Početna Zanimljivosti Pounjska operacija rimskog vojskovođe Germanika u proljeće 9. godine – težak poraz...

Pounjska operacija rimskog vojskovođe Germanika u proljeće 9. godine – težak poraz rimske vojske koji je odgodio propast Batonovog ustanka

0
PODIJELI

Nakon što su Rimljani u jesen 8. godine slomili konačni otpor Ilira u Panoniji, već u proljeće naredne godine rimski car Avgust šalje svog omiljenog vojskovođu Germanika na sjeverozapadni front (prostor Pounja i sjeverozapadne Bosne) kako bi pokrenuo veliku ofanzivu u cilju konačne eliminacije Batonovog ustanka, koji je bio u punom jeku. Nakon što se 8. godine predao jedan od vođa pobune Baton Breučki, na obali rijeke Bathinus (Bosna), čime se raspao Savez ilirskih pobunjenih plemena, Veliki ilirski ustanak gubi svoju jačinu, ali je bilo sasvim jasno da je još uvijek daleko od konačnog sloma. Nakon ovakvog raspleta događaja, drugi vođa ustanika Bato Dezitijatski se mogao samo uzdati u stratešku defanzivu kojom bi usporio rimske trupe, koje su bile spremna za konačan obračun. Zbog toga pripremljen je čitav pojas odbrambenih mehanizama koji je znatno usporio napredovanje rimskih trupa. Na osnovu hronologije dešavanja u Rimu, koje opisuje pisac Kasije Dion, možemo zaključiti da je velika Germanikova ofanziva na Ilire krenula u III ili IV mjesecu 9. godine. Da bi se mogao probiti do unutrašnjosti pobunjeničke ilirske teritorije, prvo se moralo savladati jako ilirsko uporište na prostoru Pounja – sjeverozapadna Bosna. Prvo takvo uporište bilo je Splonum, koje je bilo dobro utvrđeno zidovima i prirodnim brdsko – planinskim prostorom. Vrlo je moguće da se nalazilo na prostoru današnjeg Starog Majdana na Sani, kod Otočca ili prema Šipovu, tačnije na širem prostoru Grmeča. Drugo važno uporište, koje je trebalo savladati, bilo je Reatinum koje se nalazilo u bišćanskom Pounju. Nakon pada Reatinuma, prodor bi se nastavio prema Seretionu, poslije čega bi, kako navodi Kasije, bilo neophodno savladati niz “slabijih drugih mjesta”. Kao i Splonum, i Seration se nalazio na širem području Grmeča, na prostoru gornjeg toka Une. Samim time i Germanik je svoj konačni obračun sa Ilirima započeo upravo iz zone utoka Sane u Unu, odnosno sa prostora koje je ranije naseljavalo pleme Mezeji.

Zbog jako dobrog utvrđenja napad na Splonum nije mogao biti ostvaren stalnim pješadijskim napadima niti korištenjem opsadnih sprava. Tek stjecajem okolnosti Rimljani su u prvom naletu uspjeli probiti prvi odbrambeni zid Splonuma, zauzeti par cestovnih komunikacija i naselja. Svi ostali napadi su odbijeni. Iz zapisa se može vidjeti da su branioci bili jako dobro disciplinirali i veoma vješti u lukavstvu. Prilikom napada na Reatinum, Iliri su iskoristili akropoljsko uzvišenje odakle su imali dobar domet i pregled prema okolnim selima. Tu su postavili tinjajuću vatru i iskoristivši pljačku okolnih mjesta, potpuno su artiljerijom eliminisali rimske trupe koje su se otrgle disciplini. Na kraju su zapalili cijelo mjesto i taktički se povukli, što je dodatno razbijesnilo Rimljane. Pored toga što su ostali bez velikog broja vojnika, ostali su i bez ratnog plijena. Upravo na dešavanjima iz Reatinuma vidi se svo neiskustvo Germanika, koji je za razliku od Tiberije koji je ranije ratovao protiv Ilira, svoju taktiku zasnivao na užurbanoj borbi bez štednje vojnih i materijalnih resursa i bez korištenja diplomatskih mogućnosti. Germanik bi se nakon zauzimanja jednog uporišta, odmah skoncentrisao na drugo zbog čega bi došlo do upotrebe velikog broja izmorenih trupa, čime bi opadala i njihova disciplina što je za uzrok imalo i pojavu nediscipline u rimskim redovima. Na prostoru Pounja se u jeku početka ofanzive vjerovatno nalazio i vođa ustanka Baton Dezitijatski. Iliri su u prvi napadima na utvrđena mjesta pružili toliko žestok otpor i nanijeli tolike gubitke Rimljanima, da posljednja godina Velikog ilirskog ustanka predstavlja jednu od najkrvavijih epizoda rimske historije. Germanik je u konačnici uspio zauzeti planirana tri mjesta ali je zbog izrazito velikih gubitaka rimska komanda odustala od ostvarivanja glavnog cilja – slamanje organizovanog otpora u dinarskom pojasu. Strateški neuspjeh operacije naveo je cara Oktavijana da u Ilirik ponovo pošalje Tiberija, kako bi što prije završio sa tim ratom, što je Rimu bilo veoma neophodno iz razloga što se u centru države pojavila velika glad. Ipak, otpor je bio izrazito žilav iz razloga što su se u dinarsko – dalmatinskom pojasu još uvijek nalazile najvrjednije ustaničtke jedinice, uključujući i one koje je Bato Dezitijatski vodio u Panoniju i koja se nakon Panonije povukla u matično, planinsko područje. Dolaskom na naše prostore Tiberije je zatekao haotično stanje. Među rimskim trupama je vladala frustracija zbog saznanja da je kraj rata zbog žestokog otpora odgođen. Niz poraza koji su doživjeli zbog loše komande Germanika, kod rimskih vojnika je izazvao takav revolt da su bili spremni da ga okončaju na bilo koji način, pa čak i jasnim ugrožavanjem svoga života. Obzirom da je prijetila opasnost i od same pobune, Tiberije je pripremio opsežnu akciju na svim frontovima, čime se nastojao ostvariti konačni završetak rata.


Iako je, takički gledano, Pounjska operacija završena rimskim porazom, prvenstveno zbog teških gubitaka, Germanik je, ne štedeći svoje snage, uspio slomiti prvu utvrđenu liniju čime je otvorio veliku izbočinu u ilirskom zaleđu, što će znatno pridonijeti brzom ilirskom porazu tokom Tiberijeve ljetne ofanzive 9. godine, kada će biti i konačno skršen Batonov ustanak. Ipak zahvaljujući, malo poznatom, teškom porazu Rimljana na prostoru Pounja za par mjeseci je odgođen konačni slom Velikog ilirskog ustanka na prostoru današnje Bosne i Hercegovine.

Komentari