjem na objekte koji su bili pod kontrolom ARBiH. Incidenti su nastavljeni i u toku mjeseca juna i jula. Došlo je i do masovnih hapšenja na punktovima, a 10. jula ubijen je pripadnik ARBiH Selver Duvnjak, dok su ranjena još dva pripadnika.
Povod za sukob se desio 17. jula 1993. godine. Tog dana ATG je uspostavio poseban punkt na magistralnom putu Bugojno – Gornji Vakuf na kojem su otpočeli sa hapšenjem i pljačkanjem Bošnjaka. Kao odgovor, stanovnici Vrbanje su postavili svoj punkt, 500 metara bliže gradu. U poslijepodnevnim satima motorno vozilo HVO je nasilno pokušalo proći uspostavljeni punkt prilikom čega je došlo do razmjene vatre. Pri tome je stradao jedan pripadnik HVO, drugi je ranjen, dok je treći zarobljen. Uskoro je došlo do općeg napada HVO iz nekoliko pravaca, prilikom čega je likvidiran zadržani pripadnik HVO. Nakon ovog događaja, situacija se pokušala smiriti formiranjem mješovite policijske patrole, sastavljene od pripadnika ARBiH i HVO. Stotinjak metara prije dolaska na punkt koji je kontrolisao HVO, pripadnici HVO su iscenirali incident prilikom čega je puškom prijećeno jednom pripadniku ARBiH koji je izvučen iz vozila i fizički napadnut. Tom prilikom su stradala tri pripadnika ARBiH: Esad Mušica, Mujo Hodžić i Elvedin Šeha. HVO je paralelno nastavio sa postavljanjem punktova, a u noći 17. na 18. juli, otpočeo je i jak pješadijski napad HVO na pripadnike 307. motorizovane brigade ARBiH.
Dana, 18. jula 1993. godine u 22:00, otpočeo je sveopći napad HVO iz pravca Novog Travnika uz upotrebu snažne artiljerije. Komanda Općinskog štaba Bugojno, nastojala je izbjeći sukob tražeći posjetu UNPROFOR-a, preko OpŠO Gornji Vakuf ali je Zapovjedništvo 104. HVO brigade “Eugen Kvaternik” to odbilo. Narednog dana otpočelo se i sa granatiranjem grada i položaja 307. brigade, prilikom čega je poginulo 5 pripadnika ARBiH a 9 je ranjeno. Došlo je i do prvih direktnih okršaja kod mjesta: Vučipolje, Kaići, Gaj, Udurlije, Boganovci Donji i Drvetine. U samom gradu ARBiH je imala velikog uspjeha i ovladala je gotovo cijelim gradom: bivšom Ljubljanskom bankom, Robnom kućom “INPO”, Muzičkom školom, Domom kulture i GP “Gorica”. Također ovladano je i cijelim sjeveroistočnim dijelom općine. Da bi pregrupisao veće snage HVO je napustio linije odbrane prema srpskoj vojsci u mjestu Mala Šuljaga, Crveni glibovi i iznad sela Poriče. HVO je stacionirao svoje jedinice i iz pravca Gornjeg Vakufa, spremajući se za napad, ali su one bile simbolične snage. Bilo je jasno da napad ne poduzimaju dok ne dođu pripadnici Hrvatske vojske. U toku noći ovladalo se prigradskim naseljem Gaj, centrom grada i objektima MUP-a i PTT. Istovremeno je blokiran dio 1. bojne HVO. HVO je kao odmazdu granatirao centar grada prilikom čega je zapaljena pošta, te oštetio ratnu bolnicu. U toku narednog dana, 20. jula, vode se žestoke ulične borbe oko preduzeća “Špedicija” i prigradskog naselja Donja Vrbanja, te na dijelu između rijeka Vesočnice i Vrbasa. Borbe su vođene i u selima Zlavast, Gračanica, Kordići, Ivica, Skrti, Planinica i Odžak, gdje je HVO pripremio kružnu odbranu. Novim