PODIJELI

Vojna historija bilježi nekoliko znamenitih opsada koje će promijeniti tok čovječanstva: Troje u antičkom periodu, Konstatinopolja u srednjem vijeku, Beča u XVII stoljeću, Lenjingrada i Staljingrad u periodu Drugog Svjetskog rata, ali opsada Sarajeva od ravno 1425 dana predstavlja nešto što svijet nije mogao osjetiti do tada. Nikada u historiji niti jedan grad nije sistemski uništavan, izgladnjivan i iscrpljivan, kako je to bio slučaj sa glavnim gradom Bosne i Hercegovine, Sarajevom. Opsada je počela zauzimanje zračne baze “Butmir” u noći između 4. i 5. aprila 1992. godine a okončana je 29. februara 1996. godine, kada je Vlada Republike Bosne i Hercegovine proglasila završetak opsade. Ipak, posljednja žrtva je pala 11. januara 1996. godine kada je od projektila Vojske Republike Srpske, ispaljenog sa Grbavice stradala jedna žena u tramvaju.

PRIPREME ZA POČETAK OPSADE 


Kako smo već naveli opsada Sarajeva je počela u noći 4. na 5. april 1992. godine, ali sama priprema za njegovu opsadu počinje puno ranije. Još u ljeto 1991. godine, dok se JNA povlačila iz Slovenije i Hrvatske, ogromne količine raznog naoružanja stigle su na brda oko Sarajeva. Pod izgovorom da se spremaju vojne vježbe, jedinice JNA su stacionirale teško naoružanje po svim dominantnim tačkama oko Sarajeva. Još od ranije napravljeni su i brojni fortifikacijski objekti za artiljeriju, čime je olakšana priprema JNA za opsadu. Štaviše, dolaskom Austrougarske imperije 1878. godine, na naše prostore, izgrađeni su vojni objekti oko Sarajeva čime je olakšan posao JNA, koja ih je samo proširivala. U proljeće 1992. godine srpske snage su imale pripremljen teren za početak barbarizma kakvog svijet u modernoj historiji nije do tada vidio. Da je srpska strana znala šta radi i da nastoji prekriti ono što ima na umu, najbolje svjedoče riječi komandanta Druge armijske oblasti JNA, Vojislava Đurđevca koji je na upit novinara TV Sarajevo, zbog čega se izvode vojno – inženjerski poslovi tolikih razmjera, odgovorio: “To su neprijateljske glasine onih koji mrze JNA i Jugoslaviju”.

Opsadni prsten dana 11. jula 1993. godine (I fotografija) i opsadni prsten dana 1. novembra 1995. godine (II fotografija)
Opsadni prsten dana 11. jula 1993. godine (I fotografija) i opsadni prsten dana 1. novembra 1995. godine (II fotografija)

Odgovor legalnih vlasti R BiH je bio slabašan. Predsjedništvo BiH je u jesen 1991. godine donijelo odluku o mobilizaciji rezervnog sastava MUP-a sa oko 70 000 rezervnih policajaca, koji su nadzirali relativnu sigurnost u bosanskohercegovačkim gradovima u periodu od jeseni 1991. do proljeća 1992. godine. Naivnošću vlasti svo naoružanje Teritorijalne odbrane BiH ostalo je pod nadzorom JNA pa je tako, primjerice, cijelo skladište oružija u vlasništvu TO Sarajevo u Faletićima opljačkano od strane JNA. Dolaskom Milutina Kukanjca na mjesto komandanta Druge armijske oblasti, izvršene su sve pripreme za početak agresija na BiH. I sama JNA je postala gotovo u potpunosti srpska vojska, jer je gotovo kompletan oficirski kadar iz reda Bošnjaka i Hrvata napustio vojsku. Posebno otežavajuća okolnost za početak opsade je bila činjenica da JNA unutar Sarajeva posjeduje šest kasarni koje su nadzirale gotovo čitavo Sarajevo. Od posebnog značaja za opsadu je bila kasarna “Maršal Tito” jer je bilo predviđeno da ona bude tačka spajanja srpske vojske iz pravca Grbavice i iz pravca Pofalića, čime bi Sarajevo bilo podijeljeno na dvije izolirane enklave. Oko Sarajeva su postojale još tri kasarne “Hadžići”, “Pazarić” i “Tilava” u kojima su se nalazile jake snage i brojne razmještene snage na području Pala i planine Romanije i Jahorine. Da ne bi ponovo bila ospjednuta, kao u Hrvatskoj, JNA je svoje kasarne u BiH razmjestila na visinske kote odakle je mogla granatirati sve značajnije gradove BiH. Od 28. aprila do 5. juna 1992. godine komandant snaga JNA u BiH je bio general Života Panić. Dana, 5. juna iseljena je posljednja kasarna JNA u Sarajevu. Nakon toga datuma general Ratko Mladić je dobio potpunu kontrolu nad srpskim vojnim snagama u BiH, mada je još 12. maja 1992. godine u Banja Luci osnovana Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine (od avgusta Vojska Republike Srpske).

fotografija-3
Napuštanje kasarne Druge vojne oblasti u Sarajevu

ULOGA TERORISTA SRPSKE DEMOKRATSKE STRANKE I PLAN OPSADE SARAJEVA

Bitnu ulogu u početku opsade imale su i paravojne formacije Srpske demokratske stranke (SDS), koje su u noći 1. na 2. mart 1992. godine, dok je bio aktuelan referendum o nezavisnosti BiH, potpuno blokirale grad. Odmah nakon proglašenja rezultata referenduma teroristi SDS-a sa maskirnim čarapa na glavi blokirali su sve glavne ceste u Sarajevu. Navodni povod za ovakvo djelovanje je bio incident na Baščaršiji od 1. marta kada je ubijen srpski svat Nikola Gardović. Idejni organizator barikada bili su Rajko Dukić i Velibor Ostojić. Srpska strana će čak ovaj incident uzeti kao povod za početak krvavor rata u BiH. Pripadnici Patriotske lige odgovorili su kontrabarikadama. Da bi uklonio barikade SDS je zahtijevao zaustavljanje procesa dobijanja nezavisnosti BiH i preustroj kadrova MUP-a BiH uz amnestiju terorista, koji su blokirali Sarajevo, od 24 sata. Zahtjevi su prihvaćeni a barikade su u večernjim satima 2. marta uklonjene. Predsjedništvo BiH je 11. marta tražilo od JNA da oružje i streljivo koje je bilo u vlasništvu TO BiH prenese na MUP BiH. Ipak, ova odluka nije provedena u potpunosti. Tokom marta u Bosanskoj Posavini izbijaju prvi incidenti, dok JNA krajem marta izvršava plansko grupisanje jedinica u širem području oko Sarajeva čime otvoreno nastupa protiv BiH. Zaposjednute su sjeverne padine Sarajeva, područje Mrkovića, Borija i Lapišnice sa 216. brigadom iz Han Pijeska. Na istočnim padinama Sarajeva u području Trebevića i Brusa položaje je zaposjeo 346. laki artiljerijski puk iz Lukavice. Na jugu Sarajeva položaje zaposjeda 49. motorizovana brigada iz Lukavice i 120. laka brigada iz Zenice i to području Vraca, Mojmila, Vojkovića i Lukavice. Na zapadu Sarajeva u području Ilidže, naselja Otes i Osijek, položaje zaposjeda 4. mješoviti artiljerijski puk iz Kiseljaka i 4. mješoviti artiljerijski protivoklopni puk iz Visokog. Na sjeverozapadnim padinama Sarajeva položaje JNA zaposjedaju pitomci iz kasarne “Rajlovac” i paravojne formacije SDS-a u selima Krivoglavci, naselju Rajlovac i općini Vogošća.

