Početna Zanimljivosti Razaranje bosanskohercegovačkih gradova u toku agresije ’92 – ’95 – barbarski urbicid...

Razaranje bosanskohercegovačkih gradova u toku agresije ’92 – ’95 – barbarski urbicid civilizovanog naroda

0
PODIJELI

Bosanskohercegovački gradovi svoje karakteristike baštine još od srednjovjekovnog perioda. Većina njih svoj procvat doživljava u toku osmanskog perioda pa i austrougarskog kada se uvode novi orijentalni, odnosno zapadnjački maniri. Gradovi poput Sarajeva, Travnika, Banja Luke, Mostara itd. doživljavaju svoj višestoljetni prosperitet i razvoj. Ipak, sa 1992. godinom većina njih doživljava stagnaciju poslije sistematskog razaranja odnosno urbicida, prouzorkovanog agresijom na Bosnu i Hercegovinu.

Aprila 1992. godine počeo je rat u istočnoj Bosni. Prva na udaru se našla Foča, a za njom su padali i ostali gradovi Podrinja. Istovremeno se zatvarao i krug oko Goražda, jedinog grada na Drini koji se odbranio. U opkoljenom gradu tokom rata bilo je oko 70 000 ljudi od čega su gotovo polovicu činili prognani stanovnici Podrinja. Tokom opsade koja je trajala 1 336 dana, branionici i civli su podnijeli teško breme vremena, gladni, žedni i oskudno obučeni, ali su opstali zbog čega Goražde danas sa pravom nosi epitet grada heroja. U gradu su u toku agresije porušeni sljedeći objekti: ‘Pobjeda’, ‘Vigor’, Uprava puteva Goražde, hoteli ‘Drina’ i ‘Gradina’, sportska dvorana, Robna kuća, tekstilna tvornica ‘Prvi septembar’, Pošta, Autobuska stanica te veliki broj srednjih i osnovnih škola. Teško je oštećena glavna bolnica, kao i veliki broj stambenih objekata. O Srebrenici je već sve ispričano, a ishod srebreničke sramote za što je isključivo odgovoran UNPROFOR iznosi 12 000 ubijenih i nestalih stanovnika ovog grada. “Washington post” u svom izvještaju navodi da su trupe bosanskih Srba masakrirale hiljade Bošnjaka, navodeći da ova zvjerstva spadaju u najokrutniji čin poslije Drugog svjetskog rata.

Svakako jedan od gradova koji je prošao najteže razaranje proteklog rata je i Mostar. Zajedničkom akcijom HVO-a, HOS-a i Samostalnog mostarskog bataljona grad je u periodu od 24. do 28. aprila 1992. godine oslobođen od srpske okupacije. Tom prilikom oslobođena je i lijeva obala Neretve te Stolac. Nakon stabilizacije fronta u ovom dijelu Hercegovine dolazi do niza incidenata koji će krajem 1992. godine kulminirati u sukob između hrvatskih snaga i Armije Republike Bosne i Hercegovine. Hrvatska strana nastojala je ostvariti projekat Herceg – Bosne koji je podrazumijevao uspostavu kontrole u 21 općini BiH. Tako je u uvodniku “New York Times” zapisano: “Hrvatska nekoć poznata kao žrtva srpske agresije sada je i sama postala agresor”. U toku dvostruke okupacije uništeno je gradsko jezgro lijeve obale Mostara, koja je bila pod kontrolom ARBiH. Uništenje Starog mosta predstavlja vrhunac barbarizma – stoljećima ranije su Mostarom krstarile razne vojske ali niti jednoj do tog 9. novembra 1993. godine nije palo na pamet da sruši to monumentalno djelo osmanske arhitekture. Za razliku od istočnog dijela grada, zapadni dio koji je bio pod kontrolom hrvatskih snaga ostao je gotovo netaknut.

