Početna Zanimljivosti Saradnja Nijemaca i partizana – Tito je Nijemcima poručio da se želi...

Saradnja Nijemaca i partizana – Tito je Nijemcima poručio da se želi boriti samo protiv četnika

0
PODIJELI

Svoj odnos prema Jugoslaviji i njenoj predstojećoj fašističkoj okupaciji Tito i njegovi saradnici formirali su u jesen 1940. godine, na istom skupu na kojem je on promovisan za generalnog sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Naime, iz zapisnika sa ovog sastanka rukovodstvo KPJ u Dalmaciji na pitanje tamnošnjih radnika: “Šta ćemo raditi ako nas napadne [fašistička] Italija?” odgovara: “Mi ćemo gledati da prvo oborimo vladu [Jugoslavije] i onda možemo braniti zemlju.”

Malo je poznato i da je Tito radi ostvarenja svog glavnog ratnog cilja bio spreman na kolaboraciju i sa Hitlerovim vojnicima i civilnim zastupnicima u okupiranoj Jugoslaviji. Iako su kontakti sa njemačkim Abverom (obavještajno i protivobavještajno odjeljenje) postojali još od 1941. godine, najpoznatiji i najozbiljniji sastanak se desio marta 1943. godine u Gornjem Vakufu. Plašeći se da bi dolazak Engleza i Amerikanaca, koji su planirali iskrcavanje na Jadranu, mogao ojačati poziciju četničkog pokreta, Tito je preko trojice najpovjerljivijih saradnika ponudio Nijemcima sporazum o strateškom partnerstvu.

U pismenom prijedlogu Titove delegacije koju su činili Marković, Popović i Petrović od 11. marta 1943. godine, odnosno prijedlogu saradnje sa njemačkim okupacionim trupama još stoji:
“1. Krajem januara ove godine poslat je od strane NOVJ gospodin Lajnšic, poslat u Mostar da okonča pitanje razmjene ratnih zarobljenika, koje je već ranije načeto u razgovorima sa predstavnicima njemačke vojske. Trebalo je da se vrati do 1. februara 1943, ali se do danas nije javio. Smatramo da razmjenu treba završiti što prije. Za razmjenu dolaze u obzir: zarobljeni folksdojčeri iz Jajca i posada oborenog hrvatskog aviona o čijoj je razmjeni gospodin Lajnšic trebalo pregovarati; gospodin major Štreker za koga putem razmjene tražimo profesora Ivana Marinkovića iz Karlovca. On se nalazi u policijskom zatvoru u Zagrebu; 25 njemačkih vojnika koji su zarobljeni u borbama na Sitnici; oko 100 oficira, podoficira i činovnika hrvatske vojske i hrvatske države; 15 italijanskih oficira; oko 600 italijanskih vojnika i podoficira.
2. Mišljenja smo da komanda njemačke vojske u odnosu na NOVJ treba primjeniti odredbe međunarodnog ratnog prava. Ukoliko bi njemačka vojska usvojila ovaj prijedlog, naročito u odnosu na zarobljene i ranjenike NOVJ, što je u obostranom interesu, onda bi komanda NOVJ sa svoje strane dala punu garanciju o striktnom pridržavanju tih odredbi.
3. Komanda Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) smatra: a) da u datoj situaciji ne postoji nikakav razlog da nemački Vermaht vodi ratna dejstva protiv NOVJ s obzirom na situaciju, protivnika i interese jedne i druge strane. Prema tome, bilo bi u obostranom interesu ako bi neprijateljstva bila obustavljena. U vezi s tim nemačka komanda i ova delegacija morali bi da preciziraju svoje predloge o eventualnoj zoni i pravce ekonomskih ili drugih interesa; b) NOVJ smatra četnike glavnim neprijateljima.
4. U toku trajanja pregovora po svim ovim tačkama predlažemo prestanak ratnih dejstava između nemačkih trupa i NOVJ.
5. Ova delegacija opunomoćena je da zaključi preliminarne razgovore dok eventualna konačna saglasnost mora biti potvrđena od strane naše više komande. Naša viša komanda naglasila je hitnost zaključenja pregovora ove delegacije i traži da njemačka komanda odredi ovlaštene pregovarače.”