Borbe 1. juna 1992. godine
Borbe 1. juna 1992. godine

Pored kasarni koje su se u gradu trebale spojiti i paralizirati Sarajevo, slične aktivnosti su bile planirane i sa gradskim četvrtima u kojima su Srbi bili relativna većina (Grbavica, Vraca, Pofalići, Nedžarići i Lukavica). One su također imale ulogu da presjeku Sarajevo na dva dijela. Prvi zamišljeni pravac JNA bio je pravac Lukavica – Neđarići, drugi pravac Lukavica – Vraca – Grbavica – kasarna “Maršal Tito” – Pofalići i treći pravac Nahorevo – Pionirska dolina – Skenderija – Grbavica. U prvim danima opsade JNA je uspjela zauzeti gradsko naselje Grbavicu I, centar općine Ilidža, gradsko područje općine Vogošća, općinu Hadžiće, općinu Ilijaš, općinu Trnovo, naselja Blažuj, Srednje, Semizovac i Hreša, što je bilo dovoljno da se uspostavi sarajevski opsadni prsten. Pored navedenog, zaspojednute su i sve važne raskrsnice koje vode u i iz Sarajeva. Zauzimanjem prijevoja Nišićka visoravan na sjeveru, Ravna Romanija na istoku, prijevoja Rogoj na jugu te Bradina na zapadu, izvršena je i šira blokada grada. Zauzimanjem položaja na Trebeviću, dijelova planine Igman, Paljeva, planine Ozren, Žuča, Orlića, Golog brda, Mijatovića kose i Mojmila, izvršena je i uža blokada. Do 4. aprila JNA je, uz pomoć terorista SDS-a, hermetički potpuno zatvorila glavni grad BiH.

Predsjedništvo BiH je dan ranije donijelo odluku o mobilizaciji Teritorijalne odbrane. Komandant TO BiH, general Drago Vukosavljević odmah je napustio položaj i otišao u Lukavicu. Haotično stanje po TO BiH trajalo je sve do 8. aprila kada je komandu nad TO preuzeo pukovnik Hasan Efendić, sa zamjenicima Jovanom Divjakom i Stjepanom Šiberom.

Heroji u patikama
Heroji u patikama

Novi udarac po Sarajevo se desilo u noći 4. na 5. april kada su snage vojne policije JNA iz kasarne “Rajlovac”, pod komandom Vidoja Magazina zauzele aerodrom “Butmir”, pri čemu su ubijena dva policajca. TO BiH nije mogla adekvatno odgovoriti jer su srpski kadrovi oteli gotovo svu opremu Specijalne jedinice MUP-a BiH. Sutradan, 5. aprila, srpski specijalci na čelu sa Milenkom Karišikom i Miloradom Pepijem izvode napad na Policijsku akademiju na Vracama i zauzimaju je. Istovremeno je napadnuta i stanica policije u Novom Sarajevu. Taj dan oko 3 000 Sarajlija je očajnički protestovalo protiv blokade grada i protiv rata. Masa se brzo povećavala te je zauzela zgradu Skupštine BiH. U toku dana pale su i prve žrtve opsade Sarajeva na Vrbanja mostu: studentica medicine Suada Delibegović i službenica Skupštine Olga Sučić. Na Dan oslobođenja Sarajeva u Drugom svjetskom ratu, 6. aprila, okupilo se preko 100 000 ljudi na mitingu protiv rata. U podnevnim satima na ovu masu su zapucali snajperisti SDS-a sa prozora hotela “Holiday Inn” te snajperisti sa Vojne bolnice. Istog dana BiH je međunarodno priznata a kao odmazdu Srbi su granatirali rubne dijelove grada, te izveli prvi pješadijski napad na naselja Vasin han, Jerčedoli i Širokaču.

ORGANIZACIJA ODBRANE I POČETAK BORBI

Obzirom da je 6. aprila proglašeno vandredno stanje u Sarajevu, odlukom Predsjedništva BiH od 7. aprila sve jedinice za odbranu BiH, aktivni i rezervni sastav MUP-a, jedinice “Patriotska liga”, “Zelene beretke”, samoorganizovane grupe, dobrovoljaci i omladina u “starkama”, čine jedinstven front u odbrani svoga grada. Regionalni štab Sarajeva je 13. aprila na mjesto komandanta postavio Himzu Pečenkovića, da bi 17. aprila na mjesto komandata došao Mustafa Hajrulahović – Talijan. Na dan 15. aprila 1992. godine, kada je zvanično ustrojena i Armija Republike Bosne i Hercegovine, odbrana Sarajeva je imala 6 390 naoružanih i 18 576 nenaoružanih branitelja. U uslovima blokade, TO je postavila i kontrabarikade na istočnom ulazu u Sarajevo kod tunela. Ipak, zbog nepažnje branilaca u noći sa 13. na 14. april srpske snage su opljačkale skladište naoružanja Faletići u vlasništvu TO BiH Sarajevo. Iskoristivši maglu i novi put koji su prokopale, srpske snage su odnijele preko 9 000 pješadijskih cijevi koje su odvukli na Pale. Isti scenarij je pripremljen i za tvornicu “Pretis” u Vogošći gdje se nalazila velika količina naoružanja. Ipak, ovaj put su snage TO Sarajeva, zajedno sa specijalcima Dragana Vikića, osujetili plan te u noći 17. na 18. april odvezli naoružanje na sigurno. Dragan Vikić i njegovi specijalci postat će jedan od sinonima odbrane glavno grada BiH, jer su upravo njihovim djelovanjem eliminisane početne tačke srpskih snajperista koje su ugrožavale život građana Sarajeva. Srpski teroristi, koji su živjeli u kućama oko “Pretisa”, su napali tvornicu i pri tome je ubijeno 5 a ranjeno 8 pripadnika TO, među kojima je i jedan od organizatora otpora u Sarajevu i heroj rata Safet Hadžić.

UNPROFOR nastoji pomoći Sarajki
UNPROFOR nastoji pomoći Sarajki

Za osvetu JNA 21. aprila izvodi do tada najžešći tenkovsko – artiljerijsko – pješadijski napad na Sarajevo. Najteže se borbe vode oko Vraca. Narednog dana, snage TO iz Hrasnice i Sokolović kolonije napadaju srpske položaje oko Ilidže i pri tome se probijaju do hotela “Srbija”. Bilo je pitanje trenutka kada će se spojiti sa snagama TO Ilidže preko Neđarića. Međutim, zbog čudne reakcije posmatrača Evropske zajednice, koji su bili smješteni u hotelu “Srbija”, snage TO su se povukle čime je propala prva akcija deblokade Sarajeva. U samom gradu snage TO su opkolile sve kasarne JNA. Provokacije pripadnika JNA su bile svakodnevne. Tako su 26. aprila na Bistriku ubijeni civili Senad Šećerović i Dževad Resić prilikom prolaska automobilom pored komande Druge vojne oblasti. Ovaj događaj je bila kap koja je prelila času, tako da narednog dana Predsjedništvo BiH donosi odluku o hitnom povlačenju JNA sa područja BiH. Dana 28. aprila u Skoplju je na sastanku Alije Izetbegovića i Blagoja Adžića, dogovoreno da se JNA povuče najkasnije do 19. maja 1992. godine. Istog dana na Ilidži je zaustavljena kolona od blizu 1000 automobila i 20 autobusa prepunih ljudi iz opkoljenog Sarajeva koji su namjeravali napustiti grad. JNA ih je držala kao taoce tri dana. Međutim, da je komanda JNA olahko shvatila ovaj dogovor, najbolje svjedoči slučaj od 30. aprila kada je JNA potpuno blokirala gradsko naselje Dobrinja. JNA je već tada ostvarila dubinu grada u prosjeku od oko 20 kilometara.

