Početna Zanimljivosti Priča o Afgancu Abdul Hamidu – stanovniku Bosne koji je zajedno sa...

Priča o Afgancu Abdul Hamidu – stanovniku Bosne koji je zajedno sa Bošnjacima pružio otpor austrougarskim trupama

0
PODIJELI
Austrougarske trupe kod Sarajeva 1878.

Četiri stoljeća osmanske uprave nad današnjom Bosnom i Hercegovinom karakteristična su po mnogo čemu: dolazak nove (orijentalne) civilizacije, promjene u načinu života, nova vjera, kao i dolazak brojnih naroda na neše prostore koji su se iz najudaljenijih krajeva osmanske države na svome putu kretali kroz Bosnu, dok su mnogi u njoj našli i svoj novi dom. Tako primjerice historičar Muhamed Hadžijahić navodi da su tokom XIX stoljeća prostor Bosanskog ejaleta naseljavali: Jevreji, Albanci, Romi, Karavlasi, Cincari, Turci, Čerkezi, ali i brojni drugi narodi koji nisu bili južnoslavenskog porijekla, poput: Grka, Armenaca, Poljaka, Mađara, Nijemaca, Austrijanaca i dr. Ono što je specifično da niti jedan objavljeni izvor ne tretira prisustvo Afganaca na našim prostorima, a navedena tema je dokaz da je i njihovo prisustvo potvrđeno.

Riječ je o Afgancu Abdul Hamidu, rođenom u britanskoj Indiji. On je sa porodicom u najistureniju osmansku provinciju došao petnaest godina prije okupacije Bosne i Hercegovine od strane austrougarske vojske. U prijelomnim trenucima austrougarske okupacije i otpora okupaciji 1878. godine on svoju sudbinu i sudbinu svoje porodice (supruga i sin) veže uz Bošnjake, učestvuje u oružanom otporu i biva zarobljen od austrougarskih okupacionih trupa.

Izvori (svi s kraja 1878. godine) pričaju veoma šturu priču o tom čovjeku i njegovoj sudbini. Prema vlastitoj izjavi, koja je potvrđena u Britanskom generalom konzulatu u Istanbulu, rođen je u britanskoj Indiji. On je u periodu do 1878. godine u Bosanskom vilajetu boravio već oko 15 godina. Zanimljivo je da se do 1876. godine nije predstavljao kao britanski podanik, niti je bio u kontaktu sa Britanskim konzulatom u Bosni. Navedene godine zatražio je zaštitu britanskog konzula Viliama Ričarda Holmesa. Tom prilikom Abdul Hamid je bio uključen u više sudskih procesa i sa osmanskim vlastima i sa domaćim privatnim licima. Radilo se uglavnom o parnicama vezanim za poljoprivredne proizvode, sa prostora Banjalučkog i Bihaćkog sandžaka (tada live). Kako se nije moglo dokazati da je britanski podanik pomoć mu je odbijena. U proljeće 1877. godine uputio se u Istanbul i tamo izravno od britanskog generalnog konzula Favceta osigurao certifikat da je britanski podanik. To mu je omogućilo da se na prostoru Bosanskog vilajeta predstavlja kao podanik “Njenog veličanstva” britanske kraljice. Ipak, iz izvora nam nije poznato kakve je i da li je uopće imao benificije od uručenog certifikata.

Ovaj Afganac je, po svemu sudeći, na prostor tadašnjeg Bosanskog ejaleta došao samoinicijativno, da bi tu poslovao i živio sa svojom porodicom na duže vrijeme. Međutim, u nedostatku izvora ostali motivi i način njegovog dolaska nisu poznati. Glavni razlog nedostatku izvora je paljenje Orijentalnog instituta od strane pripadnika Vojske Republike Srpske 17. maja 1992. godine, u toku agresije na Republiku BiH. Iz onoga što posjedujemo, a to su samo tri izvora, vidi se da je on u Bosnu stigao nešto prije 1863. godine, ali nije poznato čime se tačno bavio sve do 1876. godine, mada se iz njegove kasnije aktivnosti može naslućivati da je bio imućnijeg imovinskog stanja. U to vrijeme posjeduje kuću u Banja Luci u kojoj je živio zajedno sa suprugom i sinom.

