Početna Zanimljivosti Odlazak iz socijalističke Jugoslavije – gotovo milion građana Jugoslavije je 1971. godine...

Odlazak iz socijalističke Jugoslavije – gotovo milion građana Jugoslavije je 1971. godine radilo u inostranstvu

0
PODIJELI
Berlin tokom sedamdesetih godina XX stoljeća

Jedan od glavnih problema današnjice je masovan odlazak mladih u zapadne – razvijene zemlje. Razlozi tome su brojni, ali je opće prihvaćeno mišljenje da su osnovni: loša ekonomska i politička situacija u Bosni i Hercegovini. Vjerovatno pod jakih uticajem postjugoslavenske i komunističke doktrine zastupljeno je mišljenje da stanovnici, kako BiH tako i ostalih država tadašnje Jugoslavije, ranije nisu odlazili “trbuhom za kruhom jer je situacija bila daleko bolja, posla je bilo u izobilju a politički aparat je funkcionisao bezprijekorno”. Ipak, na osnovu dokumenta, kojeg pod šifrom “Strogo poverljiva informacija Službe državne bezbednosti Predsedništva SFRJ”, od 5. februara 1973. godine saznajemo da je situacija bila daleko drugačija od prikazane.

U uvodnom dijelu dokumenta se navodi da “do sada nije praćen problem bezbednosti naših građana u inostranim zemljama” niti “razlozi odlaska istih”. Očito da vlast socijalističke Jugoslavije do toga perioda nije davala pretjeran značaj odlasku stanovnika Jugoslavije u inostranstvo. Ipak, onog momenta kada su nastali prvi problemi: nedostatak radne snage, smanjen broj regruta za Jugoslavensku narodnu armiju i sl. pristupilo se analizi razloga. U drugom dijelu dokumenta daju se opširini podaci o broju radnika i okolnostima odlaska. Tekst ćemo prenijeti u potpunosti:

Prema podacima iz popisa stanovništva od 31. marta 1971. godine, u inostranstvu je bilo na radu 672 000 naših građana. Od toga iz Hrvatske 225 000, Srbije 200 000 (uže područje 115 000, SAP Vojvodina 61 000 i SAP Kosovo 24 000), SR Bosne i Hercegovine 137 000, SR Makedonije 54 000, SR Slovenije 48 000 i SR Crne Gore 8 000. Međutim, popisom objektivno nije bilo moguće obuhvatiti sve radnike, a posle marta 1971. godine njihov broj se i dalje povećavao. Prema izvještajima DK (diplomatsko konzularnih) predstavništava, krajem 1971. godine, kako su ona cenila, bilo je u inostranstvu oko 950 000 naših radnika, od čega oko 780 000 u evropskim i oko 170 000 u prekomorskim zemljama. Prosečna starost naših radnika u inostranstvu iznosi 30,8 godina. Preko 2/3 su muškarci. Prema zanimanjima pre odlaska, 45% otpada na obične poljoprivrednike, a 44% na industrijske, građevinske, zanatske i druge radnike. Od ukupnog broja radnika, oko 57% su kvalifikovani i visokokvalifikovani radnici. U vreme popisa stanovništva (početak 1971. godine) oko 88% građana koji su se zatekli u inostranstvu provelo je na radu od 1 do 5 godina, dok je oko 100 000 radnika bilo u inostranstvu preko 5 godina, a oko 20 000 preko 10 godina.

O ovim brojkama i strukturi naše radne snage u inostranstvu detaljnije govori materijal Saveta za narodnu odbranu, posebno sa stanovništa vojnih obveznika, rezervnih starešina i posledica koje ovakvo stanje ima ili može da ima na odbrambenu moć naše zemlje. Ostavljajući po strani za sada druge opasnosti po bezbednost naše zemlje koje iz toga proizilaze (i o čemu će se docnije više govoriti), treba već samo na bazi ovih podataka konstatovati da su navedene brojke i podaci o strukturi takvi da, posmatrano samo sa “klasičnog vojnog stanovišta”, pružaju takoreći neviđene mogućnosti onom koji organizovano i planski radi među našom radnom snagom. Da ovo nije samo pretpostavka govore i materijali Saveta narodne odbrane, pogotovo u delu gde se obrađuju razne varijante vojnih štabova NATO, a i pojedinih nacionalnih članica ovog bloka, za postupak sa našom radnom snagom u slučaju izbijanja opšteg ili lokalnog rata, nereda u našoj zemlji, kriznih situacija i slično, o čemu uostalom govore i podaci naših službi bezbednosti i na šta, imajući u vidu bezbednost zemlje u celini, posebno ukazuju.