PRESUDNE BITKE U MAJU I JUNU 1992. GODINE

Tokom mjeseca maja biće odlučena sudbina Sarajeva. Dana 1. maja srpske snage vrše frontalni napad na šire područje Sarajeva, pri čemu je potpuno osvojeno središte Vogošće. JNA prvi puta sa sarajevskog teritorija napada i druge općine BiH – Brezu i Visoko. Kao odgovor TO Stari Grad izvršava potpunu blokadu Druge vojne oblasti JNA na Bistriku. Dana 2. maja dolazi do presudne bitke između TO BiH i JNA kod Doma armije. JNA kao podršku šalje oklopne kolone iz pravca Lukavice, Neđarića i kasarne “Maršal Tito” u cilju deblokade Druge vojne oblasti na Bistriku. Kolona je brzim forsiranjem došla u neposrednu blizinu zgrade Predsjedništva BiH. U bici koja se razvila branioci Sarajeva su potpuno razbili oklopnu kolonu JNA, dok se ostatak vratio na Grbavicu. Istovremeno na sarajevski aerodrom je sletio avion u kojem se nalazio predsjednik Alija Izetbegović sa svojom pratnjom, koja se vraćala sa pregovora u Lisabonu. Četveročlana delegacija, koju je pored predsjednika činila njegova kćerka, vođa opozicije Zlatko Lagumdžija i pratitelj, biva zarobljena od strane vojne policije JNA, po naredbi generala Vojislava Đurđevca koji ih je odveo u kasarnu “Slaviša Vajner – Čiča” u Lukavici. Uporedo sa napadom JNA na grad, specijalci KOS-a diverzijom dižu u zrak Centralnu poštu u Sarajevu, te tako grad ostaje u informacijskoj blokadi. Nakon uhićenja predsjednika i njegove pratnje iz Beograda je tražena razmjena koja je uključivala razmjenu sa komandom Druge vojne oblasti na Bistriku koja je bila blokirana snagama TO.

Posljedice borbi za Aeorodromsko naselje
Posljedice borbi za Aeorodromsko naselje

Nakon dramatičnih pregovora preko dnevnika TV BiH dogovoreno je da kolona JNA sa Izetbegovićem ide iz Lukavice u komandu Druge vojne oblasti uz pratnju vozila UN-a i EZ. Dogovor su postigli ispred JNA, general Milan Aksentijević, a ispred Vlade R BiH Ejup Ganić, kao potpresjednik Predsjedništva BiH. Plan je bio da Alija Izetbegović ode u zgradu Predsjedništva BiH, a general Milutin Kukanjac sa svojom pratnjom u Lukavicu koja je bila pod srpskom kontrolom. Međutim, Kukanjac je svojoj pratnji pridružio i dvadeset kamiona koji su bili natovareni ljudstvom sa punom ratnom spremom, što nije bio plan dogovora. Kolona, koja se kretala 3. maja kroz Dubrovačku ulicu, je razoružana i zarobljena. Nakon provokacije vojnika JNA, došlo je do obračuna prilikom čega je stradalo 6 pripadnika JNA dok ih je 215 zarobljeno. Istovremeno trajao je i napad JNA na Svrake u općini Vogošća, dok su jake srpske snage poražene na Skenderiji. Avijacija JNA bombarduje brdo Hum na kojem se nalazio televizijski odašiljač, dok artiljerija žestoko granatira grad. Branitelji uzvraćaju te u jakom pješadijskom napadu oslobađaju brdo Mojmilo. Sarajevo je bilo u totalnom ratu – borbe traju na Trebeviću, Neđarićima, Dobrinji, Mojmilu, Trnovu, Ilidži i Hadžićima. Bitka se odvijala i na Dobrinji, prilikom čega je pao blok 5. I dalje je bila kritična linija kojom su srpske snage namjeravale presjeći Sarajevo na dva dijela, Grbavica – kasarna “Maršal Tito” – Pofalići. Da bi osujetili taj plan branioci Sarajeva koje su činili odredi: Pofalići I i II, odred Velešići i bataljon Vojne policije, iznenada napadaju Pofaliće i nanose poraz srpskim snagama gdje se tada nalazio vrh SDS-a Novo Sarajevo. Pobjedom na Pofalićima kasarna “Maršal Tito” gubi na prvobitnom značaju po srpskog agresora. Ipak, situacija i dalje nije bila riješena pa srpske snage u munjevitom napadu 6. juna zauzimaju naselje Grbavica II. Branitelji uzvraćaju i oslobađaju plato Žuć. Borbe za Žuć je trajati sve do decembra 1992. godine kada je ARBiH u potpunosti ovladala ovim platoom. Dana 20. juna 1992. godine Predsjedništvo konačno proglašava ratno stanje u Sarajevu. Devet dana kasnije nadzor na sarajevskim aerodromom preuzima UN, nakon čega Sarajevo prvi put nakon tri mjeseca dobija humanitarnu pomoć. Humanitarna operacije će biti prekinuta 4. avgusta zbog granatiranja aeorodrom.

USTROJ SARAJEVSKO  ROMANIJSKOG KORPUSA VOJSKE REPUBLIKE SRPSKE

Istovremeno dok su trajale borbe i proces povlačenja JNA iz Sarajeva, tokom juna i jula mjeseca 1992. godine, dolazi do novog vojnog ustrojstva srpskih snaga. Srpski oficiri, porijeklom iz BiH, ustrojavaju Sarajevsko – romanijski korpus VRS. Za vrijeme rata njegovi komandanti će redom biti: Tomislav Šipić, Stanislav Galić i Dragomir Milošević. Tokom 1992. godine korpus će imati oko 30 000 vojnika, što je činilo više od 1/3 ukupnih srpskih snaga u BiH, dok će krajem rata brojati oko 20 000 pripadnika. U svom sastavu je imao jedanaest brigada i jednu lahku brigadu.

OPERACIJA “JUG” – PRVI OZBILJNIJI POKUŠAJ DEBLOKADE GRADA

U ovom periodu Predsjedništvo BiH donosi odluku kojom se ustrojava ARBiH. Time zvanično prestaje postojati TO BiH. Tokom mjeseca jula dolazi do niza diverzija i upada među srpske snage oko Sarajeva, dok Srbi kao odmazdu svakodnevno granatiranju gradsku jezgru Sarajeva. Do razvoja borbi dolazi i na planini Igman gdje su snage ARBiH zauzele objekt Straište 7. jula, a 18. i kotu Golo brdo. Također, 31. jula i 1. avgusta zauzet je prijevoj Rogoj i oslobođeno Trnovo. Istovremeno je trajao i žestok napad ARBiH na srpske linije na pravcu Kromolj – Poljine – Blagovac – Semizovac, koji je rezultirao velikih gubicima ARBiH.

