Početna Zanimljivosti Provale barbara na tlo današnje BiH – sa dolaskom rušilački nastrojenih Slavena...

Provale barbara na tlo današnje BiH – sa dolaskom rušilački nastrojenih Slavena i Avara putpuno je nestala antička kultura

0
PODIJELI

Sa slabljenjem Rimske imperije, što se naročito intenziviralo tokom IV stoljeća, dolazi i do velikih kretanja barbarskih naroda. Početak tog procesa veže se za narod mongolsko – tatarskog porijekla sa prostora srednje Azije, Hune. Oni su nakon poraza u borbi protiv Kineza bili primorani da se pokrenu u pravcu Evrope. Godine 375. dospjeli su u krajeve istočne Evrope, gdje su pokorili Ostrogote koji su naseljavali prostore obala Crnog mora. Nakon toga sa prostora današnje Rumunije su protjerali Vizigote, čime su i izbili na granice Rimskog carstva.

Vizigoti su godinu dana kasnije zatražili od Rimljana da im dozvole naseljavanje na rimski prostor, što su Rimljani prihvatili prvenstveno iz razloga jer su ih namjeravali iskoristiti u borbi protiv barbarskih plemena koja su prijetila rimskim granicama. Asimilacija Vizigota u rimsko društvo nije uspješno okončana, tako da je poslije pojedinačnih sukoba sve preraslo u opći ustanak, kojem su se pridružili siromašni seljaci i robovi. Svjesni svoje snage Vizigoti su se uputili prema Hadrijanapolisu da ga osvoje i opljačkaju. Nakon teškog poraza kojeg su Rimljani doživjeli došlo je do panike u cijelom Carstvu, jer je pobunjenicima bio otvoren put prema Konstantinopolisu. Međutim, sasvim neočekivano, pobunjenici su težište svoje operacije usmjerili prema Iliriku, gdje su još jednom teško porazili rimsku vojsku, a zatim izvšili i veliku pljačku i pustošenje prostora današnje Bosne i Hercegovine.

Novonastalu situaciju iskoristili su Huni, Goti i Alani koji su 380. godine izvršili prodor u zapadne krajeve Ilirika. Na čelu barbarskih snaga nalazili su se vojskovođe Alatej i Safraks. U pokušaju da ih zaustavi rimska vojska doživljava još jedan poraz, te se potpuno raspada. Zahvaljujući ovakvom stanju rimske vojske barbarska plemena su započela novi val pljački i paljenja, konkretno na prostoru današnje sjeverne Bosne. U toku napada na bosanskohercegovačke prostore razoren je grad Stridon. Prilikom prve barbarske provale potpuno su opustošeni krajevi današnje Bosne koji su se protezali duž rijeke Save. Manja barbarska plemena su upadala na područja sjeverne Bosne u kojima su se nalazila naselja uglavnom naseljena romaniziranim stanovništvom. Još ranije, na širem prostoru sjeverozapadne Bosne, duž rijeke Save, izgrađeno je više utvrđenja koja su trebala poslužiti za odbranu ovih krajeva od barbarskih nasrtaja. Sa ovim utvrđenjima bili su povezani slivovi rijeka Vrbasa, Sane, Une i Bosne.

Krajem IV stoljeća došlo je do nove vizigotske pobune, a do smirivanja je došlo kada je vođa pobunjenika Alarih imenovan za komandanta rimske vojske srednjeg i zapadnog dijela Balkana i “magistra militum per Illyriorum” Godine 397. potpisan je sporazum između Alariha i Rimljana, na osnovu kojeg je dogovoreno preseljenje Vizigota iz Dakije u Makedoniju. Međutim, Vizigoti su bili nezadovoljni svojom pozicijom u Iliriku, koji je u to vrijeme bio potpuno opustošen i privredno zaostao. Alarih je tada odlučio da Vizigote preseli u bogatiju Italiju, pa je u ranu jesen 401. godine sa Vizigotima napustio Makedoniju i krenuo prema Italiji. Ipak u ljeto naredne godine doživio je težak poraz od rimske vojske, pa su se Vizigoti morali vratiti nazad. Prema nekim istraživanjima tada se veća grupa Vizigota naselila na prostoru današnje istočne BiH, koja je za njih bila mnogo sigurnija. Niti njihovo nastanjivanje na našim prostorima nije moglo proći bez nereda, tako da su opustošili dolinu Neretve. Alarih je na našim prostorima spremao novu pobunu protiv Rimljana, ali su ga oni osujetili i u jesen 405. godine ponovo teško porazili. Poslije ovog poraza povukao se sa bosanskohercegovačkih prostora prema jugu Balkana, tačnije Epiru. Odlazak barbarski nastrojenih Vizigota doveo je do obnove života na našim prostorima. S tim u vezi, obnovljen je rad rudnika na području sjeverozapadne Bosne.