Nije poznato niti to da li je Abdul Hamid u Bosnu došao sa porodicom ili ju je zasnovao u Bosni, niti da li mu je supruga bila Bošnjakinja ili nije. Ako znamo da je u avgustu 1878. godine zajedno sa njim uhapšen i njegov sin onda bismo mogli zaključiti da je došao sa porodicom, jer bi njegov sin morao biti punoljetan, obzirom da je uhapšen i zadržan u poprilično rigoroznom zatvoru izvan granice BiH. Naredno zanimljivo pitanje je pitanje Abdul Hamidovog podaništva. Poznato je da je rođen u britanskoj Indiji, čime je od proljeća 1877. godine osigurao status britanskog podanika. Obzirom da ga je na obraćanje britanskom konzulatu i traženje podaništva natjerala nužda, donosi se zaključak da do spomenutog sudskog spora Abul Hamidu nije bilo važno britansko podaništvo.

Abdul Hamid se u građi Britanskog konzulata spominje nakon što su on i njegov sin pali u zarobljeništvo austrougarskoj vojsci 14. avgusta 1878. godne. Naime, zarobljeni su sa brojnim Bošnjacima nakon austrougarskog napada na Banja Luku. Nakon zarobljavanja njegova supruga moli privremenog konzula u Bosni, Frimana da isposluje oslobađanje Abdul Hamida i njenog sina. Ovaj put britansko konzularno predstavništvo poduzima mjere u cilju ispitivanja okolnosti njegovog hapšenja i držanja u zatvoru. Informacije su dospjele početkom decembra 1878. godine, nakon čega je Friman o pojedinostima slučaja upoznao Henria Lajarda, britanskog ambasadora u Osmanskom carstvu. Izvješteno je da je Abdul Hamid sa još nekim muslimanima uhapšen “dok se borio na strani ustanika protiv regularnih austrougarskih trupa”, ali i “zbog toga što je pucao na austrougarske vojnike i sasvim moguće neke od njih ubio”. Poslije uhapšenja 14. avgusta privremeno je bio zatočen u banjalučkoj lokalnoj tvrđavi, poslije čega je deportovan na austrougarsku teritoriju u Staru Gradišku. Austrougarski dužnosnici su zapisali da je “u toku sukoba na austrijske vojnike pucao sa prozora kuće koja je njemu pripadala”.

Friman je napomenuo Lajarda da bi prema odredbama opšte amnestije od 9. novembra Abdul Hamid trebao biti oslobođen. Međutim, to se nije desilo još ni 22. novembra, kada je Depoto napisao dopis austrougarskom generalnom konzulu. Ipak, od oslobođenja se neće odustati tako da se iz depeše od 30. decembra 1878. godine vidi da je Abdul Hamid pušten na slobodu i da se vratio u svoje mjesto stanovanja – Banja Luku. Obzirom da su prema odredbi o amnestiji na slobodu pušteni svi zatočenici, postavlja se pitanje koliko je njegovo oslobođenje plod intervencije britanskog konzulata.

Iako nije poznat kontekst u kojem se Abdul Hamid našao na strani otpora austrougarskoj okupaciji, odnosno narodne vojske, sama činjenica da je njegova kuća bila uporište branilaca protiv okupacionih austrougarskih vojnika, daje mogućnost zaključka da je Abdul Hamid u prijelomnim trenucima okupacije i otpora okupaciji svoju sudbinu i sudbinu svoje porodice vezao za sudbinu Bošnjaka. Vjerovatno su dugogodišnji boravak i sve što s tim ide uticali da on neizvjesnost u kojoj su se našli Bosna i njeni stanovnici osjeti kao svoju neizvjesnost i opasnost za sebe i svoju porodicu. Mišljenje koje iznosi Friman da on vjerovatno i nije pucao na austrougarske vojnike ne umanjuje ovaj zaključak, jer je on vjerovatno iznesen kako bi se umanjila Abdul Hamidova odgovornost u cilju njegovog izbavljenja iz zatvora.