Početna Zanimljivosti Osmansko osvajanje Jajačke banovine 1528. godine – događaj kojim je većinski prostor...

Osmansko osvajanje Jajačke banovine 1528. godine – događaj kojim je većinski prostor Bosne ušao u sferu osmanske civilizacije

0
PODIJELI
Bitka na Hljebovom polju - jedan u nizu sukoba Ugara i Osmanlija

Ugarski kralj Matija Korvin bio je svjestan da pad dijelova Kraljevine Bosne pod Osmanlije, znači direktan dodir njegove države sa moćnom Osmanskom carevinom. Uporedo sa time nastojao je iskoristiti svježe osmansko prisustvo u Bosni, kako bi proširio teritorij svog kraljevstva na račun Osmanlija u Bosni. Kada je početkom jula 1463. godine sultan Mehmed II izašao iz Bosne, Matija je angažirao veliku vojsku, te je preko Beograda – Virovitice, krajem septembra prešao Savu i sa vojskom napao dolinu Vrbasa. Prvi dana oktobra našao se pred Jajcem te ga stavio pod opsadu. Nakon petnaestak dana borbi ugarska vojska je zauzela varošicu Jajce, a uz pomoć razbijenih četa bosanske vojske, koju su predvodili franjevci, 25. decembra 1463. godine zauzeta je i tvrđavu. Nakon ove faze osmansko – ugarskog rata, u kome su učešće uzele i preživjeli odredi bosanske vojske, rezultati su bili slijedeći: jezgro Bosne sa Vrhbosnom i Bobovcem se i dalje nalazio u sastavu osmanske države. Ugarski kralj je od osvojenih dijelova osnovao Jajačku i Srebreničku banovinu. U prvoj su se nalazila mjesta: Jajce, Banja Luka, Greben, Soko, Jezero, Vijenac, Livač, Komotin, Božac i Zvečaj. U drugoj se nalazio Srebrenik i Tešanj sa nizom okolnih manjih mjesta.

I pored nekoliko mirovnih ugovora dolazilo je do niza sporadičnih ugarski – osmanskih napada na obje strane granice. Dana 6. aprila 1490. godine umire ugarski kralj Korvin a na njegovo mjesto dolazi Vladislav II Jagelović, koji nije bio u stanju produžiti primirje sa osmanskim sultanom Bajazitom II. Već naredne godine Osmanlije poduzimaju nove provale u blizini Udbine, a u ljeto 1493. godine, poslije sukoba između hrvatskih banova i porodice Frankopan, bosanski sandžak beg Jakub paša sa 8 000 konjanika napada i Jajce. Obzirom da ga nije uspio zauzeti za odmazdu provalju u Štajersku i Kranjsku i pljačka je. U povratku iz Slovenije dođe do Bitke na Krbavskom polju gdje hrvatska vlastela doživi težak poraz. Jakub paša se u Bosnu vrati sa bogatim ratnim plijenom. Do osmanskih provala je dolazilo sve do 1495. godine kada je potpisano primirje na tri godine.

Potpisani mir banovi Jajačke banovine Baltazar Baćan i Franjo Grabarja iskoristili su da učvrste odbranu Jajca, koji je za Ugare bio od presudnog značaja jer se smatralo da njegovim padom Osmanlije ništa neće spriječiti da prodru u unutrašnjost Ugarske. Ivaniš Korvin, sin Matije Korvina, koji je bio na mjestu hrvatskog bana, svjestan osmanske moći nastojao je produžiti primirje sa Osmanlijama što mu je i uspjelo tako da je 1499. godine mir produžen za još dvije godine. To je odgovaralo i bosanskom namjesniku Skender paši kojem je prioritet bila mirna granica prema Ugarskoj, pošto je dobio instrukcije od sultana da odvrati Ugarsku od saveza sa Venecijom sa kojom je sultan ratovao. Dobri odnosi Ugarske i Osmanskog carstva plašili su Veneciju koja se bojala da će Ugari Osmanlijama ustupiti slobodan prolaz na mletačko (venecijansko) zemljište. Bojazan je bila opravdana jer je Skender paša daleko više bio spreman širiti bosanski teritorij na račun Venecije nego li Ugarske. Do prve provale je došlo 1499. godine kada je opustošio mletačku Furlansku te se vratio sa bogatim ratnim plijenom. Zbog toga Venecija sklopi sporazum sa papskom državom i Španijom o saradnji na moru. No za rat na kopnu trebala im je pomoć ugarskog kralja. Nastojanjem Tome Bakača Venecija uspjeva pridobiti ugarske velikaše za rat protiv Osmanlija 1501. godine. Plan je bio da ugarska vojska izvrši provalu na dva fronta – Bosnu i Srbiju, a napad na Bosnu trebao je izvršiti Ivaniš Korvin.

