Početna Zanimljivosti Priča o Korajskom bataljonu 208. Čelićkoj brigadi – nedosanjani san povratka rodnoj...

Priča o Korajskom bataljonu 208. Čelićkoj brigadi – nedosanjani san povratka rodnoj grudi

0
PODIJELI

U toku rata osnovana je općina Čelić na 178 četvornih kilometara prostora i 14 150 stanovnika. Općina je u toku rata uglavnom bila pod kontrolom snaga Armije Republike Bosne i Hercegovine, dok je pod okupacijom bio samo neznatan dio (u jednom trenutku samo 33 četvorna kilometra). Prema riječima tadašnjem načelnika Muhameda Šandića općinu je početkom rata napustilo samo 570 osoba, dok je broj izbjeglica u ratnim danima iznosio oko 6 500. Najviše prognanika je bilo iz Koraja i Brčkog, koji su od općinskih vlasti dobili oko 1 dunum zemlje za obradu. Mještani Čelića, i prognani i domicilni, su se ujedinili i zajedno izgradili put Vražići – Rahić i tako se spojili sa Tuzlom. Sopstvenim radom izgrađeno je i nekoliko vodovodnih sistema, a zajedno sa slobodnim brčanskim teritorijem i uz pomoć Vlade BiH izgrađen je i dalekovod od Srebrenika preko Rahića pa do Čelića. Mještani Čelića su se tokom rata, osim po infastrukturi, istakli i po velikoj privrednoj djelatnošću. Tako je 1994. godine prinos pšenice iznosio 670 tona, dok je prihod kukuruza iznosio oko 600 tona.

Ipak, pored privrede i infrastrukture i u općini Čelić primarni zadatak je stavljen na odbranu slobodne teritorije. Gotovo da nije bilo porodice koja nije imala barem jednog člana u 208. brdskoj brigadi. I prognano stanovništvo se priključilo Čelićkoj brigadi, pa i narod Koraja koji je osnovao svoj bataljon u sklopu brigade. Jedan od prvi simbola rata svakom Čelićanu su Lukovi ili Polja, kroz čiji šumar protiče rijeka Gnjica preko koje su se već nalazile linije srpske vojske. Krajem 1994. godine reportažu o braniocima Čelića napravila je jedna novinarska ekipa iz Tuzle. Položaj od Čelića prema Lukišu, u pravcu Brčkog, drže pripadnici bataljona čijih je 80% pripadnika iz Koraja. Do prvih linija se stizalo kroz kukuruzno polje. Zemunica gotovo da nije bilo, već samo skloništa nad zemljom. Kako svjedoči starješina bataljona Mevludin Kahrimanović: “Nije ovo ništa posebno. Ponekad zapucaju. Nema nekih znakova da će napadati. Ovo su nam novi položaji. Pomjerili smo se naprijed. Gdje je bio kukuruz zasijan tu je bila prva linija. Vidite, do prvih borbenih položaja zasijan je kukuruz. Prošla godina nas je opametila. E sad ova čistina, novooslobođena teritorija. Brzo su nas otjerali iz Koraja, jer smo bili goloruki, pa akobogda možda i trkom ćemo u Koraj”. Borcima prilazi i pozdravlja ih srdačno, prosijed čovjek. Oni ga otpozdravljaju i predstavljaju ga: “Ovo je Sejdo Murselović, komandir čete”. Ušavši u razgovor sa novinarima iz Tuzle, nakon što je na upit kako je u Tuzli dobio odgovor da je sve uredu, odgovara: “Jest, vala, sve što se u ovoj našoj Bosni i lijepa i ružnog može dešava, to je na prvoj liniji. Znaš, mi smo najsretniji kad krenemo naprijed, kad oslobodimo koji komad ove naše lijepe i prkosne domovine. Sretni smo i kad zaustavimo neprijatelja koji krene sa oklopima. Ovaj teren što ga mi čuvamo tenkoprohodan je i najrizičniji u zoni odgovornosti naše brigade. Al’ naš bataljon je tražio da bude ovdje, jer ovdje Čelić branimo, a Koraj sanjamo. Eno, tamo je to. Praktično par kilometara zračnom linijom”.


