Početna Zanimljivosti Priča o Vladimiru Srebrovu – probosanski Srbin koji je preživio Karadžićev kazamat...

Priča o Vladimiru Srebrovu – probosanski Srbin koji je preživio Karadžićev kazamat ali ne i poslijeratnu nepravdu

0
PODIJELI

Vladimir Srebrov je rođen u Požarevcu 1954. godine u porodici aktivnog oficira JNA. Osnovnu i srednju školu je završio u Travniku i Banja Luci, poslije čega je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Iako rođen kao Milan Nikolić, ponesen idejom panslavenizma tokom studija u Sovjetskom Savezu, mijenja ime u Vladimir Srebrov. Pored politike bavio se i književnošću, pišući poezije. Sa Radovanom Karadžićem osniva SDS ali ubrzo napušta stranku kada je Karadžić počeo da u programu ističe velikosrpske ideje. Izbijanjem rata ostaje u Sarajevu i već u prvim danima optužuje Karadžića za ratne zločine. “Mene su ocjenjivali kao velikosrpskog nacionalistu, ali ono što radi Karadžić, u šta se pretvorio SDS, to nisam mogao shvatiti, to je bio fašizam”.

Poslije nekoliko pokušaja da dogovori susret sa srpskom stranom, uzdajući se u predratno prijateljstvo sa Karadžićem, i “glas zdravog razuma”, 2. septembra 1992. godine odlazi na pregovore na Jahorinu. Noć prije odlaska, prema njegovom kazivanju, sasvim slučajno se zatekao pored jedne sarajevske mrtvačnice. Prizor koji je tada vidio zauvijek mu se urezao u pamćenje. Zbog malih dječijih tijela koja su, još topla, ležala na hladnim stolovima, morao je otići razgovarati. Prestanak ubijanja djece Sarajeva, razaranje grada i otvaranje koridora preko Ilidže za dopremanje hrane opkoljenom Sarajevu, bile su samo neke od tema oko kojih se trebalo pregovarati. Međutim, njegovo vozilo je zaustavljeno kod Ilidže gdje je bez dokaza optužen da se na pregovore uputio sa zahtjevom da se potpiše predja Ilidže bosanskim vlastima, poslije čega je uhapšen. Poslije jednodnevnog zadržavanja na Ilidži Srebrov je odveden na Jahorinu. Smatrao je da će se nesporazum brzo otkloniti i da će se razgovarati o onome zbog čega je došao. Međutim, umjesto toga za njega je nastupio period neviđene torture i mučenja, a nešto kasnije isceniran je sudski proces protiv njega i optužnica. “Toliko su me pretukli na Jahorini da tri naredna meseca nisam mogao hodati bez štaka. Polomili su mi rebra, vilicu, potpuno promenili izgled”, izjavio je Srebrov nakon rata. Naglašava da ga poslije nisu mogli prepoznati u Kuli, gdje je prebačen, ni uprava zatvora niti zatvorenici. “Plakali su kada su me videli…” Paralelno sa mučenjem u Sokocu se spremala optužnica i suđenje. “Ja nisam znao ni pištolj čestito uzeti u ruke, a oni su me odveli pred vojni sud pod optužbom da sam neprijatelj republike srpske, budući da sam pripadnih oružanih snaga BiH.” Podsjetio je tada sud da je javna ličnost, pjesnik, te da mu se ne može suditi za njegove političke stavove koje je javno iznio. Tada je izjavio da ne priznaje njihov sud a samim time ni optužnicu. Srpska strana ga je procijenila kao velikog zločinca te ga osudila na “smrtnu kaznu i zabranu pojavljivanja u sredstvima javnog informisanja pet godina”. U tom trenutku je bio u dodatnom šoku jer nije mogao vjerovati da ga osuđuju na smrt a pri tome dobija i zabranu pojavljivanja u javnim medijima. Zbog ovako formulisane kazne kasnije mu se izvinjavao i sam sudija, pozvao ga na kahvu i predložio mu da piše Karadžiću, tražeći pomilovanje što je Srebrov odbio. “Nisam mogao pisati čoveku koga sam i tada smatrao zločincem. Osim toga, ljudi koji su bili s njim na Palama, bili su moji prijatelji više od dvadeset godina, zatim moji profesori, poznanici… Stajali su iza zločina koji su činjeni i kako sam od njih mogao tražiti pomilovanje?” Poslije je pokrenuta kampanja za ukidanje smrtne kazne. Na Pale su stizala pisma sa svih strana sa zahtjevom da se Srebrov pusti na slobodu. Vjerovatno zbog pritiska javnosti smrtna kazna je preinačena u deset godina zatvora, da bi u konačnici formulisana na tri godine tamnice u zloglasnoj Kuli.

