Početna Zanimljivosti Požarevački mir 1718. godine – događaj kojim je prostor današnje BiH prvi...

Požarevački mir 1718. godine – događaj kojim je prostor današnje BiH prvi puta tokom osmanske uprave ušao u sastav druge države

0
PODIJELI

Nakon intenzivnih mirovih priprema, utvrđivanja novoosvojenih pozicija i savjetovanja, u nedjelju 5. juna 1718. godine otpočeli su mirovni pregovori u Požarevcu između Osmanskog carstva sa jedne strane i Mletačke te Austrijske monarhije sa druge strane. Poslije četiri godine rata sve strane su bile izmorene, unutrašnji problemi su se nagomilavali, a ni finansijsko stanje koje se znatno narušilo uslijed ratnih troškova nije bilo zadovoljavajuće. Već na samom početku Austrijanci su iznijeli prevelike zahtjeve što je izazvalo negodovanje među Osmanlijama. Zahtjevan je povratak Moreje u Grčkoj koju su Osmanlije zauzele, te novčana nadoknada za načinjenu štetu Mletačkoj na što Osmanlije nisu željele pristati. Također, nisu namjeravale Austriji isporučiti niti Rakocija koji se pobunio protiv Austrijanaca u Ugarskoj, a koji je prebjegao na osmansku stranu. Nakon kratke stanke, pregovori su nastavljeni 7. juna, uz prisustvo posrednika a Austrija je ovaj put zahtijevala prostor cijelog Beogradskog sandžaka, kojeg je u ratu osvojila. Ne poznajući dovoljno osmansku teritoriju zahtijevali su čak i Niš na jugu Srbije, Vidin u Bugarskoj i cijeli prostor Vlaške u Rumuniji. Ipak, osmanska delegacija je okarakterisala Austrijance kao “bezobrazne” kada su oni zahtijevali cijeli prostor Bosanskog ejaleta zajedno sa Zvornikom i Bihaćem. Ovakvi zahtijevi iznenadili su čak i Englesku delegaciju koja se tu našla kao posrednik. Osmanlije su odmah odbacile pregovore i rekli da od njih nema ništa. Ipak, poslije instrukcija koje je uputio austrijski vojskovođa Eugen Savojski oholo ponašanje austrijskih pregovarača svelo se na normalnije granice. To je dalo i povoljnije rezultate. Već na sjednici od 14. juna glavni austrijski pregovarač Virmont bez poteškoća uspijeva od Osmanlija dobiti saglasnost da Austrija zadrži mjesta na Uni, sjeverno od Bosanskog Novog, a nakon dužih preogovara i sam grad Novi. Austrijanci su zahtijevali i grad Bihać, u zamjenu za teritorij Beogradskog sandžaka. Osmanska delegacija je to odbila riječima “da je Bihać ključ Bosanskog ejaleta, te ako se on ustupi dovelo bi se u pitanje postojanje cijele provincije”. Također, navedeno je da na takav zahtjev ne bi pristali niti Krajišnici koji su ga odbranili i da bi Austrija zbog toga samo imala problema od njih.

Do tada su razgovori o miru tekli uglavnom između Austrije i Osmanskog carstva, da bi se 15. juna pregovorima pridružio i mletački pregovarač Karlo Rucini, koji je na opće iznenađenje tražio da Osmanlije vrate Moreju iako je ona već prvog dana prestala biti predmet pregovora. Također, tražio je od Osmanlija da ustupe posjede u Albaniji te da Mletačka zadrži Ulcinj, Bar i neka ostrva koja je prije rata posjedovala. Ipak, zahtjevi među prisutnim nisu izazvali nikakvu uznemirenost, pa čak ni kod Osmanlija koji su znali da od njih nema ništa. Osmanske diplomate su već 22. juna kategorično naglasile da teritoriju koju je u ratu osvojila Mletačka, a koja graniči sa Dubrovnikom, neće ustupiti Mlečanima. Ipak, Dubrovčani su bili zabrinuti hoće li ostati status quo, tj. da li će njihova država graničiti sa mletačkom teritorijom ili ne. Zbog toga su intervenisali kod Osmanlija sa zahtjevom da ne dopuste da njihova država graniči sa Mletačkom.