granatiranjem od strane HVO zapaljen je hotel “Jadran”, dok je eliminacijom komandi Prve, Druge i Treće bojne HVO potpuno skršen ozbiljniji otpor u samom gradu. Tačke otpora ostale su kod hotela “Kalin”. Nakon toga su pripadnici HVO pokušali iz pravca Gračanice izvršiti diverziju ali su odbačeni. Tom prilikom poginulo je 6 pripadnika HVO. Dana, 23. jula nastavljeno je granatiranje Bugojna iz pravca Gorica i Crničkih podova prilikom čega je zapaljeno nekoliko objekata u gradu. Istovremeno su nastavljene borbe oko kote Kik i iznad sela Vesela čime je spriječen naum HVO da ovlada cijelim prostorom Crničkih podova. U gradu se predala 1. bojna HVO, dok je i dalje pružan otpor iz hotela “Kalin” od strane vojne policije. Narednog dana HVO je napao položaje ARBiH na Raduši i zauzeo rejon Oglavak. U borbi su prvi put učestvovale i jedinice regularne Hrvatske vojske. Iz rejona Pidriša napao HVO uz podršku 150 boraca HV i 4 tenka. Istovremeno je slomljena i posljednja tačka otpora u samom gradu, kod hotela “Kalin”, prilikom čega je zarobljeno 100 pripadnika HVO. Narednog dana, 25. jula, HVO je nastavio napade na linije ARBiH kod mjesta Bristova čime bi uspostavili komunikaciju Bugojno – Novi Travnik. Iz ovog napada je bilo očito da se HVO jedinice u Bugojnu nalaze pred slomom. Napad je izvršen i na mjesta Crniče, selo Garačica, Bevrnjiće i Alibegoviće s ciljem odbijanja snaga ARBiH i stvaranja uvjeta za napad na centar grada. Snage ARBiH su uzvratile i zauzele naselje Pejakove kuće, dok se u večernjim satima predala i 2. bojna sa 108 pripadnika. Koliko je sam grad stradao najbolje svjedoči izvještaj Informativne službe ARBiH da je za samo dva dana djelovanja artiljerije HVO, načinjeno više štete nego što je to bilo za četrnaest mjeseci od strane Vojske Republike Srpske. Narednog dana pripadnici HVO su napustili položaje na Garačkim podovima te zapalili zemunice kako ih ne bi mogle koristiti snage ARBiH. Dan u gradu je protekao u potpunom miru. Eliminisane su i posljednje tačke otpora 104. HVO brigade “Eugen Kvaternik”. Pripadnici HVO i HV su se kretali prema južnim dijelovima općine u cilju organizacije otpora na tom području. Istog dana HVO se povukao i iz sela: Udurlije, Lug, Čaušlije i Bristovi. Dana, 27. i 28. jula nastavljeno je povlačenje pripadnika HVO, koji su doživjeli potpuni poraz u Bici za Bugojno.
U izvještaju 307. mtbr OG Zapad, od dana 29. jula 1993. godine je stajalo: “HVO u Bugojnu više ne postoji!”. Pripadnici HVO iz Gornjeg Vakufa su otpočeli sa granatiranjem položaja ARBiH na nekoliko lokacije u i oko Bugojna. Nakon bitke pripadnici 307. brigade su zarobili: 1 tenk T-55 i jedan borbeni transporter M80, 1 lanser Fagot, 2 haubice 105 mm, 3 haubice 122 mm, 4 topa 76 mm “Zis”, 2 topa B-1 76 mm, 3 raketna lansera 107 mm, 2 raketna lansera 128 mm, 15 minobacača 120 mm, nekoliko PAM-ova i velike količine municije. Time je nakon 11 dana borbi odbranjena slobodna teritorija grada Bugojna i općine u cjelini. U borbama je poginulo 107 pripadnika HVO dok ih je 130 ranjeno. Snage ARBiH su imale 92 poginula i 211 ranjenih boraca.
