Početna Zanimljivosti Narodni običaji iz Gacka i istočne Hercegovine

Narodni običaji iz Gacka i istočne Hercegovine

0
PODIJELI

Tekst o narodnim običajima iz Gacka, kojeg prenosimo, napisao je Luka Grđić, novinar lista “Bosanska vila” 18. juna 1888. godine. Obzirom da je teško razumljiv i napisan narodnim jezikom prenosimo vam ga u originalu bez ikakvog uređivanja.

“Pri karećenju se niko ne ijedi, no pamti pa vrati. Prstena se još igraju i u ruke, n to ovim redom. Posjeduju svi izmiješano muško i žensko; jedan od muškijeh uzme prsten u turu (savijena marama) pa tutne jednom ponajstarijem koji se zove pan, u ruke ili u njedra, pa onda svima redom (ženskinju se krije samo u ruke). Pri skrivanju pazi kod koga će najvještijega ostaviti, a češće se dogodi pa ga ostavi i kod sebe ili sakrije u svoju turu. Kada sve obredi sakrivajući, onda ide panju pa ga pita udarajući ga turom po dlanu: ‘đe je prsten?’ a on odgovara đe misli da je; na primjer reći će: ‘udari mi jednu za se!’ Ovaj udarajući ga govori; „nije u mene!“ „Udari mi jednu za turu!“ a sakrivač udarajući ga opet govori; „nije u turi!“ to jest ako ga nije u turi ostavio. Ako li je prsten uza sakrivača, on ga preda odma panju, ako li nije ni u njsga ni u turi, onda panj pogađa dalje, na primjer reći će; „udari mi jednu za Pera!“ Ako je prsten u Pera, sakrivač udara panja još jednom, pa mu reče: „eto ti ga!“ ako li prsten nije u Pera, onda sakrivač ide k Peru pa udarajući ga turom po dlanu pita ga: „đe je prsten ?“ i tako sve redom dok se prsten nađe. Oni koji prsten nađe ide pa krije dalje, a onaj što ga je pred njim sakrivao, bude mu panj. Još jednu sam smiješnim gledao, kako prsten iza pojasa kradu, a to samo kad uvate nevješta. Opkladi se jedan između njih, da će mu ukrasti preten iz njedara, samo da ga sveže za kraj kanice, a njemu dadne drugi, pa neka on onda dobro druži u rukama. Prsten valja da je u njedrima, a on će veli samo puhnuti, pa će mu prsten sam doći. Kada se ovako oplade, onda onaj koji se opkladio, sveže prsten u rese od kanice pa ga namjesti onome nevještaku u njedra pod lijevo pazuho, a u desnu ruku da mu kanicu da drži, pa onda ide sve polagno uz kanicu pušući i nešto u sebi mumlajući. U tom mu dvoicda još pomažu kapicu držati, a sve gledaju ga zaklono te onaj što mu je prsten u njedrima više i ne vidi. Kada ovi priđu na vrkanice, onda četvrti dohvati jednu ćasu vode, pa prospe u kanicu, a ova tri kanicu uoluče i zategnu, te voda za tili čas sleti u njedra opone koji se opkladio, a on ne znajući šta bi s njime, pušti kanicu i skoči ko opržen, a ostali udare smijeh; prevareni videći šta je, udari li sam u smijeh, da bar malo bruku zabašuri. Pošto se mladež naigra donese se kava, koje po nekolika fildžana popiju. Poslije kave ture se gusle pa srijedu. Oko gusala se prepiru mlogo, koji će početi, ‘a ,nu ti bonje umpieš!’ počeću, božija ti vjera, zna bolje Obren!’ te tako prepirući se najpotlje svi navale na jednoga pa otpočne, a ostali pažljivo slušaju. Kada se gusla i pjeva takova je tišina da muha preleti, čuje se. Opako se vesele dok kokoti počnu pjevati, a u kokoke se razilaze svojim kućama. Tako se cijele mesujeđe provode, idućn jedan drugom Uz mesujeđe je od kućni radova ne radu; muškarci izgone đubre, a ženskadija: češnja i prede vunu, lan i konoplju. Isti su običaji p kod muhamedovaca sa iznimkom, da ženskadija na osob sijeli.