Nijemci su odmah nakon pregovora izvijestili opunomoćenog generala u Zagrebu Edmunda fon Horstenaua i generala Aleksandra Lera – najistaknutijeg komandanta za oblast “Jugoistok”. U bilješci je stajalo:
“1. Kod 717. njemačke divizije stigla su tri partizanska parlamentarca, i to jedan oficir (komandant jedne udarne divizije) i dva profesora. Ponuda parlamentaraca: u zamjenu za njemačkog majora Štrekera, koji se nalazi u zarobljeništvu kod partizana, traži se profesor Ivan Uminković iz Karlovca. Ovaj posljednji treba se nalaziti u ustaškom zatvoru u Zagrebu (prema izvještaju koji je Glavni ured za bezbjednost Rajha pribavio do 17 časova 11. marta, profesora Uminkovića niko ne poznaje i nigdje se nije mogao pronaći). Dalje nastojanje da se utvrdi mjesto i vrijeme hapšenja Uminkovića još je u toku.
2. Osim majora Štrekera, u rukama partizana nalaze se još 25 Nijemaca, 120 Hrvata, 600 Italijana.
3. Partizani nastoje dođi do pregovora kako bi se postiglo postojanje prema obostranim ratnim zarobljenicima prema ‘humanim shvaćanjima’.
4. Oni izjavljuju da se ne bore protiv hrvatske države, i ni u kom slučaju protiv Nijemaca, već isključivo protiv četnika. Oni su spremni da s oružjem u ruci istupe protiv svakog neprijatelja na kojeg mi ukažemo, pa isto tako i protiv Engleza prilikom iskrcavanja. Ovi parlamentarci ne nose sovjetske zvijezde na kapi već oznaku koja vjerovatno treba značiti ‘Maček’.
5. Partizani žele da dođe do primirja, što je Komandant odbio.
6. Osim toga žele da budu priznati kao ‘zaraćena sila’. Komandant u ovom pitanju, koje može imati dalekosežne političke posljedice, neće donijeti nikakvu odluku i preporučuje saradnju s Opunomoćenim generalom.
7. Komandant (Jugoistok) je poslije preko majora Šenka u Beču telefonom ukratko obavješten i odlučiće hoće li se pri povratku avionom 12. 3. iskrcati u Zagrebu kako bi saslušao referat Opunomoćenog generala, ili će tek nakon dolaska u Sarajevo eventualno narediti da se pozove Opunomoćeni general radi savjetovanja.”

U pregovorima sa Nijemcima, vođenim u zapadnoj Bosni, Titovi pregovarači su uz njegovu saglasnost otišli korak dalje. Član najužeg Titovog rukovodsta Milovan Đilas, komandant njegove najelitinije jedinice Konstantin Popović i visoki obavještajac Vladimir Velebit izjavili su da se Titova vojska “ni u kom slučaju ne bori protiv Nijemaca, već isključivo protiv četnika” i da je “spreman da sa oružjem u ruci istupi protiv svakog neprijatelja na kojeg Nijemci ukažu, pa i protiv Engleza prilikom iskrcavanja”.

I dvadesetak dana kasnije, kada su pregovori o partnerstvu Titovih i Hitlerovih snaga vođeni u Zagrebu, Tito je bio veoma konkretan: “Pod takvim okolnostima [iskrcavanje Angloamerikanaca u Jugoslaviju] mi nemamo više nikakvog povoda da se borimo protiv njemačke vojske, niti da nanosimo štete njemačkim interesima u cijeloj zemlji, bili oni vojne ili privredne prirode, a također i interesima saobraćaja. Mi ne tražimo nikakvu protivuslugu. Treba nam samo dati priliku da se borimo protiv četnika da bi ih uništili.” Da bi dokazao svoju iskrenost, Tito je preko emisara Nijemcima poručio i: “Mi smo zarobljene Nijemce već predali i spremni smo – bez protivusluga – da obustavimo neprijateljstva u Slavoniji i istočnoj Bosni”.

