Početna Zanimljivosti Razaranje bošnjačkog društvenog identiteta u vrijeme komunističke Jugoslavije

Razaranje bošnjačkog društvenog identiteta u vrijeme komunističke Jugoslavije

0
PODIJELI

Završetkom Drugog svjetskog rata nova komunistička vlast je osnovala Glavni odbor Muslimana (Bošnjaka) Bosne i Hercegovini u čiji sastav su ušli predstavnici svih bošnjačkih ustanova koje su komunisti obnovili i vodili. Mada je bio odraz komunističke volje, formalno je trebao održavati sve različitosti među Bošnjacima. U suštini on je bio samo paravan putem koje su se sprovodile komunističke nakane unutar bošnjačkog naroda. Cinizam se ogledao u tome što su odluke sprovođene posredstvom bošnjačkih nosilaca a predstavljane su kao stvarni izraz interesa Bošnjaka. Shodno tome imao je i svoje glasilo “Novo doba”, kao poseban muslimanski list. Obračun sa bošnjačkom tradicijom i duhovnošću je bio korjenit i brutalan. Obzirom da su Bošnjaci smatrani “najnazadnijim faktorom jugoslavenskog društva” zatiranje njihove nacionalne svijesti je bilo najizraženije i sa najpogubnijim posljedicama. Napadalo se tamo gdje su Bošnjaci bili najosjetljiviji i na ono što je bilo jezgra njihovog društvenog bića – na islam.

Pod okriljem komunizma Bosnom su vladali srpski kadrovi sa srpskim interesom. Oni prohrvatski intelektualci među Bošnjacima su se uglavnom zadržavali na intelektualnom suprostovljanju komunističkom totalitarizmu. Takvo političko djelovanje odvijalo se pod okriljem Hrvatske seljačke stranke i ustaške emigracije. Oni su tražili plebiscit kojim bi BiH ušla kao autonomna jedinica u samostalnu hrvatsku državu. Dio Bošnjaka u inozemstvu tada je izdao deklaraciju povodom sudbine BiH i Bošnjaka tražeći prikjučenje BiH Hrvatskoj, jer su Bošnjake smatrali dijelom hrvatskog naroda. Pod udarom komunista našli su se svi dijelovi bošnjačkog društva. Odredbama Suda narodne časti iz 1945. godine veliki dio bošnjačkog građanstva je ostao bez građanskih prava. Najmasovnija su dva sudska procesa: prvi grupi Kasima Dobrače 1947. godine i drugi “Mladim muslimanima” 1949. godine.

Suđenje Kasimu Dobrači i njegovoj grupi bio je jedan vid “revolucionarnog raskida sa bošnjačkom prošlošću”. Optuženi su za “saradnju sa fašističkom Njemačkom i rušenje ustavnog poretka socijalističke Jugoslavije”. Iz akta Ministarstva unutrašnjih poslova Narodne republike BiH, vidi se da je postupak vođen iz domena Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države. Dobrača je optužen da je “u toku rata bio rukovodilac profašističke organizacije ‘Mladi muslimani’; za neprijateljsku djelatnost poslije rata stvarajući kod muslimana nepovjerenje u opstanak postojećeg poretka i pozivajući ih na oružanu borbu protiv Federativne narodne republike Jugoslavije; što je radio na stvaranju ilegalne antinarodne organizacije među muslimanima BiH; radio na pripremanju oružanog ustanka i nasilnog obaranja postojećeg državnog poretka Federativne narodne republike Jugoslavije; da je bio glavni inicijator za prikupljanje podataka za stranu obavještajnu službu, čija je tendencija bila da se izazove oružana intervencija i miješanje jedne strane zemlje u unutrašnje prilike naše domovine”. Presudom Okružnog suda u Sarajevu Kasim Dobrača, Derviš Korkut, Kasim Turković i Mehmed Handžić su osuđeni da su “se stavili tokom okupacije pod službu fašističke Njemačke”. U presudi se navodi i da su Dobrača, Abdulah Dervišević i Mahmut Traljić “poslali izvještaj ‘Teško stanje islama i muslimana u Titovoj Jugoslaviji” u Egipat 1947. godine”. Izvještaj je “pročitan u parlamentu a bio je plasiran u štampi što je znatno narušilo imidž države i lidera Tita”.

