Početna Zanimljivosti Priča o Karimu Zaimoviću – ličnost koju je rat spriječio da postane...

Priča o Karimu Zaimoviću – ličnost koju je rat spriječio da postane najznamenitiji bosanski pisac današnjeg doba

0
PODIJELI

U utorak, 1. avgusta 1995. godine, Vojska Republike Srpske je granatirala prostor oko Vojne bolnice. Ubrzo je odjeknula vijest da je prilikom granatiranja teško ranjen mladić Karim Zaimović. Nakon 13 dana provedenih u bolnici podlegao je uslijed posljedica ranjavanja, kao civilna žrtva jednog od mnogobrojnih granatiranja Sarajeva. U trenutku smrti imao je tek 24 godine. Međunarodna federacija novinara registrovala je da je Karim 78. novinar koji je poginuo u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Povodom smrti Karima Zaimovića, Miljenko Jergović je zapisao: “Rat je završen smrću Karima Zaimovića. Bio je već kolovoz 1995, znalo se da je već gotovo, granate su nekako prorijedile, i samo se čekalo, kao u onoj pjesmi Grigora Viteza, da dođe onaj koji će pronijeti vijest o miru. Geler koji ga je ubio, kažu, nije bio veći od zrna riže. Imao je dvadeset četiri godine, a njegova je smrt doista potresla ono Sarajevo. Nije to bila nekakva metafora, nije Karim bio simbol, nego je bio stvaran i živ, pritom još skoro dijete, jer je način njegova pojavljivanja na kulturnoj mapi Sarajeva bio neobičan, preran, dječji”.


Karim Zaimović je rođen u Sarajevu 6. maja 1971. godine. Odrastao je okružen knjigama, razgovorima o umjetnosti i kulturi. Njegovi roditelji Ašida i Mehmed, ulagali su svoj maksimum kako bi Karima podučili vrednotama života. Otac Mehmed je bio poznati slikar, pa ne čudi da je Karim još od malih nogu razvijao veliku ljubav prema umjetnosti, a posebno prema stripu. Zbog toga su mu kao malom umjesto bajki često čitali stripove. Prvu gimnaziju završava 1989. godine, nakon čega upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Ipak, nekoliko mjeseci kasnije prebacuje se na studij komparativne književnosti, gdje ga zatiče rat. Još tokom gimnazijskih dana razvio se u jednog od najautoritativnijih poznavalaca stripa. Prvi tekst je objavio 1984. godine u književničkom časopisu “Lica”, kada je imao nepunih 14 godina. Njegovi tekstovi su se najčešće ticali stripa, filma, likovne umjetnosti i sl. Kao dječak počinje sarađivati na Trećem programu Radio Sarajeva, kao i za magazin “Naši dani”. Njegovi tekstovi su se ubrzo našli u mnogobrojnim časopisima i revijama širom Jugoslavije. Postaje jedan od suosnivača magazina “Dani” i “Fantom slobode”.

Njegovom pogibijom Bosna i Hercegovina je vjerovatno izgubila najtalentiranijeg pisca 20. stoljeća. Iza Karima su ostale samo dvije posthumno objavljene knjige – “Odabrani tekstovi iz magazina Dani” i “Tajna džema od malina”. Ipak, i pored toga bilo je sasvim dovoljno da Karim ostane vječno upamćen u historiji bosanskohercegovačke književnosti. “Tajna džema od malina” je jedna od najznačajnijih knjiga koja se bavi problematikom ratnog Sarajeva. Nastala je u užasu ratne realnosti, ali se gotovo nigdje ne dotiče rata, mada na nevjerovatno precizan način govori o onemo što se u tom periodu dešavalo. Knjiga je zapravo sadržavala priče koje je Karim čitao tokom radioemisija pod nazivom “Josif i njegova braća” na valovima “Radija Zid” čiji je bio stalni saradnik tokom opsade. Prema svjedočenjima Sarajlija emisija im je predstavljala jedan od rijetkih bijegova od stvarnosti u trenutku kada je grad bio bombardovan i bez struje. Njegovom smrću tekstovi su sabrani u jednu knjigu. Karim se u svakom tekstu trudio da Sarajevo smjesti u epicentar važnih svjetskih događaja. U posljednjem, gotovo autobiografskom tekstu, Karim opisuje eksploziju granate i vlastitu smrt, ostavljajući tu priču nezavršenom – bez tačke na kraju. Koliko je njegova tematika imala odjeka govori podatak da mu je poznati belgijski crtač Hermann 1995. godine posvetio svoj strip “Sarajevski Tango”. Danas njegov lik i djelo baštini fondacija nazvana po njemu, osnovana još 1996. godine. Misija fondacije je da stipendira studente sa izrazitim talentom u oblasti kulture, umjetnosti, književnosti i novinarstva. Prva dobitnica ove stipendije bila je režiserska Jasmila Žbanić, tada studentica. Sahranjen je u haremu džamije u Čurića mahali, a uz džamiju se nalazi šadrvan iz kojeg teče bistra, hladna voda. Hajr česmu je podigla Karimova porodica. Također, danas jedna ulica na Ilidži nosi ime po njemu

Bio je veliki zaljubljenik rodnog grada ali je češće pisao o onim stvarima koje gradu nisu priličile. Tako u jednoj od svojih kolumna objavljenoj u magazinu “Dani” piše: “Sarajevski duh danas je transformisan u nešto što on nikada nije bio. Doduše, bilo je to lako, jer Sarajevo više nikada ni izdaleka neće biti slično onom kakvim smo ga znali, tako da ni ono što se naziva njegovim duhom neće biti nalik sebi. Ali, taj duh treba iskoristiti za nešto drugo, a ne na priglupe retoričke igre, treba ga učiniti dovoljno fleksibilnim da opet postane mjerilom vrijednosti, a ne njegovim alibijem. Ako se to ne učini, Sarajevo će na kraju zaista postati ono što dobrim dijelom već jeste – mahalskim konglomeratom, samozadovoljno uljuljkanim bajkama o vlastitoj bitnosti i jedinstvenosti”.

IZVOR: List “Stav”; 9.4.2015. godine

Komentari