Na sjednici od 23. juna 1718. godine austrijska i osmanska diplomatija sporazumila se oko Novog, Bihaća i nekih drugih spornih mjesta. Ostao je jedino problem Beogradskog sandžaka. Austrijanci su istovremeno smanjili svoje zahtjeve jer im se žurilo sklopiti sporazum zbog rata sa Španijom. Porta je to znala pa je nastojala iskoristiti ovakvu situaciju. Bojeći se nastavka rata sa Osmanlijama Austrijanci su počeli popuštati tako da su 26. juna odustali od ratne odštete, te od teritorija koje u ratu nisu osvojili. Dogovoreno je da zadrže samo onu teritoriju koju su u ratu osvojili. Dogovoreno je i da Dubrovačka republika sa svih strana i dalje graniči sa Osmanlijama, dok će Mlečani nadoknadu dobiti na drugoj strani. Mlečani su na sastanku 28. juna tražili da zadrže osvojenu teritoriju u Hercegovini, uključujući cijelo Popovo polje. Ovakvi zahtjevi su iritirali Osmanlije. Ipak, nakon sve veće krize u austrijskom taboru, tri sedmice nakon početka pregovora Osmanlije su počele tražiti čak i one teritorije koje su na početku pregovora ustupile neprijateljskoj strani.

Na sastanku narednog dana se vodio razgovor oko granice duž Bosanskog ejaleta. Stav Osmanlija je bio da se teritorija Bosanskog ejaleta zadrži u granicama Carstva. I sam bosanski beglerbeg Numan paša je intervenisao kod uglednih ličnosti da se Austrijancima ne da ni pedalj bosanske teritorije. Čak je pripremio i vojnu intervenciju ako se postupi drugačije. Ipak, nađen je kompromis. Osmanlije su pristale da Austrija dobije Novi, pod uslovom da se grad ne utvrđuje, na što je Virmont morao pristati. Daleko teži dio razgovora je bio oko uspostavljanja osmansko – austrijske granice duž teritorije Bosanskog ejaleta. Razgovori su bili dugotrajni, tako da je novi sastanak osmanske i mletačke delegacije uslijedio tek 2. jula i na njemu su Osmanlije energično odbile mletački zahtjev za Popovim poljem. Sutradan je austrijska delegacija pristala na sve dotadašnje dogovore. Sedmicu dana kasnije odlučeno je da nova granica ide tokom Dunava do Timoka, a odatle na Paraćin do Morave i do Kolubare. Odatle bi se nastavila vodenim tokom Drine i novozauzete palanke Bijeljine. Austrijanci su pristali da se vrate teritorije između Une i Drine. Na posljednjoj sjednici održanoj 12. jula mletačko – osmanski spor je došao u prvi plan. Osmanlije su u naknadu za izgubljenu Moreju, pristale Veneciji dati ostrva Ćerigo i Ćerigoto, ali su odbili ranije zahtjeve o predaji Ulcinja, Bara, Skadra i još nekih mjesta. Konačno, 21. jula 1718. godine završeni su svi pregovori i pristupilo se svečanom potpisivanju mira.

Ovim mirom granica, što se tiče Bosanskog ejaleta, je izbijala više Lešnice na Drini, te prelazila ovu rijeku ispod Bijeljine i produžavala pored Save do Une. Na tom dijelu obje obale Save su ušle u sastav Austrije. Samim time Austriji su ustupljeni gradovi: Bijeljina, Brčko, Jasenovac, Dubica, Novi, Kobaš, Bosanski Brod, Kostajnica i Furjan. Osmansko carstvo je u Bosanskom ejaletu na liniji od Novog do Bijeljine izgubilo zemljišni pojas u širini od 10 do 15 kilometara. Što se tiče granice sa Mletačkom, njoj je priznato pravo na Imotski kojeg je osvojila, Strmnicu, Cistu i neka druga mjesta. Mletačkoj je najteže palo što je Dubrovnik zadržao granicu koja je uspostavljena još Karlovačkim mirom 1699. godine. Zbog toga su se oni morali povući iz Popova polja, Hutova, Carine i Zubaca. No, ovo povlačenje Mlečana Dubrovčanima nije bilo dovoljno, zbog čega su oni morali ustupiti Klek i Neum na sjeveru i Sutorinu na jugu, kako ne bi ni na jednom mjestu graničili sa Mletačkom. Time je Bosanski ejalet dobio dva izlaza na more.

Problemi su nastali i nakon potpisivanja mira, jer je trebalo utvrditi granicu. Prvi spor je nastao upravo zbog Bijeljine. Austrijski general Petraš je smatrao da ovo mjesto treba pripasti Austriji, iako u njoj nisu imali posadu. Status Bijeljine je bio nejasan i kako se nisu mogli dogovoriti obje strane su poslale svoje izaslanike u Beč i Istanbul. Dana 30. septembra 1718. godine došao je odgovor da Bijeljina, zajedno sa područjem oko ušća Drine, ostaje pod vlašću austrijskog cara. Ostatak teritorije nije bio sporan i riješao se uz pomoć kamenih humki koje su postavljane po već raspisanom planu 10 do 15 kilometara od ranije granice uz Unu i Savu.

 

Komentari