Početna Zanimljivosti Planiranje porodice i briga o starijim u tradiciji i praksi bosanskih muslimana

Planiranje porodice i briga o starijim u tradiciji i praksi bosanskih muslimana

0
PODIJELI

Lijep odnos prema starijim i djeci a naročito siročadi tradicija je svih naroda, pa tako i bosanskih muslimana. U davna vremena, kada za napuštenu djecu nisu postojala sirotišta i slične ustanove, o jetimima se brinula najuža rodbina. Ukoliko je riječ o usvojenom djetetu onda je islamska praksa podrazumijevala da se usvojeno dijete na vrijeme mora obavijestiti da je usvojeno, a usvojitelji su bili dužni da mu sačuvaju izvorno ime i prezime kako bi dijete znalo ko su mu preci i odakle su mu korijeni. Kada roditelji dožive starost, ili obole toliko da im je neophodna njega i nadzor drugih, oni prema tradiciji ostaju uz jedno od svoje djece, najprije uz najstarijeg sina ili, pak onoga koji dovede nevjestu u kuću. Ukoliko bi djeca roditelje poslali u zdravstvenu ili socijalnu ustanovu da se drugi o njima brinu, takvi bi doživjeli osudu bliže okoline, jer se taj način smatrao grubim okretanjem leđa svojim najbližim.

Život u mahali ili nekoj drugoj vrsti komšiluka podrazumijevao je da se poštuju određena pravila ponašanja, koja se uglavnom odnose na lijepo i uljudno ponašanje prema susjedima, pogotovo starijim, uz obavezan pozdrav koji najprije mlađi upućuju starijim, bez obzira na spol. Kurban se uvijek dijelio u komšiluku svima, bez obzira na vjeru i nacionalnost. Vjerski praznici se također čestitaju svima, prilikom čega se naročito pazilo da se ne povrijede nečija vjerska osjećanja. U javnom prostoru, ukoliko mlada osoba ugleda stariju da nosi nešto teško, uvijek je tradicija bila da se ponudi ponijeti ili preuzeti težak teret. U javnom saobraćaju, tramvaju ili autobusu također se mjesto ustupa starijim ili majkama sa mlađom djecom. Poznanici se podravljaju riječima uobičajenog pozdrava, a razgovor započinje i nastavlja starija osoba. Nije pristojno da mlađi otpočinju razgovor nakon što pozdrave starijeg. Kada je riječ o sitnim izrazima pažnje, tradicija podrazumijeva određena nepisana pravila koja se koriste prilikom unaprjeđenja odnosa u porodici ili sa rodbinom. U djelu “Bošnjačka kultura ponašanja”, Mevlida Serdarević i Ajnija Omanić navode izraze sitne pažnje, objašnjavajući da se “mlada nevjesta neće posebno hvaliti sitnim pažnjama, koje joj je njena vlastita majka učinila, ali će iste takve pažnje, usluge i poklone isticati ako je to učinila svekrva; majka neće posebno naglašavati kako je njena udata kćerka pažljiva, kako joj pomaže ali će o tome veoma često govoriti ako je u pitanju njena snaha”.

Bajrami se uvijek dočekuju u krugu porodice i bliže rodbine. Uoči Bajrama, iza ikindije namaza, ili na prvi dan Bajrama, posjećuje se mezarje i uči sura Jasin najbližim. U novije vrijeme uspostavljen je Dan šehida koji podsjeća na sve one koji su dali život za domovinu. Taj dan pada na drugi dan ramazanskog Bajrama i tada se posjećuju šehidska mezarja u Bosni i Hercegovini. Za praznik se obično oblači najsvečanija odjeća, po mogućnosti nova. Po povratku iz džamije, sa Bajram namaza, nastupa čestitanje tako što se poštovanje najprije iskazuje najstarijim. Tradicija je da se najstarije osobe ljube u ruku, a potom da se ruka prinese na čelo, čime se iskazuje naročito poštovanje i poniznost mlađeg pred starijim. U stara vremena za ramazanski Bajram se koristio žargon “svečani”, a za Kurban “radni”. Radni je rezervisan u najvećem dijelu za obaveze klanja i dijeljenja kurbana, dok se “svečani” tj. ramazanski Bajram dugo iščekivao zbog opuštanja, gozbe i ćaskanja u krugu rodbine.