Poklade su najžniji dan i najvesslija noć, cijelih mesujeđa. Na poklade osim što se pripremaju razna jela kao: pita, cicvara, halva, suho meso sa kiselim kupusom, treba da bude vina i sirova mesa, te malo koja kuća ne zakolje brava, a vina u svakoj ima. Ako je na poklade lijep dan, skupi se sva mladež na kakvu glavicu, pa se momci turaju kamena s ramena, skaču skoka momačkoga, i svake junačke igre zaturaju, a đevojke i nevjeste pjevaju i kola vode. Dok se nosilo oružje momci su gađali i biljegu. U večer se skupe đe u kuću, pa se cijelu noć vesele kao uz mesujžeđe, samo što je ova noć mnogo odvojila, jer na poklade kao što rekoh, svaka kuća ima vina, a  i sveto pismo veli; vino veselit serdce čelovjeka. Na poklade kada idu đeca spavati, babe ili majke mažu ih česnom biljeloga luka u nakrst po čelu i ožiljci. Na poklade kada kuću korijenom od velikoga zelja i bog te pitao kakovi jošte trava primješaju. Kore od jaja bacaju u vatru, da se vještice ne bi vozile, noževe zadijevaju u kutnja vrata iznutra naopako okrenute, a sve radi zlijeh duhova. Jednom prilikom zatekoh jednu babu pri ovome poslu i u pitah je: „šta to radiš baba ?“ „E moj sinko, bojim se zla!“ A kakva zla se bojiš?“ ja je pripitah, kao bajagi da ne znam šta radi..„E moj sinko, bojim se vještica, kamenica, usta im se kamenila i za morem mramorila!“  „Kakvijeh vještica baba, nema toga božija ti vjera; svijem bih im mogao dati večeru bubregom od mrava. „Ne govori sinko, tako, nalet te bilo; ja sam postarija pa sam nešto više upamtila! Šuti samo! A šta si to upamtila“ pripitah ja. „Smail-agina vakta“ započe baba ovako neđe preko zime počeše đeca mrijeti, te se narod pobuni protiv vještica, i hoćaše makar 20 žena da pod kamen turi. No Smail-aga tome zlu doskoči. On skupi preko pedeset žena na Dušac (vir) više kule pa ih stade bacati u vodu govoreći; „koja ne potone ono je prava vještica!“ Kada baciše jednu ciganku, nuto čuda ne može potonuti. Još pričahu, da su uz nju našli čelika igala i jošte Bog te pitkao kakovijeh stvari da prije potone. Kada Ciganku izvadiše, bijaše uzeo svako po kamen, da na njoj načine prokletu gomilu, ali ne dade Smail-aga, nego je odvede u planinu pa tamo sprži; a pomor među djecom presta.“ „Neće to tako biti baba vaistinu,“ rekoh joj ja. jest  dušemi sinko !“ „Nije, duše mi baba meni je drukčije kazivao pokojni Zarije Zimonić, brat pokojnoga popa Aćima, za tu majstoriju.“ „Kakvu .majstoriju ?“ uleće se baba kad sam ja to sve očima vidila!“ „Slušaj, baba, slušao sam i ja tebe kada si ti pričala!“ „Istina je da su babe i ženturine pobunile narod protiv vještica, te mlogi dođoše Samail-agi na davu, a tu se pridesi pokojni pop Aćim Zimonjić, pa ti se njih dva zdogovore kako će o manje zla proći; nađu jednu Ciganku, koja je vješta plivanju i dadnu joj 100 cvancika, pa iskupi žene na Dušac i baci dvije uvezane užetom preko pasa, a one te na dno, ko kad ne znaju plivati. Njih izvuku i pušte kući, a bace Ciganku a ona ko vješta plivanju odma poplini na vrh. Kada je izvukoše, zaista je narod hoćaše kamenati, ali je ne dade Sail-aga govoreći da im neće ljetina roditi akoje onđe ubiju, nego da će je on sam u planinu odvesti i spržpti. Pa znaš što učini s njom: dade joj onih obećanih 100 cvancika i jošte 10 dara, pa je posla u Trebinje, te nastani na kršu. Eto, baba, kako vas vješto izvukoše iz zla Smail – aga i pokojni pop Aćim, Bog da ih prosti i pomiguje! Baba se na ovo stade krstiti, pa sleže ramenima, veleći: ‘More biti da je tako i bilo ali se ja zla bojim!’ Na poklade kada se razilaze kućama sa sijela ižljube se i oproste, ako je koji koga prošli mesujeđa ma su čim uvrijedio.”