Komandir Murselović ekipu dalje vodi do narednog položaja. Niko ne ide tranšeom, jer su linije srpske vojske isuviše blizu. Kod drugog rova zatiču veću grupu boraca: Mehdin Murselović – sin Mevludina, Derviš Mujić, Ahmet Begović, Nihad Alagić, Mehmed Šehić, Nurudin Alagić, Salih Begić, Šefket Horozović, Nedžad Đedović, Zlatko Hadžić i Huso Selimović. Selimović i Hadžić svjedoče da su u prvim danima rata bili u kazamatima srpsko – crnogorskog agresora širom Podrinja, dok ih nisu 1993. godine oslobodili borci bataljona čiji su sada pripadnici. Tom prilikom borci iz Koraja su napali mjesto Mirosavce, prilikom čega je likvidirana jedna srpska jedinica i oslobođeno nekoliko desetina logoraša. Selimović i Hadžić svjedoče da su ih borci iz Koraja oslobodili ropstva i da će zbog toga do kraja rata, sve dok ne oslobode Koraj i Bosnu, biti uz momke iz Koraja, koji je za njih postao njihov drugi zavičaj. Među borcima ima i par boraca koji su došli iz inostranstva da brane Bosnu, kao i još nekoliko zatočenika iz Mirosavaca: Šaban Abdurahmanović, Osman Alagić, Mirzet Terzić i Mirsad Sajdović. Borci svjedoče da su veoma pouzdani i homi: “Teško je bilo kad su nas napali srpski fašisti. Tada smo imali 11 pušaka, uglavnom lovačkih. Zato je oko 2 400 žitelja krenulo u zbjeg prema Čeliću. Pri tom, ničim izazvanom napadu fašista, stotinjak civila je poginulo, 120 do 140 je odvedeno u logore, a oko 2 000 ljudi je i danas u Čeliću. Naše majke, očevi, djeca čekaju da se vrate tamo odakle su ih protjerali. Oko 450 ljudi je u ‘208.’ iz Koraja. Sa nama možete pričati uglavnom o tome, kako se mislimo vratiti, a borbe, to je nama svakodnevnica i za ove skoro dvije i po godine, bilo je svega”, svjedoči jedan od boraca, Mehmed Šehić. Energično napominju da je pravilo Korajaca da su čitave familije na prvoj liniji, jer kako navode “nema slobode bez žrtve, bez krvi, bez pogibije”. Na pitanje da li znaju kako je sada u Koraju 19-godišnji borac Dževid Salihović odgovara: “Znamo, jašta. Uđemo mi u Koraj. Ja sam bio jednom. Tamo je 70% kuća popaljeno, mnoge oštećene, a džamije porušene. To je uradila zlikovačka četnička Majevička brigada Momira Zeca. Ali i tako razrušen Koraj nam je drag. Bez obzira na zvjerstva srpskih fašista, nama svi Srbi nisu krivi, samo oni što su učinili zlodjela, uništavali našu imovinu i ubijali Bošnjake. Kad – tad stićićemo ih”.

U toku razgovora sa borcima često su iznad glava fijukali meci, ali ih to ne uznemirava – navikli su kako navode, a prema linijama agresora se okreću samo kada razmišljaju. Jedan od boraca objašnjava zbog čega je to tako: “Nije to zbog linija srpskih fašista, već zbog našeg Koraja. Znate, kad god mi na um padne kuća, ja se instiktivno okrenem na istočnu stranu. Tamo jest linija agresora, ali tamo je Koraj. Žudnja za Korajem je veća od opasnosti koja vreba na prvoj liniji. Zato su Korajci ‘listom’ u prvim borbenim linijama”. Na odlasku jedan Čeličanin objašnjava žudnju Korajaca za rodnom grudom: “Znaš nije taj njihov jad za Korajem džaba. Ja sam od svojijeh starih čuo da je haman i dobio ime što je lijek k'o raj, pa znaš ondar kako j’ njima. A bogami, i junaci su, aferim im bilo”.

IZVOR: List “Oslobođenje”, 1. X 1994. i 12. X 1994. godine

 

Komentari