Početna Zanimljivosti Širenje srpskog i hrvatskog nacionalnog imena među Bošnjacima kršćanske denominacije – pravoslavcima...

Širenje srpskog i hrvatskog nacionalnog imena među Bošnjacima kršćanske denominacije – pravoslavcima i katolicima je termin Srbin i Hrvat bio nepoznat

0
PODIJELI

Obzirom da se bošnjaštvo kao ideja vezivalo za sve tri naroda Bosne i Hercegovine, ideja nacionalne diferencije u smislu nacionalnog srpstva i hrvatstva se u BiH javlja relativno kasno. Intenzivnije radnje u cilju izdvajanja Srba i Hrvata iz bošnjačke narodnosti počinju tek pred kraj osmanske vladavine. O tome ruski konzul u Bosni Aleksandar Hilferding piše: “Kod turskih Slavena narodnost takoreći nije u narodnosti već u religiji. Istina je da obični Srbin zna sebe razlikovati od Grka i Bugara; no taj osjećaj kojim je on proniknut i koji ga čini dijelom ljudskog roda, nije narodnosni osjećaj već religiozni…”. Isto tako, domaći historičar i etnograf Ivan Frano Jukić u svom putopisu iz 1842. godine navodi razgovor koi je imao u jednom Pounjskom selu. Na Jukićevo pitanje, upućeno jednom pravoslavcu “šta je to Srb”, ovaj odgovori: “To znamenuje rišćanin”, a kada je Jukić tražio objašnjenje te rečenice, pitajući “Zar u vas rišćane zovu Srbima”, pravoslavac mu odgovori: “U našem selu osim mene i moga druga, koji idemo u volove, niko drugi ne zna, kao ni ti”. U jednom zvaničnom izvještaju upućenom ministru vanjskih poslova Srbije, Jovanu Ristiću, od strane Milorada Ekmečića iz 1868. godine, navodi se zapažanje srpskog agenta u Bosni Nike Okana u kojem on navodi “da je narod [srpski] pocijepan i nema svijesti i narodnosti svoje”.

Nepostojanje srpske nacionalne svijesti u to doba vidi se po tome što se poslije 1863. godine osjetila potreba da se osnuje društvo za širenje srpskog imena u Bosni. Kako je u ciljevima društva navedeno “primarni zadatak je bio iskorjenjivanje podrugljivog imena Vlah i uvođenja imena Srbin”. Savremenik, dragoman austrijskog konzulata u Sarajevu, Tomo Herakalović, govori o radu ovog društva u svojoj knjizi “Vorgeschichte der Occupation Bosniens und der Hercegovina” iz 1906. godine te u posebnom članku izdatom u listu “Obzor” 19. marta 1911. godine, pod naslovom “Srbi i Hrvati u Bosni”. Kako navodi: “Oni stupiše u saobraćaj sa svim pravoslavnim popovima, trgovcima i učiteljima u Bosni i Hercegovini, dajući im naputak, da otvore oči narodu, da se on ne zove ‘Vlah’, ‘Rišćanin’, ‘Rkač’ nego Srbin ili pravoslavni Srbin”. Naročitu misiju su imali učitelji. U tom pravcu karakteristična je direktiva Vase Pelagića iz 1867. godine u kojoj stoji: “Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varpšku diečicu koja god umeju govoriti: da kad jih kogođ upita: ‘šta si ti mladiću?’ pa da mladić na to pitanje odmah odgovori: ‘ja sam Srbin’. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji bi diečici po koju kraicaru zato darivali, da se tim u njima još većma pobuđuje revnost k tome odgovoru”.

Hrvatski nacionalni pokret se za razliku od srpskog razvijao puno sporije. Pomanjkanje hrvatske nacionalne svijesti u to doba primjetio je i sam Jukić. U svom putopisu iz 1842. godine osvrće se na tzv. “kapu hrvatsku u banjalučkom kraju”. Jukić se kod stanovništva interesovao odakle dolazi taj termin, te navodi: “Ne znadoše mi kazati, a od Hrvata ne znaju nit imena”. Interesantno je da je istovremeno sa srpskim društvom u Sarajevu osnovano i hrvatsko sa zadatkom da “iskorijeni ime Šokac, a umjesto njega uvede ime Hrvat”. Društvo je osnovano prije 1867. godine ili najkasnije te godine. Glavnu riječ u društvu je pored grupe franjevaca imao pruski dragoman Klement Božić. Komentarišući Božićevu akciju savremenik Tomo Herakalović navodi: “[…]kada opazi šta Srbi rade, prepade se da će Bosnu Srbi osvojiti. On se podiže protiv toga i nastavi usmeno u konzulatskim društvima i u hrvatskom novinstvu dokazivati da je Bosna hrvatska zemlja…”. Herakalović Božiću prepisuje da je “učinio za Hrvate što je učinio pravoslavni komitet za Srbe. Mjesto ‘katolika’ i ‘šokaca’ zauze mjesto Hrvat”.

Međutim, hrvatski nacionalni pokret nije tako brzo zahvatio hrvatske mase u Bosni, kao što je to bio slučaj sa srpskim pokretom. U svom izvještaju kojeg je objavio u “Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena”, 1899. godine Antun Radić, navodi da je “ime hrvatsko po Bosni i Hercegovini seoskom svijetu posve nepoznato”. Slična zapažanja naveo je dr. Ivo Pilar u svom djelu “Sudslavische Frage” izdatom u Beču 1918. godine u kojem navodi: “[…]prije 1895. godine nije bilo nacionalne svijesti među širokim slojevima kod bosanskih katolika. Kod posljednjih se još ni danas nacionalna svijest nije probudila u onolikoj mjeri kao u Hrvatskoj, Slavoniji ili Dalmaciji”.

Komentari