Početna Zanimljivosti Priča o mladom heroju Ismiru Kapidžiću – “bio je raja sa Alipašinog”

Priča o mladom heroju Ismiru Kapidžiću – “bio je raja sa Alipašinog”

0
PODIJELI

Na dženazi Ismiru Kapidžiću, koji je u trenutku pogibije imao 20 godina, održanoj 21. marta 1995. godine na Kovačima, tišinu je prekidala samo škripa vojničkih čizama velikog stroja njegovih saboraca, većinom vršnjaka, po snijegu mezara. Svima pred očima bucmasti lik poginulog druga, zbog čega je i imao nadimak Buco. Buco je poginuo 19. marta na Mojmilu. Nehajući za snajpere, odvažno je krenuo brisanim prostorom da pomogne ranjenim sugrađanima.

U kući žalosti na Alipašinom suznih očiju su bili okupljeni njegov otac Redžo, majka Ešrefa, sestra Amra, te mnogobrojna rodbina i prijatelji, posebno saborci. No, između suta, ponosa i mnoštvo sjete… Još kao mali Ismir je volio putovati. Kako mu je otac radio u željezničkom vagonu – restoranu, često su zajedno “grabili” kolosijekom za Zagreb i mnoga druga mjesta. Možda je to doprinjelo samostalnosti, pa je Buco nerijetko i sam sebi kuhao. Kako je odrastao zavolio je stoni tenis i fudbal, kojeg je i tokom rata često igrao sa svojim saborcima. Niti jedan vojnički turnir nije mogao proći bez njegovoh učešća a i njegovih golova. Na taj način, ali i veselom prirodom, stekao je veliki broj prijatelja. Jednostavno rečeno, bio je raja sa Alipašinog.

Kada je počela agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, a samim tim i prvi napadi na Sarajevo, iako maloljetan Ismir je požurio da se priključi braniteljima Sarajeva. Priključivši se odbrambenim snagama, postao je kurir i dobio samo pištolj. Međutim, ubrzo je završio obuku i postao borac, saborci bi rekli bez trunke straha. “Prilikom povratka iz jedne akcije u logor na Bjelašnici, samo sedam metara od njega pala je haubična granata, a on se na to iz srca smijao”, navodi njegov saborac Edin Fočić.

Svojom duhovnošću pobjeđivao je teškoće i ulijevao snagu i samopouzdanje ostalima. Iako nemirnog duha, u jedinici nikada nije stvarao neprilike. To potvrđuje i njegov komandir Nedim Kazić, napominjući da je uvijek služio za primjer. Tako je došao i 19. mart 1995. godine. Ismir se probudio u uobičajeno vrijem. “Samo što to jutro nismo zajedno popili kahvu, što je bilo neuobičajeno”, navodi otac Redžo. Ismir je oko osam sati otišao u svoju jedinicu i igrao bilijar dobro raspoložen. Samo pola sata prije tragedije društvu je kazao kako ne bi mogao posmatrati da neko leži ranjen već bi mu odmah pritekao u pomoć. Opet iznenada je rekao kako su svi neozbiljni i pitao je saborce kako bi takvi otišli na vrata njegovih roditelja da mu se nešto dogodi. Na žalost, samo nekoliko trenutaka poslije, njegove riječi su se obistinile. Sve je počelo povicima: “ranjeni su civili”.

“Odmah smo potrčali da pomognemo”, prisjeća se saborac Amer Ramović i dodaje: “Popeli smo se u jedan stan i vidjevši ranjene shvatili smo da kada krenemo nema odustajanja uslijed brisanog prostora. Nešto jače od razuma nas je povuklo. Jer, ljudi su ležali u bašti kod dvorane Olimpijskog sela čekajući pomoć. Puzali smo jedan uz drugog. Pokazao sam mu na brazdu u zemlji i krenuo njome. On mi je ostao za leđima. Kada sam izvukao nož da siječem rukav kako bi previli povrijeđenog, zapucao je sijač.”

Na metar od Ismira puzala je Amira Čatić, također saborac. Jedan metak joj je okrznuo kosu sakupljenu u rep. Bucku, koga je u toj akciji tek upoznala, povikala je da legne i umiri se. Ali već narednog trenutka on je povikao: “pogođen sam!” Amira ga je odmah pitala je li teško, na što je on odgovorio da se dobro osjeća. Već u sljedećem momentu ponovo je pogođen. Izustio je: “Amira pomozi mi!” “Uhvatio se za moju patiku, a ruka mu je bila krvava”, navodi Amira i dodaje: “Bili smo udaljeni tek metar jedno od drugog i zabijali se u zemlju oko nas. Bili smo prave mete. Zvala sam ga, ali se nije odazivao. Počeo je da blijedi. Nisam uspjela ni ruku da mu pružim pa iako ne bi pomogla, čini mi se da bi bilo lakše i njemu i meni”.

Tek kada je stigao UNPROFOR, Bucka su izvukli i prevezli u bolnicu mirovnjaka. Ljekari su činili sve od sebe dajući mu i elektro šokove, ali pomoći više nije bilo. Druga rana je bila smrtonosna. Ostali ranjenici kojima je bucko pokušao pomoći su tada također izvučeni.

Otac Redžo je, ne znajući za dramu koja se odigrala, izašao napolje iz stana. Tada mu je jedan dječak kazao da je Bucko teško ranjen. Kao bez duše otrčao je u sinovljev štab. Na kapiji su ga tada dočekala tužna lica stražara. “Ušao sam u spavaonu”, navodi Redžo i dodaje: “Svi borci, njih dvadesetak, su plakali. Odmah sam shvatio. Moja tuga je neprebolna, ali sam ponosan što sam imao sina koji je dao život da bi spasio drugi”.