Početna Zanimljivosti Pitanje bosanske granice 1946. godine – kako su se ispravljale bosanskohercegovačke granice...

Pitanje bosanske granice 1946. godine – kako su se ispravljale bosanskohercegovačke granice u Jugoslaviji

0
PODIJELI

Bez obzira što je Bosna i Hercegovina krajem 1943. godine dobila ravnopravan status u jugoslavenskoj federaciji, ona je često trpila atake na svoje granice. Na sjednici Predsjedništva AVNOJ-a od 24. februara 1945. godine sekretar Predsjedništva AVNOJ-a, Mile Perunčić između ostalog je naveo kako je BiH definisana “u granicama određenim Berlinskim ugovorom”. Međutim, poznato je kako je BiH neposredno nakon Drugog svjetskog rata izgubila neke teritorije, a gubitak koji je naročitu štetu nanio bosanskohercegovačkom teritorijalnom integritetu je svakako gubitak izbočine kod Sutorine a time i izlaz na Bokokotorski zaljev.

Članom 12. Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije iz 1946. godine bilo je predviđeno teritorijalno razgraničenje među republikama. U raspisu savezne Vlade od 15. maja 1946. godine raspisana je uputa svim republičkim vladama “iako pomenuto razgraničenje nije vezano za rok, ipak je potrebno što pre izvršiti eventualne korekcije, jer će se na taj način otkloniti nesporazumi i eventualni sporovi”. Savezna Vlada je tražila da prijedlozi za izmjenu granice “moraju biti detaljno obrazloženi sadržavajući u sebi nacionalni sastav traženog mesta, njegovu ekonomsku povezanost i motive zašto se traži promena”.

Interesantno je da su seljaci sela Kruševo na rijeci Plivi, prije nego je savezna Vlada uputila raspis o prikupljanju prijedloga za izmjenu granica, podnijeli zahtjev za odvajanjem od Crne Gore i pripajanje BiH. Ovi seljaci (10 porodica sa 50 članova) su 4. marta 1946. godine podnijeli zahtjev mjesnom narodnom odboru Mratinje, srez Šavnik u Crnoj Gori, da se izdvoje iz Crne Gore i priključe BiH. Sa istim zahtjevom su se 9. marta obratili i sreskom narodnom odboru u Foči. Taj čitav prostor je bio u sastavu BiH sve do 1941. godine. U molbi ističu kako im je sjedište sreza u Šavniku daleko “a brda, planine i veliki snegovi sprječavaju svaki saobraćaj, te ni pješak kroz dva tri meseca zimi tuda ne može, a puteva nemamo samo koze kuda idu”. Okružni narodni odbor u Sarajevu je 11. juna podržao ovaj zahtjev uz napomenu kako je ovaj prostor vjerovatno zabunom iza Drugog svjetskog rata ušao u sastav Crne Gore, jer je predviđeno da sva naseljena mjesta lijevo od Pive pripadnu srezu Foča, tj. BiH. Molba je riješena tek 1949. godine kada su sela Kruševo i Vučevo zvanično vraćena BiH.

Osim sa Crnom Gorom i granica sa Srbijom je nakon Drugog svjetskog rata dovedena u pitanje. Marta 1945. godine iz Srbije su se slali zahtjevi da se sela: Mokronoge, Ustibar, Medurječja, Mioče, Kula, Bulanovići, Knjeginja, Trnavci, Plana, Laništa, Oskoruša, Ravno, Dubac, Bijelo Brdo, Rijeka, Cigla i Štrpci odvoje iz sreza Višegrad, tj. BiH i priključe srezu Priboj, tj. Srbiji. Ipak, bosanska Vlada je 4. septembra 1946. godine odgovorila “da je volja većine naroda da ostanu u sastavu S.N.O Višegrad Narodne Republike Bosne i Hercegovine”, te da takvo stanje treba ostati i dalje. Poslan je prijedlog da se u pogledu sporova oko granice sa Srbijom kao meritorna granica smatra matični tok rijeke Drine.

Sasvim sigurno, najviše problema je BiH imala na granici sa Hrvatskom. Na prijedlog Okružnog odbora u Travniku 15. juna 1946. godine sela Vinica i Donja Prisika koji su se nalazili u srezu Duvno, tj. BiH, trebala su biti priključena Hrvatskoj, odnosno kotaru Imotski. “Po nacionalnosti stanovništvo Vinice je Hrvatsko, a po načinu života i običajima bliže Dalmatincima nego Bosancima. Također je želja većine stanovništva da se pripoji Dalmaciji. Ovaj zahtjev je utoliko zanimljiv sa današnje tačke gledišta kada se nastoji plasirati priča o BiH i državi u kojoj tokom socijalističkog perioda nisu bila izražene nacionalne netrepeljivosti niti su narodi, u prvom planu Srbi i Hrvati, osjećali animozitet prema BiH.

