Početna Zanimljivosti Ratna svjedočenja Atifa Dudakovića – general koji je osuđen da ide naprijed

Ratna svjedočenja Atifa Dudakovića – general koji je osuđen da ide naprijed

0
PODIJELI

Atif Dudaković je rođen 2. decemra 1953. godine u selu Orahova kod Bosanske Gradiške. Vojnu akademiju kopnene vojske bivše JNA, smjer topništvo, završio je 1976. godine. U aprilu 1992. godine postao je načelnik Općinskog štaba TO Bihać. U činu majora pristupa Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Kao komandant 5. korpusa deblokirao je Bihać i u nezabilježenoj ofanzivi u septembru 1995. godine za četiri dana prodro u dubinu od oko 120 kilometara na frontu širokom 170 kilometara oslobodivši Bosanski Petrovac, Ključ, Bosansku Krupu, a ubrzo i Sanski Most. Porazio je separatističku vojsku Fikreta Abdića, porazio je srpske jedinice Vojske Srpske Krajine, Vojske Republike Srpske, Vojske Jugoslavije.


Od jednog geopolitičkog analitičara je opisan kao “najvjerodostojniji bosanski general, kralj taktičkih lažnjaka i strategijskih uspjeha, Krajišnik u Sarajevu…”, nakon što je predao komandu 5. korpusa i prešao na dužnost u Zajedničku komandu Vojske FBiH. Na toj funkciji je ozbiljno razmišljao i o formiranju specijalne bh. jedinice koja bi uhapsila Radovana Karadžića: “Ako bih dobio zadatak da predvodim jedinicu sa zadatkom hvatanja Karadžića, vjerujem da bih ga izvršio”. Opisujući Krajišnike iz ratnog perioda, navodi: “To je poseban sloj ljudi. To su megdandžije i ljudi paradoksa. Na jednoj strani su heroji (…) a sa druge strane, imate čitav jedan korpus Krajišnika, kukavica, u dijaspori. Dok ovi junaci ratuju ovdje, ovi drugi još nešto čekaju u Švedskoj, Njemačkoj, Austriji…”

Kako prenosi, 5. korpus je u završnoj fazi rata bio u centru pažnje ne samo u BiH nego i na prostoru cijele bivše Jugoslavije – priznat po odlučnosti, hrabrosti i odvažnosti naroda Krajine. Okruženje od pet srpskih korpusa, šesti Abdićev, uobličen u Operativnu grupu “Pauk” sa generalom Miletom Novakovićem, doživjeli su poraz. Narod Krajine, sa svojim oružanim snagama, demonstrirao je izdržljivost, odlučnost i hrabrost i na kraju je to rezultiralo njihovim apsolutnim porazom. Neprekidno je u borbenom kontaktu bilo praktično šest korpusa neprijateljske vojske sa šest generala. Posebno je teško padao sukob sa izdajicama Fikreta Abdića, koji je uz srpsku podršku pokrenuo operaciju “Pauk”. Tokom jeseni u Slunju u rejonu Gline traje obuka pripadnika Abdićeve Narodne odbrane, a operacija kreće 17. novembra 1994. godine. Silna materijala sredstva, silni oficiri i generali, koji su paradirali po Glini i Petrovoj Gori su sanjali o Bihaću. Iako je 31. decembra 1994. godine potpisano primirje 5. korpus je svakodnevno napadan iz pravca Kladuše. U krajnjem ishodu 5. korpus je u borbi protiv autonomaša i srpskih snaga sa prostora hrvatske Krajine imao 1 700 poginulih, dok su gubici prema VRS iznosili 1 300 poginulih. Ipak, operacija “Pauk”, kako je zamišljena, nije ostvarena. Operativna grupa je razbijena, korpus specijalnih snaga je razbijen a “Olujom” je stavljena tačna na Republiku Srpsku Krajinu i na Autonomnu pokrajinu.