Obzirom da su osmanske uhode dobile informacije da se sprema ugarski napad na Bosnu Skender paša mobilizira veliku vojsku u Vrhbosni i sa njom krenu prema Jajcu. Ivaniš se uputi u ispomoć poslije čega pod Jajcem dođe do velike bitke u kojoj Osmanlije doživješe veliki poraz, pretrpivši gubitak 4 000 ljudi, dok su Ugari imali 1 000 mrtvih ali i isto toliko ranjenih. Ivaniš popravi grad i opskrbi ga hranom, a odbranu povjeri Ivanu Gjulaju. Nove borbe za Jajce nastaviše se već u proljeće 1502. godine, kada Skender beg posla svoga sina Mustaj bega sa 10 000 vojnika da opsjedne Jajce. Kralj Vladislav u ispomoć Jajcu posla Ivana Tarcaja sa 4 500 plaćenika ali i ličnom gardom. Kod Kamengrada dođe do bitke koja završi novim osmanskim porazom. Ipak i pored poraza do kraja godine nije uspjela u grad prodrjeti niti jedna ugarska četa koja je nosila hranu, tako da je i Vladislavu a i Bajazitu odgovarao mir koji je sklopljen polovinom 1503. godine na osam godina.

Godine 1512. došlo je do smjene na osmanskom dvoru. Novi sultan Selim I bio je daleko ratoborniji i suroviji od svoga oca Bajazita te se nije obazirao na mirovne ugovore koje je sklopio njegov otac. I pored činjenice što nije došlo do većeg rata sa Ugarskom, jer se sultan bazirao na sukob protiv Perzije na istoku, bosanski sandžak beg Feriz beg iste godine zauze Srebreničku banovinu sa gradovima Srebrenikom, Tešnjem i Sokolom. Gubitak Srebreničke banovine bio je veliki udarac za ugarski dvor jer se ona smatrala “spasom od koje zavisi čitava država”. Bosanske čete osmanske vojske poslije ovog događaja napadoše Slavoniju sve do Požege, koju osvojiše. Ipak, prodor Osmanlija je zaustavljen u ljeto 1513. godine nakon što je novi hrvatski ban Petar Berislavić porazio Osmanlije kod Dubice. Berislavić dvije godine kasnije doživi težak poraz kod Novigrada. Poraz potaknu Osmanlije da pripreme veliku akciju u cilju zauzimanja Jajca, ali i novi napad je okončan bez uspjeha.

Naredne godine Vladislava zamijeni njegov sin Ljudevit II, slabašan vladar koji je vladao u sjeni ugarskog plemstva. Plemstvo gotovo da je u potpunosti zapostavilo odbranu zemlje od Osmanlije, naročito Jajce koje je trpilo sve veći pritisak osmanske vojske. Krajem 1518. godine posada je zapala u veliku krizu “da joj je ponestalo ne samo onoga čime se ljudi hrane, nego je i ono bilo već potrošeno, što samo najveća glad ljudskim jelom čini”. Alarmantno stanje konačno je imalo sluha kod ugarske vlastele, te početkom 1519. godine u Jajce stiže pošiljka namirnica. Naredne godine Selima I naslijedi sin Sulejman koji na mjesto bosanskog sandžak bega postavi Husrev bega poslije pada Beograda 1521. godine. Husrev beg nije mirovao te naredne godine proširi bosanski teritorij na Knin i Skradin, a 1523. i Ostrovicu. Iz osvojenih mjesta potpuno je blokirao ugarske čete koje su opskrbljavale Jajce, tako da naredne godine okruži Jajce sa svih strana. Ostalo je zabilježeno da je 1525. godine u Budim stigao izvjesni Jure Mrsić iz Jajca koji je uspio umaći osmanskim stražama i “plačnim glasom” molio za pomoć. U cilju slamanja opsade ugarski vojskovođa Krsto Frankopan u junu 1525. godine pređe rijeku Savu sa 6 000 vojnika i uputi se prema Jajcu u kojeg se uspio probiti 11. juna donijevši vidno neophodne namirnice braniocima grada. Osmanlije su bile svjesne da će posada Jajca kad tad pokleknuti tako da su nastavile osvajanje u Slavoniji zauzevši Petrovaradin, Osijek, Ilok i Đakovo. U avgustu 1526. godine dođe do ključne Bitke na Mohaču gdje ugarska vojska doživi katastrofalan poraz, a u samoj bici poginuo je i ugarski kralj Ludovik II. Ovim porazom niti odbrana Jajca više nije imala smisla. Bosanski namjesnik Husrev beg, koji je učestvovao na Mohaču, naredne godine zauze nova brojna mjesta u Hrvatskoj poslije čega odluči da se konačno obračuna i sa posadom Jajca. U januaru 1528. godine bez velike muke Husrev beg sa bosanski četama zauze Jajce, a ubrzo i Banja Luku koju su Ugari uslijed povlačenja zapalili. Padom Jajca u Budimu je ostalo zapisano da je “nestao i posljednji trag kršćanske vlasti u Bosni i da počinje era provincije Bosne kao dijela velikog turskog carstva”.