Početna Zanimljivosti Osmanski konzulat u BiH tokom austrougarske vlasti – kako su se Osmanlije...

Osmanski konzulat u BiH tokom austrougarske vlasti – kako su se Osmanlije ophodile prema Bosni nakon odlaska

0
PODIJELI

Nejasno definisan član 25. Berlinskog ugovora iz 1878. godine, kojim je Austrougarskoj dopušteno da okupira prostor današnje Bosne i Hercegovine i njime upravlja, ostavio je otvoreno pitanje ko zapravo ima suverenitet nad BiH: osmanski sultan ili austrougarski car. Potpuna smjena vlasti i dolazak nove, zapadno evropske civilizacije, među stanovništvom BiH doživljen je kao šok a odlazak osmanske kao vid gubitka ličnog indentiteta. Zbog toga je austrougarska monarhija pažljivo pristupila reformama i uređenju nove vlasti, pogotovo da muslimansko stanovništvo ne bi doživjelo preveliki psihološki bum. Ipak, Aprilskom konvencijom iz 1879. godine jasno je definisano da osmanski sultan imao još samo duhovnu vlast nad BiH, odnosno da je on duhovni lider muslimana BiH.

Sve do aneksija, koja je proglašena 5. oktobra 1908. godine, pravni položaj BiH predstavljao je anomaliju koju pravna struktura nije bila u stanju riješiti. Aktom aneksije i poslije osmanskog popuštanja, zaključen je sporazum između dvije države 26. februara 1909. godine koji je položaj BiH konačno razjašnjen. Ona je ušla u sastav Austrougarske monarhije, a formalni sultanov suverenitet nad ovim područjem je okončan. Time je razbijena iluzija kod stanovništva BiH da je Osmansko carstvo još uvijek tu prisutno. Kako ne bi došlo do revolta muslimanskog stanovništva austrougarska vlast odobrava otvaranje Carskog osmanskog generalnog konzulata u Sarajevu 1910. godine, koji je daleko više predstavljao simboličan nego li važan politički čin. Sa druge strane, pored simboličnog čina da narod BiH, tačnije muslimani, i dalje ima osjećaj da je osmanska carevine u njihovoj blizini, ubrzo je do izražaja došao važan politički segment otvaranja konzulata. Nekoć veliki protivnici konačno su se počeli zbližavati uslijed sve agresivnije politike Ruskog carstva.

Osmanska vlada je u prvi mah namjeravala otvoriti konzulate i u Mostaru, ali je austrougarska dozvolila otvaranje konzulata samo u Sarajevu, budući da je taj grad bio sjedište svih evropskih konzularnih predstavništava. Sa druge strane osmanskoj vladi je bilo važno što prije otvoriti konzulat jer je proces iseljavanja muslimanskog stanovništva iz BiH prema teritoriji Osmanskog carstva još uvijek bio jako aktivan. U roku od tri mjeseca donesena je odluka o otvaranju “konzulata prve klase”, odredivši za prvog osmanskog konzula u BiH, Kadri Beja, ali je izmjenom od 1. avgusta 1910. godine naglašeno da će prvi konzul biti Suad Bej, bivši generalni konzul u Nišu.

Kao što smo već naveli, prvi osmanski generalni konzul u Sarajevu bio je Suad Bey koji je u Sarajevo došao 16. septembra 1910. godine u pratnji vicekonzula Ahmeta Muhtara i supruge. Od strane cara 29. septembra mu je odobrena i priznata njegova služba i dopušteno mu je izvršavanje konzularnih radnji. Prvi konzul je od strane vlasti ocijenjen kao miran i karakteran, bez obzira što je u “mladim danima slovio za šovinistu”. Ipak, glavni razlog zbog čega ga je austrougarska prihvatila pa i savjetovala osmanskim vlastima da bude prvi generalni konzul je njegova “loša namjera prema Srbima”. Međutim, Suad je kratko ostao na ovoj funkciji, te je već 3. aprila 1911. godine napustio Sarajevo i imenovan na novu dužnosti – Ministra trgovine Osmanskog carstva. U dokumentaciji su ostala zabilježena samo dva njegova predmeta. Jedan je posebno značajan jer se umiješao u austrougarski poredak u BiH, tražeći da se jedan slučaj riješi preko Vrhovnog šerijatskog suda. Odgovor Zemaljske vlade je bio očekivan – naum generalno konzula je ocijenjen kao “ugrožavanje integriteta austrougarske uprave u BiH”.

Novi osmanski konzul postavljen je 8. aprila 1911. godine. U pitanju je bio Resul efendi, bivši osmanski generalni konzul u Đenovi. Također, i u ovom slučaju austrougarska je imala utjecaja na izbor, prvenstveno jer je on okarakterisan kao “osoba koja gaji velike simpatije prema Austrougarskoj i Njemačkoj”. Dokument o postavljenju izdat mu je 15. juna 1911. godine, čime mu je dopušteno da obavlja poslove koji su u njegovoj ingerenciji. Za razliku od prethodnog Resul Efendi je privukao veliku pažnju Zemaljske vlade a i u Sarajevu je ostao sve do marta 1918. godine. Odmah po primanju egzekvature, od Zemaljske vlade je tražio prijepis izdatih certifikata za iseljavanje u Osmansko carstvo, nastojeći da vodi tačnu evidenciju o iseljenicima. Zemaljska vlada ovakav zahtjev nije doživjela kao dobronamjeran i zahtijevala je od Zajedničkog ministarstva finansija podršku za davanje negativnog odgovora. Razlog negativnom odgovoru leži u činjenici da bi se time stvorilo puno posla, za ionako prebukirano austrougarsku administraciju u BIH. Dalje, pouzdane statistika o iseljavanju nije mogla biti napravljena obzirom da su pojedina lica po izdavanju certifikata za iseljavanje odustajala od odlaska iz zemlje; drugi su odlazili u Osmansko carstvo ali su se nakon izvjesnog vremena vraćali. Davanje informacija osmanskom konzulu značilo bi da on ostvaruje kontrolu vršenja iseljeničkih propisa austrougarske uprave u BiH. Zemaljska vlada je sugerirala da se osmanskom konzulu na “prijateljski” način ukaže kako nema opravdanja za njegovo miješanje u pitanje iseljavanja stanovništva iz BiH u Osmansko carstvo.