Gotska provala na naše prostore i nedaće koje su sa njima došle u vidu pustošenja i paljenja ništa su u poređenju sa nedaćama koje su sredinom VI stoljeća nastupile provalom Slavena i Avara u bosanskohercegovačke krajeve. Zatečeno stanovništvo oni su pljačkali i ubijali, te masovno uništavali njihova materijalna dobra svake vrste. Dolazak Avara i Slavena označio je početak potpunog zatiranja svih tekovina antičke kulture i civilizacije. Tokom njihove ekspanzije stradala su brojna sela i mnogi gradovi na tlu današnje BiH. Osvajanjem Salone 614. i Narone 621. godine značilo je njihovo trajno nastanjivanje na našim prostorima i definitivan nestanak antičke kulture i civilizacije.

U općem metežu, kakav je zadnjih decenija IV i početkom V stoljeća zadesio i prostor današnje BiH, zatečeno stanovništvo je bilo prepušteno samo sebi te je bilo prinuđeno da se samo brani od sve češćih barbarskih napada. Posebno teško stanje je bilo u sferi privređivanja. Sve do kraja V stoljeća trajala je konstantna stagnacija privrede na tlu današnje BiH, a zatim i do njezinog potpunog odumiranja početom VII stoljeća. Svakako da je ključni problem ovakvog stanja bio u pustošenju barbarskih naroda koji su bezobzirno ubijali zatečeno stanovništvo, pljačkali njihovu imovinu, te rušili i uništavali svaku vrstu materijalnih dobara.

Dosta podataka o stanju privrede na našim prostorima, iz vremena barbarskih navala, nalazimo u spisima sv. Jeronima. Opisujući provale barbara on navodi: “(…) dvadeset je i još više godina da se između Konstantinopola i Julijskih Alpa svakodnevno lije rimska krv. Skitiju, Trakiju, Makedoniju, Tesaliju, Dardaniju, Dakiju, Epir, Dalmaciju i sve Panonije pustoše, otimaju i pljačkaju Got, Sarmaćanin, Kvad, Alan, Huni, Vandali, Markomani”.

Kako je bosanskohercegovačko stanovništvo, uslijed barbarskih pustošenja, došlo na sam rub egzistencije tako se kod njega formira jedna sasvim nova svijest. Naime, ondašnji stanovnici ovih prostora su sve više živjeli u uvjerenju da ono što proizvedu može biti samo dobar plijen za pljačkaše. Zbog toga su gubili ne samo volju da bilo šta proizvedu, nego i nadu da sebi mogu obezbijediti makar elementarne uvjete za život. Time je nesigurnost življenja također uzrokovala stagnaciju privrede. Radi toga svoj jedini opstanak stanovništvo je vidjelo u napuštanju ovih prostora, tako su rijeke izbjeglica bježale iz sjevernih krajeva današnje BiH prema Jadranu. Na stagnaciju privrede je uticalo i nepovjerenje domaćeg stanovništva prema osvajačima i njihovoj politici.

Stagnacija privrede se osjećala u svim segmentima, ali je najizraženija bila u sferi rudarske djelatnosti, koja je duže vrijeme bila vodeća privredna grana na našim prostorima. Na udaru napada su se naročito našli rudonosni dijelovi Srebrenice, Sane i Japre. Uslijed barbarskih pustošenja stradale su i komunikacije, čime je znatno otežan transport ljudi i robe. Skoro svi važniji trgovački putevi su bili prekinuti. Jedan od razloga lahkog barbarskog upada na prostor današnje BiH i pustošenja ovih krajeva je sve veća nedisciplina u rimskoj vojsci koja je često otkazivala poslušnost te na taj način indirektno omogućavala nesmetan prolaz barbarima.

Jedina pozitivna stvar u sferi privrede tokom ovog perioda desila se početkom VI stoljeća kada dolazi do izvjesnog oživljavanja rudarske djelatnosti. Naime, Goti su se počeli zanimati za oživljavanje privrede u ovim krajevima. Pod njihovom upravom obnovljene su mnoge stare putne komunikacije, a prije svega magistralne ceste koje su povezivale Salonu i Naronu. Posebnu pažnju Goti su usmjerili na pokretanje proizvodnje u rudnicima i metalurškim pogonima za preradu i proizvodnju željeza. O tome nas obavještava rimski državnik i pisac Kasiodor koji u svojim spisima govori o intenzivnoj eksploataciji željezne rude i proizvodnji željeza. On, pored ostalog, ističe da je gotski kralj Teodorih pokušao oživjeti rad starih rudnika i topionica u provinciji Dalmaciji, što se po svoj prilici odnosilo na rudišta oko Majdanske planine, zapadne Bosne, te dolina rijeka Vrbasa, Sane i Japre. Naravno sa dolaskom Avara i Slavena u potpunosti su srušeni rudonosni centri. Prema pojedinim istraživačima opstale su tek lokalne rudarske proizvodnje, ali nema podataka o organizovanoj proizvodnji.