Pored granata i snajpera zima će postati jednako težak neprijatelj Sarajlija
Pored granata i snajpera zima će postati jednako težak neprijatelj Sarajlija

U mjesecu avgustu 1992. godine dolazi do prvog ozbiljnijeg pokušaja deblokade grada. Jedinice ARBiH u i izvan grada 6. avgusta napadaju snage agresora, u sklopu operacije “Jug”. Napad jedinica ARBiH iz pravca kasarne Žunovica kod Hadžića nije uspio, kao ni napad TO Visoko na Ilijaš. Uspjeha su imale jedino snage unutar grada, koje su 8. avgusta uspjele deblokirati gradsko naselje Dobrinja i osloboditi selo Žuć, kao i objekat Orlić. Istovremeno vršeni su napadi i na srpske linija na pravcu Poljine – Mrkovići, Osmice – Biosko – Faletići te Vraca – Jevrejsko groblje – Hrasno – Mojmilo – Dobrinja 4. i 5. Međutim, bez uspjeha. Srpska strana je uzvratila 13. avgusta žestokim napadom na Stup, čije su linije odbrane zajedno držale ARBiH, HVO i HOS. Bilo je jasno da operacija deblokade Sarajeva nije nešto što se može ostvariti sa lahkoćom. Stoga, štab TO donosi odluku o formiranju Operativnih grupa izvan Sarajevskog odbrambenog prstena. U Zenici se formira Treća operativna grupa, te Taktička grupa Ilidža, Dobrinja, Vogošća i Igman. Mjesec avgust će ostati upamćen i po jednom od najbarbarskijih djela koje je počinila srpska strana u toku opsade Sarajevao. Dana, 25. avgusta od posljedica granatiranja zapaljena je “Vijećnica”. Također, 22. avgusta u Saraj polju od snajperskog metka gine Ramiz Salčin, komandant TO Novi Grad.

Civilna zaštita je nastojala postavljanjem improvizovanih zaklona spriječiti snajpersko djelovanje agresora
Civilna zaštita je nastojala postavljanjem improvizovanih zaklona spriječiti snajpersko djelovanje agresora

OSNIVANJE PRVOG KORPUSA ARMIJE REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE

Iako se u izvorima spominje više datuma, zvanično 18. avgusta 1992. godine dolazi do uspostavljanja 1. korpusa ARBiH sa sjedištem u Sarajevu. Prvu godinu korpus je brojao 50 190 vojnika a, u narednim godinama, sve do 1995. godine taj broj će iznositi do 60 000 vojnika. Komandanti korpusa su bili redom: Mustafa Harjulahović – Talijan, Vahid Karavelić i Nedžad Ajnadžić.

BITKA KOD “11 PLAVIH”

U oktobru 1992. godine srpska strana će doživjeti jedan od najvećih poraza tokom cijelog perioda opsade Sarajeva. Dana, 5. oktobra srpska strana zauzima restoran “11 plavih” kod stadiona Grbavica. Doći će do jedne od najžešćih borbi prsa u prsa. Također, napad će predstavljati i posljednji pokušaj agresora da presječe Sarajevo na dva dijela. U tome su ih spriječili branioci iz odreda Hrasno Brdo i Trg heroja. Bitka će trajati sve do 7. oktobra i okončana je velikom pobjedom branilaca Sarajeva. Bitka se smatra najtežim srpskim porazom u Sarajevu, nakon poraza kod Skenderije u maju 1992. godine.

Linija razdvajanja na Grbavici
Linija razdvajanja na Grbavici

NOVI POKUŠAJ DEBLOKADE GRADA OPERACIJA “KOVERAT”

Glavni štab ARBiH u jesen 1992. godine priprema novu operaciju deblokade Sarajeva, nazvanu kodnim imenom “Koverat” ili “Sloboda 92”. Operacija je u startu zapala u velike teškoće. Srpski agresor je vršio intenzivna granatiranja grada te pješadijske napade, dok su i odnosi sa Hrvatskim vijećem odbrane u Kreševu i Kiseljaku zapali u krizu. Pored svega pojavljuje se i sve veći kriminalni elementi u samoj Armiji pod vodstvom Jusufa Prazina i Mušana Topalovića. Neodlučnost u samom napadu, koristi srpska strana koja izvršava jak napad 1. decembra 1992. godine te 4. decembra osvaja Otes. Uvidjevši da je situacija alarmantna i da VRS može svakog trena ući u sam centar grada, preko Stupa, ARBiH otpočinje operaciju “Koverat”, bez finalizacije priprema same. Srpska strana je nastavila žestok napad na pravcima Doglodi – Bare – Azići, Lukavica – Mojmilo, Rajlovac – Zabrđe i Ilidža – Stup. Ipak, srpska ofanziva je zaustavljena 5. decembra, a snage ARBiH pokreću kontraofanzivu u pravcu prema Vogošći, kada definitivno oslobađaju čitav plato Žuč. Napad je izvršen i na pravcu prema Trebeviću gdje su oslobođene Osmice, koje je srpska strana uspjela vratiti. Napadi na jahorinsko – trebevićkom i neđaričko – ilidžanskom pravcu su okončani bez uspjeha. Da deblokira Sarajevo, najbliža je bila 7. muslimanska brigada koja je oslobodila selo Gornju Bioču čime je razbijena VRS kod Ilijaša. Ipak, munjevito napredovanje 7. muslimanske nisu pratile ostale jedinice ARBiH unutar Sarajeva, te je tako 7. muslimanska ostala u potpunom okruženju i uz velike gubitke se morala povući prema Visokom. Time je neslavno završio novi pokušaj deblokade grada.

UBISTVO HAKIJE TURAJLIĆA I PLAN IZGRADNJE SARAJEVSKOG TUNELA

Godina 1992. okončana je bez da je i jedna strana učinila ono što je planirala. Snage branilaca odbile su nekoliko žestokih agresorskih napada i nanijele im dva teška poraza – u maju kod Skenderije i Predsjedništva i u oktobru kod stadiona Grbavica. Ipak, nekoliko planiranih i neplaniranih, pokušaja deblokade grada završilo je potpunim fijaskom. Agresorska strana, ipak, nije ostvarila svoj primarni cilj – presijecanje grada na dva dijela i u konačnici njegovo potpuno zauzimanje. Zbog toga naredna 1993. godine proteći će u barbarskom i neljudskom bombardovanju grada, koje će kulminaciju doživjeti 22. jula 1993. godine kada je na grad palo 3 777 granata.

Odlazak kanisterima po vodu je bila svakodnevnica
Odlazak kanisterima po vodu je bila svakodnevnica

Druga godina opsade je počela jakim udarcem za vladinu stranu. Na putu od zračne luke “Butmir” do grada, u Kasindolskoj ulici, 8. januara 1993. godine ubijen je od strane srpskih snaga potpredsjednik Vlade R BiH Hakija Turajlić koji se nalazio u transporteru UNPROFOR-a. Tokom zaustavljanja na srpskom punktu vrata transportera je otvorio jedan srpski vojnik i pucnjem iz automatske puške likvidirao Turajlića. Ovaj događaj bio je povod da Vlada donese odluku o pronalaženju načina kako da grad, pod potpunom blokadom, poveže sa slobodnim dijelovima teritorije. Plan je bio da se iskopa tunel ispod aeodroma Butmir i da se time poveže Butmir i Dobrinja, tj. grad sa slobodnim dijelom Republike Bosne i Hercegovine. Projektanti su bili inženjeri Fadil Šero i Nedžad Branković. Radovi su počeli 29. januara i biće okončani 30. jula 1993. godine. Tunel će sve do kraja opsade postati jedina veza Sarajeva sa ostatkom svijeta. Kroz njega će prolaziti osnovne životne potrebštine i municija. Samim time postat će jedan od bedema i simbola opsade Sarajeva.