Na pregovorima vođenim u Zagrebu 23. i 24. marta 1943. izjavu je dao Vladimir Velebit, koji navodi: “Mi smo mišljenja, a to nam je i neslužbeno stavljeno do znanja, da Nijemci nemaju nikakvih teritorijalnih pretenzija na teritorije bivše Jugoslavije, nego da u sadašnje vrijeme imaju samo strategijske i privredne, a eventualno i političke interese. Prema tome, oni će po završetku rata napustiti zemlju. Mi sa našim narodnooslobodilačkim pokretom težimo da stvorimo slobodnu Jugoslaviju u kojoj će sva slovenska plemena imati sva prava i u kojoj neće vladati samo Srbi. Zbog toga u nacionalnom četničkom pokretu mi vidimo našeg najvećeg i najopasnijeg neprijatelja, budući da oni teže stvaranju Velike Srbije, a nas da istisnu. Pod takvim okolnostima mi nemamo više nikakvog povoda da se borimo protiv njemačke vojske, niti da nanosimo štete njemačkim interesima u cijeloj zemlji, bili oni vojne ili privredne prirode, a takođe i interesima saobraćaja. Mi ne tražimo nikakvu protivuslugu. Treba nam samo dati priliku da se borimo protiv četnika da bi ih uništili. Vrlo je žalosno što će i Italijani biti u to uvučeni i snositi posljedice, ali to je sudbina ‘saveznika’.

Poslije ovih opštih zamisli nama je odgovoreno da najprije dokažemo da ćemo stvarno poštovati njemačke interese i da će se tek poslije toga nastaviti razgovori po ovoj stvari. Kao primjer takvog dokaza navedeno je: puštanje zarobljenika na slobodu, obustava neprijateljstava itd. Mi smo zarobljene Nijemce već predali i spremni smo – i bez propusta – da obustavimo neprijateljstva u Slavoniji i istočnoj Bosni (…) Nas dvojica [Velebit i kurir Titovog Vrhovnog štaba Grujo Soknić] ovdje smo kao kuriri kako bismo našim vođama prenijeli odgovarajuće naredbe. Dr. Petrovića odmah treba prebaciti do Zagreba te odatle do Slavonije, a Gruju Soknića do 6. udarne (partizanske) brigade u istočnoj Bosni. Oko sprovođenja djela sa Slavonijom u Zagrebu se još moraju dogovoriti neke pojednostavnosti. Grujo Soknić će poslati nalog 6. udarnoj brigadi o [obustavi diverzija na] željezničkoj pruzi Sarajevo – Višegrad kako bi se mogla priključiti cijela južna trasa. Naredba iscrpno sadrži isključive instrukcije da se pri ovom ‘povlačenju’ ne smiju činiti nikakve štete, posebno ne na željeznici, mostovima i ostalim saobraćajnicama. Na koji će se način provesti taj marš 6. udarne brigade, to je na našem vođi, koji mora ispoštovati ovu naredbu. Soknić će nadgledati sprovođenje naredbe i zato će ostati u brigadi.

Za grupu [partizana] koji djeluju oko Teslića nema još nikakvih naredbi. Taj će dio biti dogovoren u Zagrebu. Mi se inače želimo povući na određeno područje pri čemu prednost dajemo samo području pod Četnicima. Geografski moglo bi se [graničiti] na zapadu na Neretvi, i na sjeveru na potezu Lisnić – Konjic – Kalinovik – Foča. Prema jugoistoku ne bi trebalo određivati granicu (…).”