Od ukupnog broja radnika u inostranstvu većina (56%) je otišla na rad mimo službi za zapošljavanje. U toku 1971. godine otišlo je na rad oko 120 000 naših građana, od čega posredstvom službe za zapošljvanje oko 81 000. Najveći deo ponuda za zapošljavanje dolazi iz SR Nemačke. Još uvek je veliki broj tzv. “nominativnih” ponuda, koje se odnose na zapošljavanje određenih lica, a među anonimnim ponudama ima dosta onih u kojima “strani poslodavci označavaju područje iz koga žele da dobiju radnike”. Od ukupno 62 000 ponuda iz SR Nemačke u toku 1971. godine, 50,5% bile su nominativne. Iako naša zemlja nema obavezu da realizuje nominativne ponude i one u kojima je naznačeno područje, različiti lokalni i regionalni interesi podržavaju takvu praksu.

Međudržavnim sporazumima sa nizom evropskih zemalja dosta je postignuto u pogledu načina zapošljavanja i zaštite prava i položaja naših radnika. U praksi, međutim, regrutovanje radnika i njihov položaj nije onakav kako bi prema zaključenim sporazumima treba da bude, jer se ti sporazumi u potpunosti ne sprovode u život. Nedisciplina pojedinih zavoda za zapošljavanje je jedan od razloga da se naši građani zapošljavaju i pod nepovoljnim uslovima. Pritisnuti većim brojem nezaposlenih, ovi zavodi neposredno kontaktiraju sa inostranim firmama i ugovaraju zapošljavanje građana sa svog područja i to pod uslovima koji inače služba za zapošljavanje u redovnom postupku ne bi prihvatila.

Angažovanje naših radnika za rad u inostranstvu postalo je i veoma unosan posao za razne špekulante, naše i strane državljane, koji radnike ucenjuju i izlažu ih raznim neprijatnostima. Odlazak na rad u “prekomorske zemlje” ostvaruje se u značajnoj meri preko raznih emigrantskih, klerikalnih i karitativnih organizacija. Imigracioni uredi nekih prekomorskih zemalja (naročito australijski) naše radnike u zapadnim zemljama zasipaju propagandnim materijalima u kojima se idealizuje život u njihovim zemljama. Zalaganje emigrantskih, klerikalnih i dobrotvornih organizacija za zapošljavanje naših radnika u prekomorskim (ali i nekim evropskim) zemljama i ovisnost naših radnika po tome o njima obezbeđuje ovim organizacijama među njima znatan broj pristalica i poslužnih sprovodnika njihove politike.

Polazeći sa stanovišta bezbednosti zemlje za nas je – u celom kompleksu odlaženja i regrutovanja naše radne snage za inostranstvo – posebno značajno ono što se na ovom području obavlja “poluilegalno ili ilegalno”, tj. neorganizovano od naših zvaničnih nadležnih faktora, što znači stihijski i prepušteno raznoraznim pojedincima, institucijama, organizacijama i drugim mogućnostima i kanalima. Mora se reći da ovakvo stanje – a procenat onih koji na rad odlaze tim putem, kako se vidi, još uvek je veliki – pogoduje našim protivnicima, jer im u velikom broju unapred stvara povoljne pozicije za pristupanje i pridobijanje naših građana koji se ovako zapošljavaju, i da ne pominjemo da takvi, zbog postojećih zakonskih propisa, konvencija i drugih odredbi u zemljama zapošljavanja bivaju u velikom broju izlagani šikaniranjima policije domaćina, predstavljaju povoljan objekt za akcije ekstremne emigracije ili na druge načine upadaju u po njih nepovoljne situacije.

Zavođenje kod nas reda na tom području je jedna od osnovnih bezbednosnih pretpostavki. To će nam, pri sadašnjem stanju, bar omogućiti da znamo “ko i kuda ide”, što znači pružiti nam priliku da, saobrazno postojećim konvencijama sa nekim zemljama zapošljavanja, a i inače (preko naših predstavništava), stupimo u kontakt sa policijama domaćina i pokušamo da rešavamo ta pitanja. Nema sumnje da tzv. ilegala na ovom području, pogotovo što su njena izvorišta u našoj zemlji, a naši organi po tome nisu ili ne poduzimaju dovoljno efikasne mere, predstavlja, pored ostalog, pre svega sa bezbednosnog stanovišta po nas jedan veoma opasan fenomen.