Drugi pokušaj potiranja Bošnjačkog naroda bilo je suđenje “Mladim muslimanima”, organizaciji osnovanoj u martu 1941. godine u cilju “moralnog i vjerskog usavršavanja omladine”. Svoj rad su nastavili i nakon Drugog svjetskog rata pod komunističkom vlašću ali pod ilegalnim okolnostima. Na prvom suđenju policijski organi nisu znali za stvarnu jačinu organizacije tako da su kazne bile relativno blage. Prilikom drugog hapšenja i velikog sudskog i političkog procesa, 1949. godine, uhapšeno je i najoštrije kažnjeno cijelo vodstvo udruženja: Hasan Biber, Halid Kajtaz, Omer Stupac i Nusret Falibegović – na kaznu smrti strijeljanjem. Prema optužnici, koja nije bila podignuta na istinskim i stvarnima dokazima, se kaže: “Radeći u toku okupacije u naslonu na gestapovsko – ustaške krvnike i pod njihovom skutom, nemajući podrške muslimanske omladine koja se kroz narodnu borbu u toku rata i kroz borbu za obnovu i izgradnju naše socijalističke otadžbine čvrsto zbila u front Narodne omladine Jugoslavije, optuženi su svoje nade za razbijanje naše zemlje povezali s jedne strane za inostranu intervenciju, a s druge strane za uspjehe kom – informovskih, našoj zemlji neprijateljskih elemenata”. Ipak, i pored drakonskih kazni jezgro “Mladih muslimana” nije prestalo djelovati. Samo tri godine kasnije u jednom policijskom izvještaju se navodi da se jedino “Mladi muslimani” protive zatvaranju mekteba.

Zatiranje islamskih karakteristika bošnjačkog društva nastavilo se i u narednom periodu kada se zatvaraju mektebi i tekije, zabranjuje se nošnja zara i feredža. Naročito je burna bila epoha zabrane nošnje zara i feredža koja je naišla na žestok otpor. Uvlačenje Islamske zajednice u strukturu države vršeno je i putem državnih službenika. Reisul – ulemi i njegovim saradnicima su osigurani “radni ljudi” koji su davali veći podstrek radu na obrazovanju i učvršćivanju bratstva i jedinstva u Islamskoj zajednici. Time su i vjerska lica bila pod potpunom kontrolom totalitarističkog režima, čemu svjedoči intervju reisul – uleme Fejića dat listu “Oslobođenje” u kojem navodi da su informacije date na Svjetskoj muslimanskoj konferenciji u Karačiju o “teškim uslovima muslimana na Balkanu, a naročito u Jugoslavije” netačne i neumjesno zasnovane na netačnim obavještajnim podacima. U kakvim sluglasnim uvjetima su radili vjerski ljudi govori podatak objavljen u “Glasniku” u kojem stoji “da su mektebi kako po sadržini gradiva koje pružaju djeci da ga savladaju tako i po dobu i psihičkom razvitku djece koja treba da ga usvajaju opasni po njihovo duševno i tjelesno zdravlje, da su oni ozbiljna kočnica njihovom normalnom napredovanju i razvitku psihičkih snaga, pa jedino iz tih razloga mi smatramo da mektebi kao preživjele i štetne ustanove treba da nestanu iz društvenog života muslimana Bosne i Hercegovine”. Prilikom donošenja uredbe o zabrani rada tekija 1952. godine navedeno je kako se u tekijama odvijaju radnje koje uopšte nemaju nikakve veze sa islamskim propisima te da koče svaki napredak i progres širokih muslimanskih masa. Istim principom su zabranjena i nacionalna kulturna društva u BiH – bošnjački “Preporod”, srpska “Prosvjeta” i hrvatski “Napredak”.

Komentari