Političke i društvene promjene nastale tokom XII stoljeća, veoma su značajne za srednjovjekovnu Bosnu. Od tog perioda počinje stvaranje jake, ekonomske i državne tvorevine. Poveljom bana Kulina iz 1189. godine stvoreni su povoljni ekonomski odnosi između Bosne i Dubrovnika. Tom poveljom bosanski ban garantuje Dubrovniku da se mogu slobodno kretati Bosnom i trgovati bez poreza. Ipak, to još uvijek nije bio dokument koji je tačno naveo šta je predmet trgovine Bosne i Dubrovnika. Kako je bio običaj da svaki novi ban potvrdi ranije preuzete obaveze prema Dubrovčanima, tako je i ban Ninoslav (1232 – 1249), ne samo potvrdio ranije povlastice nego ih je i proširio, te time dodatno olakšao trgovinu Dubrovčana u Bosni.
Na osnovu dubrovačkih izvora iz XIII stoljeća, koji govore o trgovinskoj razmjeni sa Bosnom, jasno se može zaključiti da je osnovni predmet sirovine bio vosak i suha koža, koja se izvozila u Dubrovnik, dok se uvozila so za potrebe srednjovjekovnoj stanovništva Bosne. Bosna je, istina, soli imala u izobilju, međutim u tom periodu još uvijek nalazišta nisu bila otkrivena. Pored voska i kože izvozili su se i poljoprivredni proizvodi i roblje. U vrijeme bana Stjepana II Kotromanića (1322 – 1353) zabilježen je izvoz žitarica u Dubrovnik. Tome je prvenstveno doprinjelo teritorijalno širenje bosanske države te dolazak područja pogodnih za uzgoj žitarica pod vlast bosanskog bana. Razmjena žitarica je bila vezana. Naime, one su imale vid kompenzacije za so, iz razloga što su Dubrovniku bile veoma neophodne žitarice za prehranu, a jednako neophodna je bila i so za Bosnu. Širenje Bosne na prostor Hercegovine omogućilo je ustupanje novih privilegija Dubrovčanima, tako da su se Vlasi, koji su bili nastanjeni u Dubrovniku, počeli baviti stočarstvom, na samom zaleđu Dubrovnika. Najviše su gajene ovce budući da je mediteranska klima i bogata ispaša omogućavala veću proizvodnju. Ovce su vlasnicima davale mlijeko i mesne proizvode a isto tako i oblaku. Pored toga koža, sir, kastradine i sl. podmirivale su ne samo domaće potrebe već je bilo i tržnih viškova, od čega je profitirao i Dubrovnik a i Bosna. Tako se na dubrovačkim pijacama počela prodavati vuna i suho meso, koji su se zapravo proizvodili pomoću Bosne.
Krajem XIV stoljeća, pojavljuju se i prvi nagovještaji organizovane prevozničke usluge putem karavanske trgovine, koja je iz Bosne preko istočne Hercegovine i današnjeg Bijelog Polja, na prostoru Sandžaka, išla u Dubrovnik. Uloga Vlaha u tranzitnoj trgovini je bila naročito značajna. Njihovi brdski konji su bili najefikasnije prijevozno sredstvo. Za vrijeme Tvrtka I Kotromanića (1353 – 1391) Bosna je uspjela trajno da zaposjedne dolinu rijeke Neretve, čime je dobila veoma značajan privredni i trgovački izlaz na more. Time je i veza sa Dubrovnikom još više dobila na značaju. U trgovinskom ugovoru iz 1404. godine Neretvom su bez ikakvih zapreka i smetnji mogle ploviti oružane galije i bilo koji drugi brodovi. I dok je za vrijeme bana Kulina i njegovih neposrednih nasljednika trgovina sa Dubrovnikom bila pošteđena svih vrsta dažbina, poreza i carina, dotle je za vrijeme Stjepana II došlo do pooštravanja uvjeta za trgovinu. Prema ugovoru iz 1326. godine Dubrovčani su bili obavezni da plaćaju desetinu robe koju unesu u Bosnu, a uvedena je i obaveza naplaćivanja carine. Poveljom iz 1332. godine dat je jasan pravni izraz imovinske i lične sigurnosti onih Dubrovčana koji trguju u Bosni.
Ekspanzija razvoja rudarstva u vrijeme bana Stjepana II dodatno će ojačati trgovinske veze sa Dubrovnikom. Uz poljoprivrednu trgovinu počinje se trgovati i raznim rudama. Poveljom iz 1339. godine ban Stjepan II naređuje izvoz ruda kako bi se dodatno ojačala privreda Bosne i ekonomska saradnja sa Dubrovnikom. O širenju saradnje sa Dubrovnikom svjedoče intenzivne prepiske između Stjepana II i dubrovačkih duždova. I razvojem rudarstva Dubrovčani su ostali nosioci trgovinske saradnje sa Bosnom i prednjačili su nad ostalim stranim trgovcima. Ovaj period se poklapa i sa početkom kreditnih odnosa sa Dubrovnikom. Naime, prilikom dolaska na dubrovačko tržište bosanski trgovci počinju da pozajmljuju novac. Ubrzani razvoj trgovinu u prvoj polovini XV stoljeća navijestit će i osnivanje trgovačkih mjesta, kao preteče modernih sajmova. I ovakav proces je rezultat razvoja rudarstva. Tako se razvijaju naselja rudara i trgovaca. Kruna ovakvih trgovinskih odnosa je i početak kovanja novca za vrijeme bana Stjepana II. Bogati rudnici srebra iz Srebrenice omogućili su kovanje novca, tako da se u Bosni pojavljuje robno – novčana proizvodnja.