“Trinaest sam meseci proveo u potpunoj izolaciji i u samnici. To su bili najteži dani. Bez informacije o onome šta se zbiva, bez vesti, kontakta sa ljudima… Uveti u Kuli su tada (kraj ‘92) bili strašni: četnici kao iz filmova Stipe Delića – najgori te vrste, ukoliko je među njima uopće moguća gradacije – nije se znalo ko dolazi, a ko odlazi iz zatvora, zatvorenici su odvođeni u nepoznato, trgovalo se ljudima… U tim okolnosima hrabrio sam se sitnim – velikim ljudskim zapažanjima. Zatvorenici su po krugu sakupljali bačene opuške, istresali duvan, od toga pravili cigarete i doturali mi ih kroz prozor. To su činii, mada je takav gest mogao svakog trenutka značiti metak u čelo. To nikada neću zaboraviti… Voda se tada zlatom plaćala, a ja sam bio u potpuno čistoj odeći. Nikada nisam delio ljude na Srbe, Hrvate ili Muslimane, ali moram reći da su to činili Muslimani. Oni su za mene čuda činili”. Posredstvom službenika Crvenog krsta, počeo je raditi u biblioteci na Palama kako bi bio izvučen iz tamnice. U biblioteku je strpan kako ne bi imao mogućnost napustiti krug zatvora odlazeći kopati rovove ili radeći druge teške poslove.

Poslije pregovora koji su vršeni od 16. do 18. oktobra 1995. godine, nakon 39 mjeseci, 21. oktobra 1995. godine Vladimir Srebrov je pušten na slobodu, zajedno sa dva turska novinara koja su petanest dana bila u srpskom zatočeništvu – Munirom Ačinom i Ali Kočakom. Oslobođeni su u razmjeni ratnih zarobljenika na Sarajevskom aerodromu u prisustvu civilne policije UNPROFOR-a i Međunarodnog komiteta Crvenog krsta. Predsjednik Državne komisije za razmjenu, Amor Mašović tada je izjavio: “Srpske otpadničke snage oslobodile su književnika Vladimira Srebrova, čovjeka koji je glavovremeno prepoznao sjema zla u glavi Karadžića, Maksimovića, Ostojića i drugih zločinaca. Čovjek koji je zatočen u ulozi parlamentarca idući na pregovore sa predstavnicima srpskih otpadničkih snaga još 1992. godine”.

Završetkom rata nastavio se baviti politikom kao nezavisni kandidat ali bez većeg uspjeha odbijajući članstvo u bilo kojoj stranci. Kratko je radio na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a jedno vrijeme je bio i na čelu Saveza logoraša. Živio je u Sarajevu kao podstanar u skromnom stanu sa svega nekoliko stvari. Proglašenjem zastave sa ljiljanima neustavne i uvođenjem nove “trokutaste” zastave, javno je pred Vječnom vatrom u Sarajevu zapalio novu bosanskohercegovačku zastavu. Njegovo zdravstveno stranje, uslijed svakodnevnih prebijanja u toku ratu, se svakim danom pogoršavalo. U maju 1999. godine došao je u Tuzlu, na pjesnički matine u povodu tragedije na tuzlanskoj Kapiji. Bio je sivog lica, vidno iscrpljen. Nekoliko dana poslije, u svom sarajevskom stanu, probudio se požutjelih beonjača sa bolom u stomaku te je mokrio krv. Uz pomoć nekolicine prijatelja snašao se da izmiri bolničke troškove. Obilazila su ga svega dva – tri prijatelja. Jedan od njih svjedoči: “Tog julskog jutra, među onim sivim koševskim zgradama, boje mahovine, ptice su čavrljale u prirodnoj dokonosti. ‘A ko ste Vi?’. ‘Prijatelj. Vraćam se sa mora, pa sam svratio da ga obiđem’. Zuji tišina. Ptice ućutale. Ljekar gleda preda se. Trenutak. Dva. ‘Srebrov je umro jutros u pet sati’. Sam”.

Poslije izlaska na slobodu naročito je ostala upamćena jedna njegova izjava: “Pisali su o meni da sam čovek sa dve rezervne domovine: jedna je Srbija, gde sam rođen, a druga Rusija, gde sam se školovao, te da BiH ništa ne predstavlja za mene. Ja tada nikoga nisam hteo ubeđivati u ono što sam osećao. Sada s ponosom mogu kazati, što sam i pokazao, da je BiH moja domovina i moja otadžbina. U njoj ću živeti i o njoj pevati”. Jedna takva pjesma nastala je i u toku zatočeništva u Kuli. Pisana je na papirićima koje su zatvorenici sakupljali i u punoj konspiraciji dvali pjesniku. Čak se pronašla i pisaća mašina, pa je tako pjesma uobličena. U Sarajevo je stigla prije njenog autora, pod ilegalnim imenom Mak Dizdar. Tekst pjesme “Bosanska povelja”: