Početna Zanimljivosti Senahid Bolić Bolo – “zaljubljen u Bosnu i slobodu”

Senahid Bolić Bolo – “zaljubljen u Bosnu i slobodu”

0
PODIJELI

“Kruševo. Bakići. Kremenjača. Kamen. Gradina. Salikovac. Istorija. Slavna, olovska. Tišina posvuda. Snijeg do pasa. Stud. Godina je dana od najžešće ofanzive četiri korpusa srbijansko – crnogorskih i Karadžićevih četnika i nebrojenih specijalnih jedinica okupatora, koji su, bez prekida, tri mjeseca kidisali na južne kapije olovske. Združeni sastavi Drugog i Prvog korpusa naše armije, predvođeni Prvom olovskom brdskom, koja će nakon sloma ofanzive biti proglašena slavnom i Prvim sokolačkim samostalnim bataljonom, natčovječanskim naporima, dobili su osvajačke četničke horde. U borbama za Kruševo herojski je poginuo i slavni olovski komandant Senahid Bolić Bolo, veliki patriota i borac. Hodio sam prošle nedjelje poprištem velikih bitaka, Bolinim Bakićima i kilometrima dugom linijom, koju su četnička artiljerija i tenkovi naprosto smoždili, ali je nisu prešli.

– Četnika se, dragi moji borci, ne bojte sa tenkovima, bez tenkova pogotovo kuražio je Bolo olovsku i sokolačku mladost, načičkanu na bedemima kruševskim. Bolo je u svakom pogledu bio izuzetan. Neponovljiv. Ljudeskara mehkog srca. Na isti način se odnosio i prema borcu i generalu. Danju je, s puškom u ruci, dežurao na nekoj od olovskih kota, a noću je sa saradnicima tragao za rješenjima. Nikada nije uzmicao. Ni one noći januarske na Kremenjači, kada su tenkovi došli kroz bespuća i rasturili nekoliko rovova. Međutim, nisu prošli – Bolo je bio, sa svojim askerima, u rovu. I, kada su te noći, u sveopštoj vrevi, sijevnule strašne riječi: “Kamenjača je pala”, za tili čas stigle su Boline riječi: “Nije, i nikada neće”.

Tražio je od boraca i naroda rad i borbu. Odgovornost i istrajnost. Nije volio zabušavanje i lijenštine. Sa njima se razračunavao bez milosti. Borci i narod su ga izuzetno voljeli i poštovali, jer je bio stralno s njima i među njima. – Vidiš, sve je na svom mjestu. Međutim, od kada on ne hodi ovim brdima, ipak, sve je nekako i drugačije. Nedostaje i nama i ovoj zemlji, ovom narodu, njegovim borcima, koji su ga voljeli kao svog najdražeg, priča mi, gore na visokoj olovskog Gradini, Muhamed Hasanović, Bolin dobar drugi i sada komandant Drugog bataljona “Bolo”.

Mnogo je radio i s pravom tražio od drugih da zapnu iz petinih žila. Ljutili su ga “podrumaši” i “posmatrači”. – I u ovom ratu u prvim redovima naše borbe za slobodu su radnici i seljaci, naša sirotinja. Ako ova država treba samo njima, onda se stvarno pitam što toliko foliranti traže u njoj – pitao se Bolo. Gore, na njegovim Bakićima i Kruševu, Gradini i Kremenjači, kao da svaki kamen, svako stablo, svaki potočić planinski, imenom se njegovim zove. Svuda naokolo jače tišine. U ušima dobuje stih iz jedne od stotinu pjesama, spjevanih Boli; olovski humanista i ljekar Mujo Hodžić, na svoj način, opisuje raspoloženje Olova i Olovljana, godinu dana poslije: “Bakićima teška magla pala, biće sunca opet ponovo, al’ s Kruševa, k'o da vjetar vrisne, i jaukne – Ustani Bolo!”

Bio je poštovan, voljen i slavan. Strah i trepet za romanijske i ine četnike. Zaljubljen u Bosnu i slobodu. Izuzetan starješina, organizator, strateg, taktičar, vojnik, drug, komandant, dobar poznavalac vojnih vještina, izuzetnih organizacijskih sposobnosti, “čovjek koji se rađa u sto godina”, kako prošle hefte, gore, u brdima olovskim, reče jedan od njegovih askera. Širokih pleća i pogleda, izuzetne snage i volje, velik kao njegova Gradina prkosan kao njegovo Kruševo, vedar kao njegovi rodni Bakići, krčio je put slobodi. Tog uzavrelog januarskog jutra, uskim bakićim puteljkom, Bolo je posljednji put ukoračao u oganj kruševski i otišao u legendu.”

IZVOR: List “Oslobođenje”; 22. I 1995. godine