Početna Zanimljivosti Otvaranje prvih tkaonica ćilima u Bosni i Hercegovini – zlatna era bosanskog...

Otvaranje prvih tkaonica ćilima u Bosni i Hercegovini – zlatna era bosanskog ćilima

0
PODIJELI

Dolaskom Osmanlija na naše prostore stanovništvo je prihvatilo i nove načine uređivanja svojih domova – serdžade i ćilimi su postali neizostavan dio skoro svakog domaćinstva. U bosanskoj kući ćilim je imao mnogobrojne funkcije. Njime se ukrašavala soba, služio je kao prostirka na podu, za zastiranje sećija, za prekrivanje kreveta i ukrašavanje zidova. Dolaskom austrougarske vlasti 1878. godine ćilime su u svojim kućama imali i muslimani i kršćani, dok su ih na selima koristili samo muslimani. Prvi poznati ćilimarski centri na prostoru današnje Bosne i Hercegovine nalazili su se u Bosanskom Petrovcu, Rogatici, Bjelaju, Gacku i Glamoču. Pored proizvodnih u Sarajevu, Zenici i Banja Luci se pojavljuju trgovački centri u kojima su se mogle kupiti sve vrste ćilima proizvedenih na našim prostorima, ali i onih koji su uvezeni iz raznih dijelova Osmanskog carstva. Ćilime su također prodavali i trgovački putnici, pa su majstorije iz Bosanskog Petrovca stigle do mnogih krajeva izvan BiH.

Prvu tkaonicu ćilima u Sarajevu osnovali su 1888. godine Filip Hass i sinovi iz Beča i smještaju je u dvoetažnu zgradu na prostoru današnjeg Trga Austrije. Osnivanje ove tkaonice predstavljalo je veliku prekretnicu u proizvodnji i ekspanziji bosanskohercegovačkog ćilimarstva, upravo zbog pojačane industrijalizacije koja je zahvatila našu zemlju dolaskom Austrougara. Za potrebe školovanja tkalja nekoliko godina kasnije u Sarajevu je otvorena i Zemaljska škola za tkanje ćilima. Tkaonicu ćilima 1892. godine je preuzela Zemaljska vlada i predjela joj ime u Zemaljska tkačnica. Proizvodile su se tri vrste ćilima: glatki – bosanski, uzlani – perzijski i goblenski. Također je organizirano i skupljanje originalnih ćilima, pregača, šarenica i ostalih predmeta širom Bosne i Hercegovine, kako bi se naspram njih napravili stalni uzorci za potrebe Tkačnice. Perzijaneri su pravljeni po uzoru na klasične perzijske ćilime. Među prvim uzorcima bio je ćilim iz Prozora iz prve polovine 19. stoljeća. “Petrovačka zilija” (zapadna Bosna), “Beogradsko kolo” (istočna Bosna), “Ćilim na kola s patkama u ćenaru” (okolica Ćelebića i Konjica), sve su ovo nazivi za isti uzorak u kućnom ćilimarstvu za čiju je izradu poslužio ćilim orijentalnog porijekla.

Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do modernizacije u radioničkoj i kućnoj proizvodnji ćilima. Također je uvedena i mašinska proizvodnja sa kojom je kreirana i nova ornamentika. Dolazi do naglog razvoja tekstilne industrije koji je prouzrokovao krizu u radioničkoj proizvodnji. Javila se potreba na tržištu za jeftinijim ćilimima mašinske proizvodnje, pa se 1960. godine počela graditi prva fabrika Tkaonice mašinskih ćilima na Ilidži koja je počela sa radom 1962. godine. Pokrenuta je i tzv. proizvodnja “na sic”, da bi se ublažila kriza, ali i pojeftinila cijena ćilima. Tkalje su radile kod kuće, a od fabrike su dobijale stan (za tkanje), predivo i uzorak prema kojem su tkale. Oko 1975. godine radionice za ručno tkanje ćilima konačno prestaju sa radom.

Svaki ćilim ima priču – od tkalje koja ga je radila do osoba koje su ga posjedovale. Vijek ćilima, prema mišljenju stručnjaka, može biti i do tri stotine godina, ovisno o načinu kako se koristi i gdje se čuva. U Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine sačuvana je zbirka koja broji preko stotinu uzoraka bosanskih ćilima. To je jedna od rijetkih zbirki ćilima koja postoji u Bosni i Hercegovini.