Iako je ovo pitanje stavljeno “ad acta”, problemi nisu riješeni. Naprotiv, pojavili su se novi, posebno u vezi privatno – pravne veze nekadašnjih stanovnika BiH koji su napustili svoju domovinu i preselili se u Osmansko carstvo. Tako je, povodom slučaja osmanske državljanke Pauline Prankpal, koja je umrla u Sarajevu, otvoreno pitanje službenog djelokruga osmanskog konzulata. Ostavinski sud nastojao je stupiti u kontakt sa njezinom rodbinom u Osmanskom carstvu. Pored toga vlast je pokušala intervenisati i prilikom traženja staratelja za maloljetnog sina umrle osobe. Osmanski konzul je smatrao da lokalne vlasti nemaju pravo uplitati se u ova i slična pitanja. Još prema odredbama mira iz Požarevca 1718. godine ostavštinom umrlih osmanskih trgovaca na području Monarhije nisu se mogle baviti lokalne vlasti, nego osmanski konzul. Sa druge strane nisu zabilježene reakcije osmanskog konzula po pitanju povratka značajnog broja muslimana u BiH nakon izbijanja Prvog balkanskog rata, iako je pravovremeno javljeno da je osmanska vlast sklonija bosanske muslimane seliti u druge krajeve Osmanskog carstva nego ih vraćati u bivšu domovinu, tj. BiH. Osmanski generalni konzul je nastojao iskoristiti takvo stanje znajući da su bosanski muslimani još uvijek više skloni Osmanskom carstvu kao svom zaštitniku nego li vlastitoj zemlji.

Za razliku od predratnog perioda, period Prvog svjetskog rata obiluje daleko većom aktivnošću carskog osmanskog konzula u Sarajevu. Nešto prije nego je izbio Prvi svjetski rat i nemili događaj u Sarajevu koji ga je nagovjestio, u junu 1914. godine iz Bukurešta u Sarajevo stiže novi vicekonzul Carskog osmanskog generalnog konzulata, Ismail Arif Bej. Dotadašnji vicekonzul Ahmed Muhtar je u januaru 1914. godine napustio Sarajevo i otišao na drugu funkciju. U prvim mjesecima rata Zemaljska vlada pokreće inicijativu za dodjelu odličja osmanskom konzulu Resul Efendi. On je, kako je naglašeno, “od (se) samog početka svog djelovanja u Sarajevu, a posebno u vrijeme balkanskih ratova, istakao kao istinski prijatelj Monarhije i zemaljskoj upravi je uvijek izlazio u susret. Podržavao je zemaljsku upravu i u pitanjima koja su izlazila van njegova resora, zalagao se za interese Monarhije kod svojih nadređenih, ali je djelovao i lokalno: kod domaćih muslimana na koje je pozitivno utjecao svojim držanjem u kritičnim danima septembra 1914. godine.”

Naizgled odlični odnosi Zemaljske vlade i osmanskog konzulata u Sarajevu su ubrzo narušeni. Samo pola godine nakon pokretanja inicijative za odlikovanje Efendia, Zemaljski poglavar za BiH Stjepan Sarkotić je podnio molbu da se odlikovanje pozove. Međutim, u svom obrazloženju Sarkotić je ostao tajnovit tako da nije poznat pravi razlog traženja opoziva. Međutim inicijativa je došla poprilično kasno jer je car već donio odluku o dodjeli odličja osmanskom i njemačkom konzulu. Navodno je razlog ovakvom stavu potpuno lične prirode – Efendi je bio albanskog porijekla i navodno je podržavao neregularne albanske trupe koje je Sarkotić smatrao divljacima. Sa druge strane, austrougarski vladar teško da bi odbio ovo imenovanje bez obzira šta bilo u pitanju iz razloga što su se Austrougarska i Osmansko carstvo u Prvom svjetskom ratu našle na istoj strani i nikakav diplomatski skandal nije bio poželjan.

Bez obzira na političke djelatnosti otvaranje osmanskog konzulata bilo je striktno simbolične prirode. Muslimani su odmah nakon okupacije uspostavili vlastitu vjersku hijerarhiju, a uskoro su se i politički homogenizirali. Muslimansko stanovništvo je preko konzulata u manjem broju uspjelo da ode na školovanje u Istanbul ili se lakše iseli na prostor Osmanskog carstva, ali glavna nada stanovništva, da će Osmanlije učiniti sve da BiH vrate pod svoj državni okvir nije ostvarena, niti je to u konačnici bio cilj osmanske vlade koja se otvaranjem konzulata pomirila sa gubitkom bivšeg Bosanskog vilajeta. Sa druge strane austrougari su se plašili da će konzulat imati negativan utjecaj po njih, na način da bi mogao izazvati pobunu među muslimanskim stanovništvom.