Ipak, prije “Oluje” je pokrenuta jedna snažna srpska ofanziva “Mač”, kojom su Srbi namjeravali riješiti slobodni prostor Bosanske krajine. “Mi smo tada imali oružja i municije, ali je nedostajalo ljudstva, zbog iznurenosti i neprekidnog ratnog dejstva, kad stanu bosanski Srbi, počinju napadati Srbi iz Hrvatske i abdićevci…”. Kulminacija borbi je bila 23. jula 1995. godine, koji se smatra najtežim danom za Bosansku krajinu. Sve ih je porazila “Sila nebeska”. Peti korpus je imao osam brigada i ogromnu ratnu tehniku koju je zarobio padom Autonomije. Kucnuo je momenat: ili vojsku raspustiti ili je upotrijebiti. “Postavili smo sebi cilj: slobodna BiH. Ja sam tada mislio da ću se zaustaviti negdje na Drini, negdje oko Bijeljine i sjećam se tih parola tada: pošto Srbi imaju četiri S, mi smo imali četiri B – Bihać, Banja Luka, Brčko, Bijeljina (…) Sunce se sa istoka rađa, a sloboda bosanska, eto, izgleda kreće sa zapada”.

“Tada smo prvi puta preorijentirali svoje brigade sa granice prema Hrvatskoj u cilju prodora ka centralnom dijelu Bosne. Intenzivno smo sarađivali sa Hrvatskom vojskom, koordinirali smo dejstva i naš težišni pravac napada i cilj bio je što prije ući u dolinu Sane, pa dolinu Vrbasa i izvršiti kontrolu nad putem AVNOJ-a. Ta naša famozna ofanziva je krenula 13. septembra 1995. godine”. Za oslobođenje prvog grada, Bosanskog Petrovca, angažirane su četiri brigade. Već 14. septembra stvoreni su uvjeti za ulazak u Bosanski Petrovac. Obzirom da se sumnjalo da su Hrvati ušli u Drvar, jedna jedinica je upućena prema Drvaru i došlo je do spajanja sa Hrvatskom vojskom na Ošrelju. “Ja sam tada vidio Banja Luku na dlanu”. Već sutradan jedinice 5. korpusa su bile na tunelu prema Mrkonjiću, a 16. septembra 501. brigada je izbila u rejon Čađavice. Oslobođenjem Bosanske Krupe 17. septembra stvoreni su uvjeti i za ulazak u Bosanski Novi. “Bez obzira što smo mi izvršili analizu kasnije, jedna naša greška, pa možda i moj lični propust je što nismo ušli u Novi, jer je bio prazan”. Zatim 18. septembra dolazi do koordinirane borbe 5. i 7. korpusa. “Nismo smjeli stati. Ali, mi možda nismo mogli sami. Stizali su telegrami podrške, ali su ostali stali. Stao je Drugi korpus. Stao je Prvi korpus. Stao je Treći korpus. Stao je Četvrti korpus. Na Krajinu dolaze iz svih korpusa srpske vojke da nas zaustave. Tih dada je i Arkan postrojio svoju jedinicu pred Prijedorom. Ja bih rekao od zla oca i gore matere, neobučeni i pocijepani, a na drugoj strani mi dobro opremljeni, ustrojeni, naoružani. To je bilo kao ’92., samo sad obrnuto”.

“Oslobađajući ovaj dio naše zemlje, naišli smo na masovne grobnice Bošnjaka, na njihove leševe, nesahranjene, na porušene džamije, sve džamije. Ovo je za Bošnjake posljednja prilika i posljednja šansa u kojoj ne smiju napraviti grešku. Ja zaboraviti neću, a nemojte ni vi. Neka ne zaborave autori udžbenika, pjesnici, umjetnici… Prema tome, autohtoni Bosanci, a to smo mi, Bošnjaci, muslimani, na ovom prostoru, ne smiju više dozvoliti da budu proganjani, ubijani, da nemamo svoje teritorije! Da nam pjesme budu tužbalice! Jer, i sevdalinka je tužbalica”.

 

Komentari