Glavni grad Sarajevo izdržalo je opsadu dugu 1425 dana što predstavlja najdužu opsadu u historiji modernog ratovanja. Grad je trpio razaranje modernog naoružanja velike razorne moći, neutralizirao je efekte vrlo perfidnih metoda psihološkog rata i morao je da se sa gotovo golim rukama bori protiv stalnih agresorskih napada. Od 1 425 dana opsade 1 335 dana su bila pod stalnom artiljerijskom i snajperskom paljbom, bez hrane, vode, struje i plina što je iza sebe ostavljalo velike ljudske žrtve i materijalnu štetu. Direktno su granatirane obrazovne ustanove, bolnice, obdadništa, kulturne institucije, radio i televizija, pozorište, “Oslobođenje”, sakralni, stambeni, sportski i privredni objekti. Vijećnicu – Narodnu i univerzitetsku biblioteku, simbol grada, zajedno sa knjižnim fondom, progutao je požar, kao i Orijentalni institut. Teška oštećenja doživjeli su muzeji: Zemaljski, Historijski, Muzej Sarajeva, Muzej Jevreja, a Muzej XIV olimpijskih igara je potpunosti izgorio. Veliku štetu su pretrpjeli i fakulteti a naročito Saobraćajni i Šumarski, dok je Poljoprivredni na Grbavici u potpunosti uništen. Također su stradali i mnogi sportski objekti – Zetra je izgorjela a pomoćni fudbalski stadion na Koševu pretvoren je u groblje. Telefonske veze sa svijetom bile su prekinute od 2. maja 1992. godine, kada je minirana i potpuno izgorjela glavna pošta. Prekinut je i drumski, željeznički i vazdušni saobraćaj. Iz grada nije postojao niti jedan izlaz sve do probijanja podzemnog tunela 30. jula 1993. godine. Od 170 000 komfornih stanova koliko je Sarajevo imalo pred agresiju 35 000 je teško oštećeno dok je 24 000 potpuno razoreno. Na osnovu materijalnih dokaza Vanjsko – trgovinske komore BiH ukupna šteta koje je pretrpjelo Sarajevo u toku agresije iznosi 28 205 004 833 KM. Masimo Kačari, gradonačelnik Venecije, boraveći u opkoljenom Sarajevu, izjavio je: “Mislio sam da ću grad zateći uništen ratom, iznutra blokiran i angažovan jedino i isključivo u odbrani. Ali, vidio sam grad koji živi, vidio sam da ljudi koji mogu i imaju uslove rade, vidio sam pozorište. To je jedinstven grad. To nije samo tvrđava koja se brani u okruženju neprijatelja, to je život kojim sam impresioniran”. Svih raznih zima, počev od 1993. godine održavani su festivali, Sarajevske zime, neke od najznačajnijih kulturnih događaja organizovala je obala ART Centar – izložba “Svjedoci postojanja” u ljeto 1992. godine, radio je Kamerni teatar 55, Narodno pozorište i Pozorište mladih – grad je jednostavno rečeno živio i u najtežim uvjetima.

U vrijeme agresije “Independent” je sproveo anketu među građanima Engleske o mogućoj intervenciji za spašavanje gradova BiH. Jedan od odgovora je glasio: “Godine 1993. na našem kontinentu, manje od 50 godina nakon holokausta, ponovno smo dozvolili agresiju i masovno ubijanje. Zbog toga što Amerika neće da šalje svoje snage, UN ne mogu, a zapadni lideri neće da dejstvuju odlučnije, svi oni imaju krvi na svojim rukama. Koliko bi brzo svi oni reagovali da u Bosni ima nafte?”.

Gradovi koji su bili pod kontrolom Vojske Republike Srpske postali su neki drugi gradovi. Potpuno je izmijenjena demografska slika tih gradova. Posljedice etničkog čišćenja bile su uništavanje sakralnih objekata – pretežno islamskih ali i katoličkih. U Bijeljini je srušeno 10 džamija, Brčkom 12, Doboju 18, Kotor Varošu 15, Nevesinju 12, Rogatici 16, Sanskom Mostu 20, Trebinju 8, Zvorniku 36. Uz to srušen je i veliki broj drugih islamskih obejakata (mektebi, mesdžidi, mezarja, imamske kuće itd). U Višegradu je jedino most Mehmed paše Sokolovića podsjećao na grad u kojem je živjeli Bošnjaci. U Foči su srušeni i zapaljeni svi objekti osmanskog perioda, a među njima i najpoznatija Aladža džamija. Znameniti Arslanagića most u Trebinju samo je “pokrštavanjem” očuvan, na način da mu je ime promijenjeno u Perovića most. Prema Roy Gutmanu Banja Luka je u pogledu kršenja ljudskih prava bila najgore mjesto u toku agresije. U svojoj knjizi “Svjedok genocida” Gutman navodi: “Ovdje se mnogo ubijaju Bošnjaci. Preostale u stočnim vagonima prebacuju kroz Banja Luku, žene, djecu, starce… Kroz otvore su im se mogle vidjeti ruke, to je kao kad su Jevreje slali u Aušvic…” U Banja Luci i okolici uništeno je 20 džamija, među kojima je najznamenitija Ferbadija. Tokom agresije srušena je i 41 katolička crkva, 3 samostana, 27 župskih ureda i drugih objekata. Gradovi istočne Hercegovine: Bileća, Gacko, Nevesinje i Trebinje postali su etnonacionalni gradovi pod srpskom vlašću. Kastel, najstarije urbano jezgro ne samo grada Trebinja, već i istočne Hercegovine, centar kulturnog, zabavnog, sportskog života, u kojem su pretežno stanovali Bošnjaci, danas je pretvoren u zonu straha i “noćne more” i za same trebinjske Srbe.

