Početna Zanimljivosti Priča o Aliji Denjagiću i Mirsi Bajraktareviću – prvom diverzantu i artiljercu...

Priča o Aliji Denjagiću i Mirsi Bajraktareviću – prvom diverzantu i artiljercu 108. brčanske brigade ARBiH

0
PODIJELI

Ratni put Alije Denjagića i Mirse Bajraktarevića, dvojice od 23 dobitnika zlatnog ljiljana 108. motorizovane brigade, dug je koliko i sama odbrana Brčkog. Još 7. maja 1992. godine u akciji prvih branilaca Brčkog na gradsku bolnicu, Alija je pokazao kvalitet vrsnog diverzanta. Uništio je “hand – granatom” neprijateljsku “ladu” sa dva Mauzerova oficira, okruženu sa stotinjak specijalaca “srpske garde” iz Bijeljine. “Gađao sam hand – granatom jer nisam imao čim drugim. Svojim očima sam vidio šest poginulih i jednog ranjenog četnika”, kaže Alija.

Međutim, gubici agresora su sigurno bili daleko veći, jer je sutradan lokalni radio u okupiranom Brčkom javio da su jake muslimanske snage napale bolnicu i da u srpskoj vojsci ima žrtava. Od tada Alija Denjagić predvodi najvažnije diverzntske akcije branilaca slobodne brčanske teritorije. Prvi puta je ranjen 13. juna 1992. godine u borbama za “Elvis”. Okršaji su vođeni ručnim bombama, a neprijateljski tromblon koji pada pored Alije nanio mu je teške ozljede. Alija je još tri puta ranjen. Zadnji put i najteže, kada je kao zamjenik komandanta elitnog 1. bataljona sa svojim diverzantima krenuo da oslobodi izuzetno značajan prostor Donjih Rahića, sa kojeg se srpski koridor dug dva kilometra vidio kao na dlanu. U toj akciji Alijini komandosi dugo su držali srpski tenk u okruženju nastojeći da ga zarobe. Međutim, Alija je ranjen sa dva metka pored srca, ali nalazi snage i ispaljuje “zolju” na srpski oklop. Dugo je trajalo Alijino liječenje, prvo u brčanskoj Ratnoj bolnici, a potom u Tuzli. Na preporuku Vojnoljekarske komisije, Alija je upućen na rehabilitaciju u inostranstvo.

“Hoćete li vi, načelniče ići sa nama?” pitali su borci 3. bataljona Mirsu Bajraktarevića kada je kao načelnik štaba brigade bio na prvoj borbenoj liniji u završnoj fazi najžešće srpske ofanzive na brčanskom ratištu. Bajraktarević, koji je svih 11 dana silovitih srpskih napada bio pored na prvim borbenim položajima, tog 30. jula 1993. godine odlučio je da zaposjedne prazan međuprostor u rejonu Donje Brke, što bi popravilo poziciju branilaca. Mirso Bajraktarević je krenuo sa svojim borcima. No, srpska vojska je imala iste namjere. Izviđač 3. bataljona dolazi sa izvještajem: “Načelniče, evo četnika, crni se njiva”.

Sjećajući se te ključne bitke u agresorskoj ofanzivi “Vjenčanje”, Mirso priča: “Odmah sam shvatio njihov cilj. Kretali su se prema ugorskom putu, s namjerom da okupiraju Brku. Padom Brke, pada Ulović, bukvički potez, gubimo komunikaciju, četnici imaju otvoren put prema Palanci. U sekundi sve mi je bilo jasno. Zar da sad, nakon ovolikih žrtava, izgubimo pola slobodne teritorije? Zar da u Srebrenik i Tuzlu ponovo, kao na početku rata, idemo preko Majevice? Ne smiju proći.”

