Porazom osmanske vojske u Bitci za Beč 1683. godine, pored novca, ratnih sprava i mnogobrojnih dragocjenosti, u ruke Austrijanaca i Poljaka pao je i kompletan ratni arhiv osmanske vojske koji je bio u posjedu velikog vezira Kara Mustafe paša Ćuprilića. Među građom pronađena su i pisma Osman paše Bošnjaka koji je učestvovao u boju kod Beča. Osman paša se rodio u Hercegovini, u selu Kazancima, odmah pored crnogorske granice. Prvobitno ime mu je bilo Popović. Bio je najmlađi od svoje braće a u mladosti je čuvao ovce. Nakon što mu je jednog dana vuk poklao cijelo stado ovaca, otac se strašno naljutio na njega pa je bio primoran pobjeći u Sarajevo, gdje je stupio u osmansku službu. Nakon što je pokazao visok stepen znanja poslan je na daljnje školovanje u Istanbul. Kada se nakon puno godina vratio u rodno selo, Osman paša priredi veliku gozbu te sagradi džamiju i crkvu, jer mu se jedan brat zakaluđerio. Džamija je uništena 1684. godine od strane primorskih uskoka na čeu sa Bajom Pivljaninom. Tom prilikom ubijeni su i protjerani svi muslimani, a u selu su ostali živjeti samo pravoslavni.

Osmanski izvori bilježe obilne podatke o Osman paši. Na osmanski dvor je došao početkom vladavine sultana Ibrahima I (1640 – 1648), na mjesto paše krunske bašće (hass bahče), a zatim je postao odabaša velikog vezira Ahmed paše Ćuprilića i dobio funkciju njegovog ćehaje (zamjenika) i bostandžibaše (upravitelj sultanovih vrtova i zapovjednik vojske bostandžibaša) na čiju je funkciju stupio 30. marta 1672. godine. Njegova služba je pored brige za sultanov vrt imala i policijsku službu u Istanbulu. Kao haračku zemlju je dobio posjed na Kipru, odakle je dobijao znatne prihode. Njegovu sposobnost je uočio i novi sultan Mehmed IV (1648 – 1687), koji ga postavlja na funkciju istanbulskog kajmekama (zamjenika osmanskog velikog vezira). Ovu službu je obavljao veoma kratko, da bi nakon smrti Ahmed paše Ćuprilića 3. novembra 1676. godine, dobio zadatak da preuzme njegovu ostavštinu i da se pobrine za nju. Naime, obzirom da je sultan Mehmed IV često odmarao u Jedrenu, koje je bilo zamjenski glavni grad carstva, Osman paša se morao pobrinuti da svu ostavštinu bezbijedno prebaci, što je i učinio. Kao nagradu dobio je namjesništvo u Siriji. Ni tu nije sjedio skrštenih ruku, već se odmah dade u popravak mnogobrojnih oštećenih utvrda po Siriji. Obzirom da je kroz Siriju vodio glavni put za Hadž, on je bio pod čestim napadom beduina koji su pljačkali hodočasnike. Osman paša se trudio na svaki način da eliminiše sve pobune u Siriji, kao i da riješi problem beduina. Nakon što je uspio 12. septembra 1679. godine dobi namjesništvo nad Anadolijom, koja je bila najznačajniji ejalet Osmanskog carstva.

Kada je došao u Kjutahju, našao je pokrajinu u nemiru i čestim pobunama. Sljedeće godine je pozvan da sa vojskom ode u Moskov i pridruži se krimskom muhafizu Kara Mehmed paši. Ipak, nakon što zbog malog broja vojske kojom je raspolagao nije uspješno izvršio dobijeni zadatak pozvan je na sultanom dvor gdje je dobio ukor. U ljeto 1680. godine se oženio kćerkom Kara Mustafa paše – velikog vezira. Tada je postao namjesnik Misira i na toj funkciji je ostao skoro četiri godine, kada mu je stigla sultanova zapovijed da spremi vojsku u pohod na Beč. Za tu svrhu je prikupio 3 000 vojnika. Dva dana prije odlučujuće bitke za Beč, 10. septembra 1683. godine imenovan je za namjesnika Dimiška, nakon smrti Sari Husein paše, kojeg je naslijedio ranije na mjestu namjesnika Sirije, da bi ga ubrzo sustigla nova sultanova zapovijed da bude imenovan namjesnikom Ugarske gdje su vođene žestoke borbe. U to vrijeme je njegov punac i zaštitnik, 25. septembra 1683. godine udavljen u Beogradu nakon što nije uspio zauzeti Beč. Tada je na mjesto novog velikog vezira imenovan Kara Ibrahim paša, koji Osman pašu imenova za namjesnika Bosanskog ejaleta. Međutim, prije nego što je otišao na tu funkciju sa Bekri Mustafa pašom se uputio prema Budimu, u ispomoć osmanskoj vojsci koja je trpila teške poraze. Kod Vacavske tvrđave je pretrpio poraz, nakon čega mu je sultan Mehmed IV izrekao smrtnu kaznu, od koje se spasio zahvaljujući velikom veziru. Ipak, za kaznu je izgubio prestiž tako da je poslan za običnog sandžak bega u Požegu, odakle je 1686. godine premještan na važnije namjesništvo u Jegri. Ispostavilo se da je ponovo dobio težak zadatak iz razloga što je austrijska vojska opsjedala Jegru, a u jednog boju odigranom 22. jula 1686. godine u dolini Szolata, nakon hrabre borbe je poginuo.

Danas se u Osman paši Bošnjaku veoma malo zna. Rijetki su njegovi spomeni i u turskoj ali i u bosanskohercegovačkoj historiografiji i pored činjenice da je Osman paša jedna od najsvestranijih osmanskih ličnosti druge polovine XVII stoljeća. Silihdar Mehmed aga i Sidžili Osmani ga opisuju kao blagog, dobrodušnog, hrabrod, pobožnog i pravednog čovjeka. Iza sebe je ostavio mnogobrojne građevine u Anadoliji i Rumeliji, kao i česmu kod kapije njegove kuće u Bašći u Istanbulu. I pored činjenice da je svojom zaslugom stekao veliko bogastvo, nije se rasipao već je svoj imetak ulagao u izgradnju medresa, ukrašavanje džamija, te gradnju velikog broja škola. Od rodnog Kazanca je načinio imućno mjesto. Poznato je da je iza njega ostalo 8 sinova a imenom je poznat samo Hasan beg. Današnji njegovi potomci su Hasanbegovići koji žive u crnogorskom dijelu Sandžaka, ali i dijelovima istočne Hercegovine.