VELIKA SRPSKA OFANZIVA “LUKAVAC 93”

Da će godina biti teža nego prethodna pokazalo je nekoliko događaja. Izvan sarajevskog odbrambenog prstena, tokom marta, dolazi do prvih ozbiljnijih netrepeljivosti između snaga ARBiH i HVO iz Kreševa i Kiseljaka. Ubrzo će otpočeti i krvavi sukob ARBiH i HVO širom BiH, koji će dodatno otežati situaciju u i oko Sarajeva. Nakon nekoliko mjeseci žestoke ofanzive na Goražde, u proljeće 1993. godine pada Grebak, poznatiji kao “Put spasa”. Time je i Goražde došlo pod potpunu blokadu, a obustavljenaje i direktna saradnja sanga ARBiH oko Sarajeva i Goražda. Sjeverno od sarajeva Sarajevsko – romanijski korpus VRS pokreće ofanzivu i zauzima Ravni Nebožić. Istovremeno dolazi i do žestoke ofanzive na jahorinsko – treskavičkom pravcu. Da bi povratili borbeni moral krajem maja pripadnici ARBiH pokreću napad na plato Trebevića, ali doživljavaju težak poraz uz velike gubitke. U ljeto 1993. godine potpuno se rasplamsao sukob ARBiH i HVO u srednjoj Bosni. Linije HVO prema VRS počinju da gotovo u potpunosti miruju. Bilo je očigledno da će ovakvu situaciju maksimalno iskoristiti VRS.

fotografija-16-lukavac-93
Srpska ofanziva “Lukavac 93”

Ljeto 1993. godine će biti i ostati period kada je Sarajevo moglo gotovo potpunosti izdahnuti. Uz angažman od oko 10 000 vojnika iz sastava dva korpusa i Gardijske brigade Glavnog štaba VRS, otpočinje do tada najveća i najteža ofanziva VRS na Sarajevo, nazvana “Lukavac 93”. Glavni udari se izvode na planinama Bjelašnici, Igmanu i Trnovu. Plan je bio da se uspostavi dvostruki obruč oko Sarajeva. Iako su glavne borbe vođene na sarajevskim planinama, VRS izvodi i napade na sam grad na pravcu Žuči, Mijatovića kose i Stupa. Žestoke borbe počinju još početkom juna, na Žuči. Dana 12. juna gine načelnik štaba Druge motorizovane brigade Safet Isović, a samo pet dana kasnije i njegov veliki prijatelj i komandant Druge motorizovane brigade Safet Zajko. Koliku žestinu je imala srpska ofanziva dovoljno govori podatak da 27. jula 1993. godine gine još jedan simbol sarajevskog otpora, komandant 1. motorizovane brigade Enver Šehović.

Djeca Sarajeva
Djeca Sarajeva

U toku mjeseca jula agresor će izvesti pravi “blickrig” na linije odbrane. Dana 11. jula 1993. godine zauzima Trnovo, Rogoj i naselje Delijaš. Na širem području Bjelašnice padaju sela Ledići, Dujmovići i Dejčići. ARBiH uspostavlja novu liniju odbrane na crti: Strajište – Poskok – Runjeva glava – Bukovača. Ipak, prodor VRS je nastavljane i u narednim danima te 17. jula pada i jedna od najvažnijih kota na planini Igman – Golo brdo. Narednog dana palo je i selo Rakitnica, koje je potpuno spaljeno. U haotičnoj situaciji, 29. jula konačno je prokopan sarajevski tunel, nakon čega je upućena ispomoć planini Igman u jačini od jednog bataljona (oko 500 vojnika). Tunel je u konačnici bio dugačak 672 metra. Ipak, prvog dan mjeseca avgusta VRS izvodi helikopterski desant na vrh planine Bjelašnice, nakon čega dolazi do totalnog šoka u redovima ARBiH, koji je rezultirao potpunim ovladavanjem planine. Ovim činom odbrana Igmana se potpuno raspala a ARBiH je na ovom pravcu bila pred potpunim slomom.

Ipak, iako je doživjela vojni poraz ARBiH će politički potpuno poraziti i nulirati srpska osvajanja iz spomenute ofanzive. Početkom avgusta 1993. godine trajali su mirovni pregovori u Ženevi. Alija Izetbegović je 2. avgusta napustio pregovore i uvjetovao da će ih nastaviti samo ako srpska strana obustavi ofanzivu. Pod pritiskom, Radovan Karadžić je pristao da 5. avgusta preda strateške tačke na planinama Igmanu i Bjelašnici pod nadzor UNPROFOR-a. Time je okončana najžešća ofanziva na Sarajevo u toku rata, kojom je komandovao Ratko Mladić.

SUKOB SA KRIMINALNIM ELEMENTIMA ARBIH

Ofanziva je pokazala da je ARBiH primorana izvršiti stroge promjene. Operativna grupa Igman, koja je imala glavnu odgovornost za vojni poraz, biva potpuno ugašena. Također, pristupilo se uvođenjem discipline i eliminacijom elemenata 1. korpusa ARBiH koji su se otrgnuli kontroli. Još u oktobru 1992. godine Jusuf Prazina zvani Juka, sa 200njak svojih najvjernijih ljudi se odmetnuo na planinu Igman. Tako jedan od najzaslužnijih ljudi za odbranu Sarajeva u prvim mjesecima agresije postaje državni neprijatelj. U januaru 1993. godine ARBiH kreće u prvu akciju obračuna sa nepoželjnim kadrom. Nakon što je Jukina grupa razbijena na Igmanu, on sa 29 svojih preostalih ljudi bježi i uspostavlja veze sa HVO u Hercegovini i postaje jedan od njihovih pripadnika. Daleko veći problem je bio sa 9. motorizovanom brigadom, tačnije zamjenikom komandanta Ramizom Delalićem  i 10. brdskom brigadom, tačnije komandantom Mušanom Topalovićem. Naročito se isticao Topalović koji je terorisao stanovnike Sarajeva.

Mušan Topalović Caco
Mušan Topalović Caco

Akcija nazvana “Trebević 2” otpočinje 26. oktobra 1993. godine, a dan ranije naređenje je izdao predsjednik Alija Izetbegović. Grupa od 14 vojnika i policajaca koja je poslana da uhapsi Topalovića biva zvjerski ubijena. Dan kasnije eliminisan je komandant 10. brdske brigade Mušan Topalović. Topalović je ostao upamćen i po neljudskom ponašanju prema sarajevskim Srbima koje je likvidirao na lokalitetu Kazani. Ovom akcijom, Generalštab je tvrdio da su eliminisani kriminalni elementi ARBiH. Kraj 1993. godine opsada Sarajeva se protezala na slijedećim crtama odbrane: Lapišnica – Trebević – Čolina kapa – Zlatište – Osmice – Golo brdo – Nevesinjska ulica – Jevrejsko groblje – Vrbanja most – rijeka Miljacka – most “Bratstva jedinstva” – Trg Pere Kosorića – Dinarska ulica – stadion “Grbavica” – Hrasno brdo – Zagorska ulica – Milinkladska ulica – brdo Mojmilo – Dobrinja – ulica Ernesta Talera – Neđarići – zgrada “Oslobođenja” – Stupsko brdo – Azići – Briješće – Rajlovac – dio sela Zabrđe – Mijatovića kosa – Golo brdo – Žuč – Ugorsko – Hotonj – Poljine – Mrkovići – Pašino brdo – Pionirska dolina – Grdonj – Donje Biosko – Hreša – Špicasta stijena. Manje – više ove crte će ostati nepromijenjene sve do kraja opsade.

