Početna BiH u sastavu Jugoslavije Jaka privreda socijalističke Jugoslavije – mit ili stvarnost?

Jaka privreda socijalističke Jugoslavije – mit ili stvarnost?

0
PODIJELI
Natronka
Odlukom vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine od 7. avgusta 1951. godine, osniva se tvornica celuloze i papira – Natron u Maglaju

Po mnogima život u Jugoslaviji je bio “život bez mane”. Međutim, da li je u stvarnosti sve bilo baš tako? Okončanjem Drugog svjetskog rata, Jugoslavija je bila potpuno razorena država, sa veoma malim brojem školovanih i pismenih ljudi. Kroz niz petogodišnjih planova, koji su u to vrijeme predstavljali okosnicu komunističkog plana obnove, otpočelo se sa ubrzanim procesom obnove ratom razorene zemlje. Činjenica, u prvim godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata, život se počeo poboljšavati – otvaraju se brojne fabrike, bolnice, škole, izgrađuje se cestovna i željeznička komunikacija, mediji dobijaju na značaju. Život u državi se počeo poboljšavati. Jugoslavija je u godinama nakon rata i tokom pedesetih godina XX stoljeća imala rast privrede od oko 26% godišnje. Naravno, daleko je lakše bilo podići ratom uništenu državu iz temelja, nego li je nadograđivati nakon uspostavljenih temelja. Na uspješnost privrede, u prvim godinama nakon rata, znatno je uticala i pomoć saveznika, naročito Sjedinjenih Američkih Država, kao i konfiskacija imovine bogatih porodica koje su bile optužene za kolaboraciju sa neprijateljskim stranama.

Nakon početničke euforije, u prvih petnaest godina nakon okončanja rata, Jugoslavija je zapala u prve ozbiljnije probleme. Dozu stabilnosti ubrzo je poremetio njezin vanjskopolitički položaj. Pomoć sa zapada je bivala sve manja, što je znatno uticalo na daljni industrijski i poljoprivredni razvoj koji je stagnirao, Brojni građani su se, radi bolje novčane zarade i lagodnijeg načina života, iseljavali u gradove što je znatno uticalo na opadanje značaja sela kao okosnice poljoprivrednog razvoja. I u samom političkom vrhu dolazi do rascjepa. Različiti pogledi na privredu, te sukob između centralista i federalista, znatno su doprinijeli pogoršanju situacije. Međutim kako su, u duhu totalitarističkog aparata Komunistička partija i Jugoslovenska narodna armija, kontrolisale sav javni život, pogoršanje prilika u državi nije lahko dolazilo do običnih građana. Život je i dalje bio poprilično stabilan, ali je nastala prva ozbiljnija pukotina u državnom aparatu.

Kiro
Makedonski političar Kiro Gligorov se smatra kreatorom i glavnim pokretačem propale privredne reforme iz 1965. godine

Nakon temeljitog uvida u gospodarsko stanje u državi najuži partijski vrh, na čelu sa Edvardom Kardeljom, Vladimirom Bakarićem i Kirom Gligorovim te nizom ekonomskih stručnjaka, odlučuje se za promjenu privrednog aparata. Zbog rasta vanjskog duga, najprije se odustalo od petogodišnjeg plana (1961 – 1965), a zatim je na 8. kongresu Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) 1964. godine u Beogradu najavljena Velika privredna reforma. Reforma je naredne godine nadograđena nizom mjera, te je službeno proglašena u julu 1965. godine. Doneseno je tridesetak novih zakona koji su uvršteni u novi petogodišnji plan privrednog i društvenog razvoja, kojeg je Savezna skupština usvojila naredne godine. Osnovni cilj reforme podrazumijevao je intenzivnije privređivanje, poštivanje ekonomskih kategorija, brže povećanje produktivnosti i šire uključivanje u međunarodnu podjelu rada. Poduzete su i određene mjere finansijske prirode: devalvacija dinara, ograničenje carinske zaštite, poskupljenje uvoza i poticanje izvoza i dr. Liberalizovan je i promet prema inostranstvu, tako da su građani bez gotovo ikakvih problema mogli otići na Zapad i tamo raditi. Ukinuti su i investicijski fondovi, kapital je prenesen na banke, a uveden je i konvertibilni dinar. Taj poduhvat je značio uvođenje kapitalističkog načina trgovanja.

Smanjivanje investicija i inflacije, doveo je do pada zaposlenosti. Nove mjere su su prouzrokovale zastoj u većem broju industrijskih grana, što dovodi do odljeva radne snage u inostranstvo. Pored odlaska fizičkih radnika, sve više su odlazile i visokoobrazovane ličnosti, što će dodatno uticati na privredno unaprjeđenje Jugoslavije. Reforma je izazvala i društvena gibanja. Obzirom da ona nije odgovarala starim privrednim rukovoditeljima, kod radnika se pojavila briga o gubitku posla.