Pored ovog spor na granici sa Hrvatskom postojao je od Vinice do planine Plješevice. Vlada BiH je 20. avgusta 1946. godine tražila da zaseoci Drenovac, Ševina Poljana i Gornji Tiškovac sa lijeve strane rijeke Butižnic, te Vaganj pripoje BiH, odnosno srezu Bosanskog Grahovo jer “ta područja od ličkog zaleđa odvajaju visoke šume Kočina Kose i Jelovi Tavani, te su geografski, komunikaciono i privredno vezani za srez Bosansko Grahovo, a i svi su, osim Vagnja, već u toku narodnooslobodilačke borbe bili u sastavu ovog sreza”. Također je traženo da slo Begluci, koje je prije Drugog svjetskog rata bilo u sastavu BiH, bude vraćeno srezu Drvar. Sa druge strane Hrvatska je tražila ispravku granice na području Kestenovca i Tiškovca, zahtijevajući da se ta naselja izdvoje iz BiH i pripoje Hrvatskoj. U konačnici ova naselja su 1952. godine ušla u sastav Hrvatske.

Najžučnija rasprava bila je oko granice na planini Plješevici. Okružni odbor u Bihaću u svom prijedlogu korekcije granice sa Hrvatskom, dostavljenom 3. jula 1946. godine Predsjedništvu Vlade BiH navodi kako i pored Zakonski zasnovane Uredbe Vlade BiH iz avgusta 1945. godine postoje nesuglasice oko masiva Plješevice “granica nije utvrđena i radi toga su nastali nesporazumi”. Prema Uredbi postoji nejasnoća, jer su u granici Bihaćkog sreza ne vidi Baljevac, dok se kod određivanja sjedišta mjesnih područja navodi da Baljevac pripada katastarskoj opštini Zavalje, tj. srezu Bihać. Međutim, u praksi Baljevac pripada Sreskom N.O. Bihać, dok Meljinovac Kotarskom narodnom odboru Donji Lapac. Zbog toga došlo je do nesuglasica prilikom sječe šume na Plješevici, jer su stanovnici sa bosanske strane ulazili na hrvatski teritorij. Argumenti koje je hrvatska stana koristila bili su da šumski kompleksi Plješevice ulaze u sastav Hrvatske, te da su šume vlasništvo općine Otočac.

Na jednom sastanku u Bihaću 13. juna 1946. godine na kojem su prisustvovali članovi Okružnog odbora Bihać i hrvatske strane, zaključeno je kako su katastarske općine Zavalje, Skočaj i Meljinovac dio BiH mada su “po starim pak granicama za vrijeme bivše Austrougarske” one pripadale Hrvatskoj “pa prema tome i cjelokupno šumsko područje Plješevice. (…) Uspostavom bivših banovina za vrijeme stare Jugoslavije k.o. Zavalje, Skočaj i Meljinovac pripadali su teritoriji Bosne i Hercegovine”. Na ovom sastanku zaključeno je “da bi bilo potrebno da se obrazuje komisija od predstavnika vlade NR Hrvatske i NR BiH koja će utvrditi graničnu liniju na masivu Plješevici”. U konačnici Okrug Bihać je 12. jula 1946. godine donio odluku da sve sporne šume uđu u njegov sastav i to na osnovu “izričitog i ličnog naređenja Predsjedništva N.V. za Bosnu i Hercegovinu od 6. juna 1946. godine”. Time su šumska područja Zavalja, Skočaja i Meljinovca pripala BiH, čime je granica de fakto pomjerena na liniju koju je Vlada BiH predlagala 20. avgusta 1946. godine jer je “tako postavljena granica prirodna jer ide vijencem planine Plješevice…”

Bosanska strana je predlagala i sljedece izmjene granice: “Sadašnja granica trebalo bi da se ispravi na račun Narodne republike Hrvatske, tj. katastarske opštine Petrovo Selo pa bi granica išla od kote 1303 Beli Vrh, kotama 1142, 1082 do puta Baljevac – Ličko Petrovo Selo tj. do sada utvrđene granice (granica uspostavljena odlukom Okruga Bihać 12. jula op. H.K.). Dosadašnja granica iška je istočnije od sada predložene. Katastarska opština Meljinovac sada pripada Sreskom narodnom odboru Donji Lapac NR Hrvatske, a trebalo bi da pripada Sreskom narodnom odboru Bihać NR Bosne i Hercegovine. Granica u ovom slučaju išla bi od dosadašnje graniceod kote 1567 Žestikovac, kotama 1622, 1610, 1612 na kotu 1514 Debeli Vrh pa dalje kotama 1244, 1498, 972, 671 gdje bi izlazila na dosadašnju granicu”. Hrvatska vlada se suprostavila ovim zahtjevima konstatirajući da se šume ne mogu predati Bihaćkom okrugu “dok god pitanje postojanja imovnih općina ne bude likvidirano”. Izgleda da je bosanska vlada popustila, budući da 19. septembra traži od Vlade Hrvatske “da se pomenutim selima dozvoli besplatno snabdijevanje građevinskim materijalom i ogrijevom u šumskom području planine Plješevice, dok se ne riješi pitanje teritorijalnog razgraničenja između naših republika”.