Franjo Tuđman je svoju šovinističku ideologiju prema Bosni i Bošnjacima iznio i američkom diplomati Vorenu Zimeranu, tvrdeći da “Bosna nikada nije postojala kao država i da treba biti podijeljena izmeu Srbije i Hrvatske”. Istu tvrdnju ponovio je i u razgovoru sa Ričardom Holbrukom i Karl Biltom 16. avgusta 1995. godine, “da Bosna kao samostalna i ujedinjena zemlja nema nikakve budućnosti”. U svom pohodu Hrvatska vojska i HVO uništila je znamenitosti brojnih bosanskohercegovačkih gradova. Primjer takvog barbarskog čina je uništavanje grada Stoca, koji je bio svjetska riznica ilirske i rimske kulture ranog kršćanstva, bosanskog srednjeg vijeka, katoličanstva, pravoslavlja i islama. Poptuno je uništena stambena cjelina – Begovina, Behmeluk i Ada. Uništeno je i 12 džamija i veliki broj vakufskih zgrada. Hrvatske snage su u svom pohodu uništile i Počitelj, grad muzej na Neretvi. Stari Vitez je temeljito porušen, a Ahmići predstavljaju najgnusniji zločin hrvatske politike u BiH. Gornji Vakuf, koji je bio dijelom pod kontrolom HVO-a, prekršten je u Uskoplje. Napadi na Prozor, Novi Travnik a posebno Gornji Vakuf imali su velikog utjecaja na razvoj odnosa ARBiH i HVO-a u Bugojnu. Kolika je bila želja HVO-a da preuzme kontrolu u Bugojnu svjedoči dokument “Zaključci Hrvatskog vijeća odbrane Bugojno”, od 4. oktobra 1992. godine, kojeg je potpisao Vladimir Šolji. Jedan od zaključaka glasi: “Zabranjuje se izdavanje odobrenja za put osobama muslimanske nacionalnosti dok se ne postigne dogovor u svezi gospodarstva između HVO i TO Bugojno”.

U toku četverogodišnje agresije na BiH opljačkani su i porušeni mnogi gradovi i sela, porušeno je i sistematski uništeno više od 1 200 privrednih objekata. Prema dosadašnjim procjenama uništeno je i oštećeno blizu 70% ukupnog stambenog fonda. Onesposobljeno je ili iz upotrebe isključeno više od 50% vodoopskrbnih objekata, električne energije, gasa i telekomunikacija u većem dijelu BiH. Uništeno je oko 55% zdravstvenih objekata, ubijeno je 349 ljekara i drugih zdravstvenih radnika, uglavnom na radnom mjestu. Prema nepotpunoj evidenciji Zavoda za zaštitu kulturno – historijskog i prirodnog naslijeđa BiH, oštećena su ili porušena 1 454 sakralna objekta, od čega 440 potpuno, dok je 389 spaljeno. Devastirana su 1 024 islamska objekta i 260 ostalih. Devastirana su 182 katolička i 22 pravoslavna sakralna objekta. Razorene su gradske jezgre Sarajeva, Mostara, Jajca, Goražda, Srebrenice, Olova, Gornjeg Vakufa, Dervente itd. Prema poslijeratnoj statistici Bosanska Krupa, Mostar i Maglaj nose neslavan epitet tri najrazorenija grada posljednjeg rata. Prema još neutvrđenim podacima, ratna šteta bosanskohercegovačkih gradova se procjejuje na više od 200 milijardi eura.

Poznati beogradski arhitekta Bogdan Bogdanović u svojoj knjizi “Grad i smrt” navodi: “Civilizovani svijet će, ranije ili kasnije, sa ravnodušnoću slegnuti ramena na naša međusobna klanja. Šta bi drugo? Ali, rušenje gradova neće nam nikada zaboraviti. Bićemo – i to baš mi, srpska strana, upamćeni kao rušitelji gradova, novi Huni.”