STANJE NA POČETKU 1994. GODINE – MASAKR NA MARKALAMA I PRIMIRJA

Narednu 1994. godinu obilježile su borbe uglavnom izvan sarajevskog opsadnog prstena. Borbe unutar grada su bile uglavnom manjeg intenziteta. Na olovsko – vareškom pravcu srpski agresor 10. januara 1994. godine pokreće ofanzivu. Nakon početnih uspjeha, angažmanom jedinica 1. korpusa, koje su iskustvo rata stekle odbranom Sarajeva, ofanziva 17. januara biva zaustavljena, snažnim protuudarom kada ARBiH oslobađa selo Kruševo. Srpski agresor ni u 1994. godini nije štedio gradsko jezgro Sarajeva. Jedan od najtužnijih i najbarbarskijih trenutaka desit će se 5. februara kada od minobacačke granate ispaljene na pijacu Markale gine 66 Sarajlija, dok ih je 197 lakše ili teže ranjeno. Nakon ovog incidenta srpskoj strani je zaprijećeno da će biti bombardovana od strane NATO avijacije. Nakon ultimatuma da povuku teško naoružanje 20 kilometara od centra Sarajeva VRS je popustila i sprovela ultimatum. Dva dana kasnije potpisano je primirje, koje neće biti poštovano ali će znatno olakšati linije odbrane branilaca Sarajeva. Također, 23. februara u Zagrebu je potpisan sporazum u prekidu neprijateljstava između ARBiH i HVO, koji će stupiti na snagu 18. marta kada je u Washingtonu potpisan “Washingtonski sporazum” o uspsotavi bošnjaćko – hrvatske federacije.

Posljedice stravičnog zločina na Markalama
Posljedice stravičnog zločina na Markalama

USPJESI NA PLANINI BJELAŠNICI – OPERACIJA “DŽEP 94”

Nova dešavanja na bosanskohercegovačkom ratištu dala su prostora 1. korpusu ARBiH da ozbiljnije i odlučnije djeluje protiv srpskog agresora izvan sarajevskog prstena. Iako su snage ARBiH bile inferiorne u materijalno – tehničkim sredstvima, imale su daleko više ljudstva što je omogućilo izvođenje niza akcija na linije srpskog agresora. U aprilu 1994. godine srpski agresor otpočinje ofanizvu “Zvijezda 94” u cilju zauzimanja grada Goražda. Iskoristivši ovakvu situaciju i težnju da se rastereti goraždansko ratište, 1. korpus ARBiH 9. aprila otpočinje operaciju kodnom imena “Džep 94” na planini Bjelašnici. Operacija dovodi do oslobađanja niza mjesta: Moševačko brdo te sela Milovac, Poredak, Stomarine, Bukva, Karačići, Dugo brdo, Sršljenci, Rokoč, Bukva, Hum, Žižići, Budoželjac i Šikuljski gaj. Operacija je urodila plodom iz razloga što je srpska strana u maju obustavila ofanzivu na Goražde u cilju da vrati izgubljene položaje oko Sarajeva.

Bijelim plaštovima se također nastojalo spriječiti snajpersko djelovanje
Bijelim plaštovima se također nastojalo spriječiti snajpersko djelovanje

Dana 1. avgusta tri operativne grupe 1. korpusa izvode nove ofanzivne akcije i oslobađaju niz objekata: Vojnički grob, Srednja planina, Grad i sela Karići, Kraguljac, Okruglica, Kunosić. VRS je 19. avgusta otpočela kontranapad u cilju vraćanja teritorija ali su povratile samo manji dio teritorije. Do kraja septembra potisnute su jedinice 1. korpusa samo na Jasenu i Meškovcu.

“SNAJPERSKI SPORAZUM”

U samom gradu situacija je bila relativno mirna sve do kasnog ljeta 1994. godine, kada snage branitelja 18. septembra napadaju jako snajpersko uporište “Špicasta stijena”, ali bez uspjeha. Dana 14. avgusta 1994. godine na aeodromu Butmir potpisan je tzv. antisnajperski sporazum, ali su i dalje građani Sarajeva ubijani djelovanjem snajperista s Grbavičkih nebodera. Primjera radi, 4. oktobra 1994. godine primirje je prekršeno čak 2 000 puta.

NOVI USPJESI NA TRESKAVIČKO – BJELAŠNIČKOM PRAVCU

U narednom periodu 1. korpus izvodi ofanzivu na treskavičko – bjelašničkom pravcu te oslobađa niz sela: Poljice, Mlakva, Ogorjeli kuk, Čardak, Malo vratlo i Mali treskać. Nakon nekoliko pokušaja konačno je oslobođen i najviši vrh planine Treskavice – Đokin toranj (2086 m). Ipak, za Đokin toranj će se voditi grčevite borbe u narednom periodu te će on i dalje nastaviti prelaziti iz ruke u ruke. Dana 5. novembra 1. korpus započinje i veliku ofanzivu na Nišićkoj visoravni i Čemerskoj planini, koja je rezultirala oslobođenjem 35 sela i navedenih lokacija uz zarobljeni ogroman ratni plijen. Akcijom je presječena putna komunikacija Olovo – Srednje, koja je bila ključna za snadbijevanje agresorskih snaga na sjevernoj strani grada.

Butros Butros Gali ostat će za Sarajlije upamćen po jednoj od najskandaloznijih izjava
Butros Butros Gali ostat će za Sarajlije upamćen po jednoj od najskandaloznijih izjava

Kraj godine obilježilo je odgađanje posjete pape Ivana Pavla II Sarajevu zbog nedobijanja jamstva srpske strane da će sve proći u redu, otvaranjem veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu, koncerta dirigenta Zubina Mehte u srušenoj Vijećnici i posjete generalnog tajnija UN-a Ghalija Sarajevu i njegove skandalozne izjave CNN-u: “Danas na svijetu ima pet puta gorih mjesta za život od Sarajeva.”

DEŠAVANJA U PRVOJ POLOVINI 1995. GODINE

Dana 26. januara 1995. godine Sarajevo je napunilo jedan neslavni jubilej. Hiljaditi dan je opsade! Ušlo se u četvrtu godinu opsade. Inspirisana nizom ratnih uspjeha, kako u Sarajevo tako i na ostalim ratištima BiH, ARBiH kreće u preustroj svojih snaga u cilju konačnog prelaska iz odbrambenog u oslobodilački tok rata. U sklopu 1. korpusa ukidaju se operativne grupe a korpus se ustrojava na principu divizija. Ustrojene su tri divizije 12. divizija “Sarajevo”, 14. divizija “Tarčin” i 16. divizija Vareš. Tokom marta komanda radi na pripremi novih oslobodilačkih akcija. U akciju prva kreće 14. divizija, 15. aprila 1995. godine, koja vrši napade na treskavičkom pravcu. Do početka juna akcije na Treskavici će biti sa promjenjivim uspjehom. Ipak, zaključno sa danom 4. juna 1995. godine Treskavica je bila pod potpunom kontrolom jedinica ARBiH.

Zgrada na Trgu heroja u plamenu
Zgrada na Trgu heroja u plamenu

Budući da je Sarajevo ponovo granatirano od strane Sarajevsko – romanijskog korpusa VRS i pored činjenice da je bilo pod zaštitom UN-a, 25. maja 1995. godine avijacija NATO pakta izvodi akciju bombardovanja položaja VRS oko Sarajeva. Za odmazdu srpska strana kao taoce uzima nekoliko stotina pripadnika UN-a te ih veže za stubove ulične rasvjete na Palama. Na ovom primjeru, a naročito na primjeru Srebrenice, svijet i stanovništvo BiH će uvidjeti svu nesposobnost zapada u nastojanju da agresora spriječi u ubijanju BiH i njezinih stanovnika.

POSLJEDNJI POKUŠAJ DEBLOKADE GRADA – OPERACIJA “TEKBIR”

Vojni uspjesi ARBiH na drugim ratištima (2. i 3. korpusa na Vozućkom ratištu, 5. korpusa na Grmeču i 7. korpusa na Vlašiću) dali su uzlet snagama ARBiH u Sarajevu da pristupe pripremi, do tada, najveće operacije deblokade Sarajeva. Glavni štab ARBiH kreirao je plan deblokade Sarajeva pod kodnim nazivom “Tekbir” ili skraćeno operacija “T”. Plan operacije predat je 29. maja 1995. godine komandantima 1., 3., 4. i 7. korpusa ARBiH te predstavniku MUP-a u Tarčinu. Plan operacije deblokade grada je bio da u prvoj fazi snage 3., 4., 7. i dijelovi 1. korpusa razbiju snage agresora na vanjskom dijelu obruča, zauzmu dominantne kote i objekte, a zatim da se u drugoj fazi operacije u saradnji sa snagama 1. korpusa, koji bi napdao iznutra, energičnim udarom razbiju snage VRS. Glavni napadi su bili fokusirani na pravcima Kiseljak – Igman i Čemerska planina – Vogošća. O ozbiljnosti akcije govori podatak da je angažovano blizu 46 000 pripadnika ARBiH uz 643 artiljerijska oruđa i 19 tenkova.

Posljednji pokušaj deblokade Sarajeva - Operacija "Tekbir"
Posljednji pokušaj deblokade Sarajeva – Operacija “Tekbir”

Operacija “Tekbir” počinje 15. juna 1995. godine u 02:50 minuta snažnim artiljerijskim udarom pripadnika ARBiH. Glavni udar usmjeren je na centralnom dijelu zapadnog Sarajevskog fronta, pravcem Visoko – Paljevo – Rajlovac. Tu su napadale snage 3. i 7. korpusa. Pravcem Golo – brdo – Hadžići – Mostarsko raskršće napadaju jedinice 4. korpusa, na pravcu Igman – Trnovo jedinice 1. korpusa, dok na pravcu Nišićka visoravan – Ravni Nebožić – Semizovac djeluju snage 3. korpusa. Baš kao i u prvom pokušaju deblokade Sarajeva 1992. godine prva se istakla 7. muslimanska brigada iz sastava 3. korpusa ARBiH koja zajedno sa jedinicama iz Gračanice i Lukavca oslobađa sela Nasići i Ravni Nabožić. Također jedinica “Crni labudovi” oslobađa objekat Lipa. Snage 4. i 7. korpusa su u prvom danu akcije krenule munjevitom i oslobodili mjesta Zmijance i Gunjčar ali su se krajem dana morale povući na početne položaje iz razloga što je agresor koristio bojne otrove. Snage 14. divizije iz sastava 1. korpusa su na pomoćnom pravcu Igman – Trnovo, imale vjerovatno i najviše uspjeha oslobodivši oko 25 km2 teritorije. Oslobođena su mjesta Prestrugana stijena, Vidovac, Ovčarevac, Gradina, Ostojići i Gradac. Do 18. juna oslobođena su i mjesta Strajište, Gušće, Šmerekovo brdo, Kukovi, Javor, Šerifići, Umčani i Mijanovići. Gotovo je u potpunosti otvoren put za oslobođenje Trnova, Kijeva, prevoja Rogoj i južnih padina planine Jahorine. Međutim, zbog slabe koordinacije i manjka svježih snaga daljni prodor prema Trnovu i Jahorini je izostao. I u rejonu Srednjeg vodile su se žestoke borbe. Poseban uspjeh ostvarila je 375. brigada ali nije mogla zadržati ostvarene linije iz razloga što ostale jedinice nisu ostvarile zacrtane zadatke. Dana 21. juna ARBiH izbija na putnu komunikaciju Kijevo – Trnovo – Semizovac – Srednje. To će ujedno biti maksimalni domet oslobodilačke akcije deblokade Sarajeva. Sve do 28. juna biće nastavljena ofanziva ali bez ikakvog uspjeha, prvenstveno radi očito loše pripreme same operacije i nedovoljne rezerve za uspješan nastavak operacije. VRS spomenutog dana kreće u kontraofanzivu i vraća gotovo kompletno oslobođeno područje od strane 12. i 14. divizije 1. korpusa ARBiH na području visočko – ilijaškog pravca. Pokušaj preokreta u operaciji izvela je 27. jula 1995. godine 17. viteška krajiška brigada iz satava 7. korpusa. Međutim, nakon početnog uspjeha, proboja linija i presijecanja komunikacije Sarajevo – Trnovo, brigada se morala povući ponovo iz istog razloga – ostale jedinice nisu pratile polet jedinica 17. brigade.

Time je neslavno propao posljednji pokušaj deblokade Sarajeva. U danima nakon operacije smatralo se da je operacija ipak zadala VRS jak udarac i da su snage ARBiH ostvarile značajnu taktičku prednosti. Na žalost, u današnjem vremenu se slobodno može reći da operacija predstavlja jedan od najtežih poraza ARBiH u cijelom ratu. Loša priprema operacije, euforija koja se ogledala u tome da je u dnevnim novinama objavljen gotovo približan plan akcije i konačni bilans od 317 poginulih, 604 teško ranjena i preko 1000 lakše ranjenih vojnika, dovoljno govore o tome kako je zapravo operacija okončana. Velika posljedica operacija je i pad Srebrenice i Žepe koji se dvostruko odrazio. Sam pad Srebrenice negativno je uticao na moral boraca ARBiH oko Sarajeva jer su počele kružiti priče da je već određena podjela Bosne. Sa druge strane angažmanom velikog broja boraca ARBiH iz skoro svih krajeva BiH onemogućena je priprema moguće ofanzive prema Srebrenici u cilju spašavanja naroda Podrinja.

NOVI MASAKR NA MARKALAMA I POČETAK NATO INTERVENCIJE

Činilo se da će mjesec avgust 1995. godine proći u potpunom zatišju, osim činjenice da 16. avgusta na mjesto komandanta 1. korpusa dolazi general Nedžad Ajnadžić. A onda, 28. avgusta srpske snage čine još jedan masakr nad stanovnicima Sarajeva. Od granate ispaljene sa srpskih položaja na pijacu markale gine 35 građana Sarajeva, dok ih je 90 ranjeno. Nakon ovog događaja desetine aviona NATO pakta iz italijanske baze Avijana poleću prema srpskim položajima u BiH. Za veoma kratko vrijeme NATO avijacija je uništila najvažnije telekomunikacijske objekte RS-a. Za Sarajevo je svakako najvažnije uništenje objekta na vrhu planine Jahorine koji je pokrivao zračni prostor sve do Italije.

Novi masakr na Markalama konačno je natjerao snage NATO pakta da intervenišu protiv srpskog barbarizma
Novi masakr na Markalama konačno je natjerao snage NATO pakta da intervenišu protiv srpskog barbarizma

POSLJEDNJE BORBE I UKIDANJE RATNOG STANJA

ARBiH je savjetovano da se suzdrži od vojnih djelovanja, kako bi se izbjegla moguća “prijateljska paljba”. Ogromni vojni uspjesi ARBiH, naročito u zapadnoj Bosni gdje je 5. korpus uz pomoć 7. munjevito jurišao na Banja Luku i na Ozrenu gdje su se 2. i 3. korpus približavali Doboju, naveo je i jedinice 1. korpusa da otpočnu novu ofanzivu na Treskavici. Simbolično nazvana “Treskavica 95”, 2. oktobra 1995. godine počinje posljednja operacija 1. korpusa u proteklom ratu. Napadajući na trnovskom pravcu snage ARBiH izbijaju na Rogojsku gredu i dolaze nadomak Trnova. U samoj završinici rata, 9. oktobra na lokalitetu Hum gine zapovjednik 14. divizije 1. korpusa ARBiH, simbol odbrane Sarajeva i Goražda, Zaim Imamović. Imamović će time postati najpoziciraniji komandant ARBiH koji je dao život za domovinu. Konačni prekid vatre stupa na snagu 12. oktobra 1995. godine u vrijeme kada je ARBiH preuzela inicijativu na svim frontovima. Ratno stanje u Sarajevu je ukinuto tek 22. decembra 1995. godine. U stvarnosti ratno stanje prestaje tek nakon mirne reintegracije Vogošće, Semizovca, Ilijaša, Hadžića, Ilidže i na kraju Grbavice. Sa danom 29. februarom 1996. godine opsada je okončana.

DOLAZAK MIRA I ISTINSKA DEBLOKADA GRADA

Nova 1996. godina prvi put se, nakon tri godine, dočekuje bez granata. U Sarajevu Novu godinu dočekuje vođa irskog benda U2 Bono Vox. Zatvara se i zračni most nakon tri i po godine, koji je organizovao 13 000 letova i dopremio 167 000 tona humanitarne pomoći. UNPROFOR zamjenjuju snage IFOR-a. Srbi sa okupiranih područja Sarajeva demontiraju tvornice, pale kuće i stanove, ekshumiraju mrtva tijela svojih najbližih. Tokom januara slijeće i prvi privatni avion na sarajevski aerodrom. U toku februara otvara se i most “Bratstvo jedinstvo”, svaki drugi dan od 08:30 do 16:00, preko kojeg su građani sa ličnom kartom mogli ići na Grbavicu. U Sarajevo dolazi britanski princ Charles, a počinje i mirna reintegracija Sarajeva. ARBiH mirnim putem preuzima kontrolu nad Rajlovcem, Reljevom, Dobroševićima, Ahatovićima, Neđarićima i Aerodromskom naselju. Mart 1996. godine – glavni grad BiH je nakon četiri godine službeno deblokiran od strane Federalne policije i snaga IFOR-a. Snage policije FBiH kreću iz Sarajeva prema Visokom. Avdo Hebib, minsitar MUP-a Federacije BiH, simboličnom vožnom otvara cestu Sarajevo – Tuzla i Sarajevo – Zenica. U Ilijašu istaknuta državna obilježja BiH. Na Grbavici i dalje vlada haotično stanje. Prijavljuju se pljačke. Reintegracija Hadžića i Ilidže 12. marta, a 19. dolazi i do mirne reintegracije Grbavice, Vraca, Kovačića, Jevrejskog groblja, Faletića, Špicaste stijene, Gornje Bioske i kote Vidikovac na Trebeviću. Zaključeno sa datumom 19. martom 1996. godine opsada Sarajeva, simbola otpora BiH, je istinski završena.

Za vječno sjećanje i zahvalnost
Za vječno sjećanje i zahvalnost

VOJNE I CIVILNE ŽRTVE

U prosjeku kroz cijeli period opsade 1. korpus ARBiH je imao oko 78 000 boraca, od čega je 80% boraca činilo domicilno stanovništvo a 20% izbjeglice. Poginulo je 6 585 boraca korpusa, od čega 3 587 u opsadi, a 3 003 na neopsjednutom dijelu grada. Pored toga teže je ranjeno 7 056 boraca, a lakše 13 457. Sarajevsko – romanijski korpus VRS je imao oko 4 000 poginulih pripadnika, od čega je 2 687 vojnika poginulo prilikom napada na Sarajevo i okolicu. Iako se u članku gotovo uopće nismo doticali civilnih žrtava, iz razloga što smatramo da civilne žrtve Sarajeva i same Sarajlije zaslužuju poseban članak o ratnoj strahoti Sarajeva, navest ćemo podatak da je 12. februar 1994. godine prvi dan opsade u kojem nije bilo mrtvih i ranjenih od posljedica snajperskog djelovanja i granatiranja Sarajeva. Agresor nije birao mjesto i vrijeme. Granatirani su redovi za vodu, hljeb, civili su svakodnevno bili ugroženi od snajperskih metaka itd. U konačnici na opsjednutom dijelu Sarajeva registrovano je 10 500 ubijenih, od toga 1 597 djece i 60 378 ranjenih, od toga 14 919 djece. Prosječan gubitak težine odraslih građana bio je oko 20 kilograma. Sve tri zime nije bilo centralnog grijanja, a ni stakala na prozorima stanova. Tramvaj je prvi put proradio 8. marta 1994. godine nakon 670 dana.

FENOMEN KULTURNOG OTPORA AGRESIJI

Pored vojnog treba navesti i fenomen kulturnog otpora opsadi. Sarajevsko pozorište “SARTR” i “Kamerni teatar 55” radili su za vrijeme čitave opsade. Radilo je i kino “Apolo”, a 1993. godine osnovan je i “Sarajevo film festival”, danas najjača filmska smotra u regiji. Opkoljeno Sarajevo biralo je 1993. godine i svoju “Miss opkoljenog Sarajeva”, Inelu Nogić. RTV BiH snimala je sjajne ratne emisije kao što su Dječija televizija DTV Mladena Jeličića – Troke, emisija RAT – ART te posebno slušan noćni program Radio BiH koji su vodili Senad Mulaomerović i Alirizah Gaši. Dizajnerska grupa “Trio” Bojana i Dalide Hadžihalilović uradili su sjajne plakate na temu opsade Sarajeva. Pjevač Mladen Vojičić – Tifa pjevao je patriotske pjesme od kojih su najpoznatije “Ponesi zastavu” i “Grbavica”. Sarajevski pjesnik Marko Vešović pisao je ratnu poeziju i svoju najbolju knjigu pjesama “Poljska konjica”.

Sarajevska ratna umjetnost
Sarajevska ratna umjetnost

“OVO JE SARAJEVO KAKVO JE BILO I KAKVO ĆE BITI…”

Na kraju je teško bilo šta reći. Nisam Sarajlije ali pišući članak i posmatrajući stotine ratnih fotografija (zahvala ide facebook stranici “Sarajevo under siege ‘92 – '96”) osjetili smo šta je istinski duh Sarajeva. Biti Sarajlija, u danima potpunog haosa i svih dešavanja, bez sumnje predstavlja jedan čelični ponos. Građani Sarajeva, pripadnici 1. korpusa ARBiH – hvala vam, zbog vas je danas Sarajevo ljepše i ponosnije.

Sarajevo danas
Sarajevo danas

Završit ćemo citiranjem posvete iz knjige “Zaboravljeno Sarajevo”, koja je u ratnim danima bila u vlasništvu jedne Sarajke zatočene na okupiranoj Grbavici: Ovo je Sarajevo kakvo je bilo i kakvo će biti. Zatvori ga u srce da se ne raspline, dok se samo sebe ne sjeti i ponovo počne postojati”. I zbilja je tako!

 

Komentari