Reforma je sve više pokazivala svoju negativnu stranu. Nezaposlenost je sve više rasla, naglo je skočio vanjski dug, kao i socijalne razlike uslijed brojnih studentskih buntova, štrajkova radnika, nemira u Hrvatskoj i Kosovu. Uskoro su se pristalice federacije i centralizma, počele sukobljavati između sebe, optužujući jedni druge za neuspjeh reforme. Reforma je početkom sedamdesetih godina XX stoljeća stala i gurnula Jugoslaviju u propast iz koje se neće izvući.

bdpyu
Jugoslavija je bila na samom dnu evropske ljestvice GDP

Već krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina nezaposlenost je na Kosovu bila 57%, dok je u Bosni i Hercegovini taj procenat iznosio oko 20,6%. Pojavljuje se i tzv. “Skrivena nezaposlenost” – višak zaposlenih je zapravo postao tehnološki višak te su samo na papiru vođeni kao zaposleni. Totalitaristički sistem je nastojao takvu sliku stanja prikriti idiličnim izvještajem o otvaranju novih fabrika, poput otvaranja tvornice za hidraulične sisteme u Čapljini. Sredinom osamdesetih godina oko 60% nezaposlenih je bilo mlađe od 25 godina. Sve više se ispoljavao i problem nepotizma. Postaje gotovo nemoguće pronaći posao bez stranačkih i rodbinskih veza. Plaća je naglo opadala tako da je početkom osamdesetih godina iznosila oko 170 današnjih Konvertibilnih maraka. Produktivnost i izvoz je također opadao, tako da se u medijima pojavljuju i prve optužbe protiv lošeg poslovanja pojedinih firmi.

2-Medium
Trgovački deficit Jugoslavije je već osamdesetih godina iznosio 30 milijardi američkih dolara

Uvidjevši da je reforma iz 1965. godine učinila više štete nego koristi, državni vrh se već početkom sedamdesetih godina počeo zaduživati. Kamate su u početku bile povoljne pa je krajem sedamdesetih godina dug Jugoslavije iznosio svega 9,5 milijardi američkih dolara. Nakon što su Sjedinjene Američke Države promijenile monetarnu politiku, dolazi do naglog porasta kamata i to tri puta. Inflacija je 1981. godine dostigla 45%, a do raspada Jugoslavije porasla je na 1000%. Sa tržišta nestaju strani proizvodi a dolazi i do prve nestašice nafte, opreme i sirovine. Jugoslovenski je dug u trenutku raspada iznosio 20 milijardi dolara, a preračunato u današnju vrijednost on je iznosio preko 100 milijardi dolara. Jugoslavija je 1983. godine bankrotirala i prestala plaćati sve obaveze prema inostranstvu. Još jedini segment privrede na koji se Jugoslavija mogla uzdati, da će je izvući iz krize, je turizam. Obzirom da je Jugoslavija posjedovala malo kvalitetnih proizvoda koji su mogli parirati proizvodima zapadnog tržišta, kao i proizvoda za vlastite potrebe, smanjenje uvoza i kvalitetnih dijelova za potrebe privrede, prouzrokovalo je gubitak industrijske proizvodnje od 15% ukupnog BDP-a. Nepotrebna ulaganja u vojnu industriju, poput izgradnje podzemnih hangara i aeodroma, odnosila su milijarde dolara. Ni početkom osamdesetih godina pojedine kuće u ruralnim dijelovima Bosne i Hercegovine nisu posjedovale elektičnu energiju i pitku vodu.

bonovi
Bonovi za osnovne životne namirnice

I stanje poljoprivrednika se sve više pogoršavalo, tako da se nikada nisu uspjeli izboriti za penziju te su živjeli od poticaja koji je znao kasniti i po pet mjeseci. Školstvo, u koje se Jugoslavija toliko uzdala, je doživjelo propast. Pred raspad države samo 10% stanovnika je bilo sa fakultetskom diplomom. Zbog velike nestašice nafte Jugoslavija 1979. godine donosi zakon po kojem se uvodi tzv. “par – nepar” vožnja. Jedan dan su mogli voziti automobili samo sa parnim brojem registarskih tablica a drugi dan oni sa neparnim brojem. Uvode se bonovi za benzin, tako da je svako imao pravo na 40 litara benzina mjesečno. Ovakvo stanje je dovelo do prenapunjenosti autobusa i tramvaja, a broj kašnjenja na posao porastao je za 50%. Trgovački deficit je 1977.  iznosio 4,4 milijarde dolara a 1979. godine 7,2 milijarde dolara. Padala je i pokrivenost uvoza izvozom, tako da je 1976. iznosila 66,2% a 1979. godine 48,5%. Kada se uzme u obzir i prekogranični šverc, onda je deficit bio i znatno veći. Standard života je od 1979. do 1984. godine opao za 34%, a penzije za 40%. U takvoj situaciji pojavljuju se i bonovi za osnovne životne namirnice: kahva, šećer, brašno, ulje, detrdžent i dr. Namirnice poput čokolade su postale stvar prošlosti, tako da se pojavljuju tzv. “šećerne table”.

Redovi za kupovinu hrane
Pred raspad države redovi za kupovinu hrane su bili dugački i do stotinu metara

Ovakvo stanje dovest će i do pojave kriminala tako da će osamdesetih godina u BiH biti dvostruko više ubistava nego danas. Broj pobačaja novorođene djece je iznosio 5x više nego danas. Tokom osamdesetih godina doći će i do nestašice lijekova što će dodatno uticati na smanjenje životnog vijeka i iznenadnih smrtnih slučajeva. BiH nikada nije bila u projektu izgradnje kvalitetnih autocesta, tako da je i stopa saobraćajnih nesreća bila duplo veća nego li u ostalim državama Jugoslavije.

Na kraju možemo zaključiti da je život u Jugoslaviji bio sličan današnjem životu u BiH i da je sve stvar percepcije. Na osnovu Titovog ugleda kreirana je slika Jugoslavije kao stabilne države sa dobrim standardom što je daleko od stvarnosti. Posla je bilo ali su plate bile dovoljne za skromni način života. Elita je živjela bolje, dok se ostatak zadovoljavao redovnim poslom sa malim platama. Granice su otvorene da bi nezaposleni Jugosloven otišao van svoje domovine i porodici slao višak zarađenog novca.

Komentari