Cijela četa ostala je u pozadini, a Bajraktarević sa 6 – 7 boraca zauzima rov koji će ubrzo odbraniti slobodnu teritoriju Brčkog. Municije je bilo malo, pa se djelovalo jedinačnom paljbom i kratkim rafalima iz jednog puškomitraljeza. “Dok sam ispušio cigaretu, pogodio sam pet četnika. Mali Mačak, koji je poginuo, kliktao  je kao dijete: ‘Načelniče, ja ovo nisam vidio ni u filmu!’ Kao da sam slutio nesreću, stalno sam ga upozoravao: mali, glavu dole. Četnike smo bili zakovali za zemlju”, kaže Bajraktarević. Od 15 tenkova, četiri prage i nekoliko transportera, koliko ih je agresor pokrenuo na centralnom dijelu brčanske odbrane, pet tenkova, praga i bataljon specijalaca izdvajaju se i kreću direktno na rov u kojem je bilo sedam branilaca. Srpska artiljerija tukla je tako žestoko da se moglo skakati iz rupe u rupu, od granata. Toliko je, na tom malom prostoru, palo granata. Situacija je bila dramatična.

Opet isto pitanje: zar će proći? Protivoklopa nije bilo. “I onda, kaže Mirso, odnekud se stvori jedan mladi borac i reče: ‘Načelniče, evo ‘osa’! Pitam ga: jesi l’ ti nišandžija?’ Jesam, kaže, al’ ja ne smijem!” Pošto iz rova nije mogao gađati, zbog slabe preglednosti, Mirso je izašao ispred rova i zauzeo klečeći stav. “Tenkovi su dejstvovali iz pokreta, praga je cijepala stabla oko mene. Imao sam jednu jedinu raketu. Promašiti nisam smio. Kad god bi tenk ispalio granatu, ostao bi obavijen dimom. Nisam mogao nišaniti. I onda, na 80-ak metara, dim se razišao. Ja gledam kroz optiku, cijev pravo uperena u mene. Ma j…š i moj život. Okinem i gledam kako raketa udara u sastav kupole. Gotovo u istom trenutku iznad glave mi je fijukala granata. Taman kad sam htio da se bacim u rov, koji je bio dva metra od mene, pod noge mi pada osamdeset dvojka”, sjeća se Mirso trenutka kad je sav krvav na rukama svojih saboraca napuštao bojno polje, kao pobjednik. Četiri agresorska tenka počela su se počela okretati u mjestu, praga je dejstvovala i povlačila se. Srpska vojska nije prošla.

Sedam narednih mjeseci Bajraktarević provodi u tuzlanskoj bolnici, gdje se zbog infekcije stanje njegove noge pogoršava uslijed čega prijeti opasnost od amputacije. Isti problemi se nastavljaju i u helsinškoj bolnici (Finska), gdje je ležao zajedno sa srpskim vojnicima. “Fince uopšte ne zanima šta se u BiH zbiva, ne prave razliku između agresora i žrtve”, navodi Mirso. Pošto mu je pri ulasku u Finsku oduzet pasoš, Mirso tvrdi da se iz Finske uspio iščupati samo zahvaljujući velikom trudu i snalažljivosti našeg čovjeka, Ferida Bijelića. U Hajdenhamu, u Njemačkoj, nakon pune dvije godine prvi puta vidio se sa porodicom, a povrede noge su sanirane za dva mjeseca. Mirso, ipak, ne zaboravlja ni naše ljekare i kaže: “Pravi su maheri, ali ljudi nemaju čime da rade. Oni vani imaju sve”. I Alija Denjagić ističe sposobnosti ljekara u brčanskom ratnom sanitetu i smatra ih, s obzirom na uslove u kojima rade, najboljim ljekarima na svijetu.

Nakon što je sanirao tešku povredu Bajraktarević se vratio u svoju brigadu. Kada su ga artiljerci 108. brigade ponovo vidjeli, vidno iznenađeni, pitali su: “Otkud vi, načelniče?” Mirso je, kroz smijeh odgovorio: “Ako sam ranjen u nogu, nisam ranjen u glavu”. Jedan od najboljih U MAD-u 108. brigade Sabrija, za Mirsu kaže: “Mirso je čovjek koji je stvorio artiljeriju 108. Bez njega MAD ne bi bio ono što danas jeste”.

IZVOR: List “Oslobođenje”; 1. II 1995.