Početna Zanimljivosti Slučaj “Tuzlanska kolona” prema svjedočenju Muhameda Borogovaca – “ljudi se nisu mogli...

Slučaj “Tuzlanska kolona” prema svjedočenju Muhameda Borogovaca – “ljudi se nisu mogli načuditi kako su slabo poznavali Srbe”

0
PODIJELI

Vratimo se događajima u predratnoj Tuzli. 15. maj je bio petak. Ja sam došao na posao na Fakultet elektrotehnike i mašinstva, ne sluteći da je to izuzetan dan. Kao i uvijek popili smo jutarnju kafu svi zajedno. Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Negdje oko 13:00 gotovo svi Srbi su napustili posao. Uglavnom su pitali dekana dr. Kapetanović Izudina da ranije napuste posao da bi na vikend negdje otišli. Poslije smo shvatili da su svi oni znali da će toga dana poslije podne biti napadnuta Tuzla. Budući da je tu bilo i velikih prijateljstava između Bošnjaka i Srba, bilo je i velikih razočarenja. Ljudi se nisu mogli načuditi kako su slabo poznavali svoje kolege Srbe. Najviše ih je iznenadila službenica iz studentske službe Milenka Savić. Ona je bila jako društvena i veliki prijatelj sa svima, a ipak ni jednom od svojih prijatelja Bošnjaka nije šapnula da skloni svoju djecu tog dana iz Tuzle. Ovaj primjer navodim jer je karakterističan za Tuzlu tih dana. Isto tako, najdruštvenija i najveselija profesorica iz Gimnazije Meša Selimović, Snežana Pejović je bila uhvaćena kao snajperista. Svaka firma u Tuzli imala je svoje Milenke i Snežane.

Okršaj između JNA i Tuzlaka dogodio se oko 17:00 poslije podne. To je bilo finale višednevne napetosti u Tuzli. Naime, Tuzlaci su prethodnih dana bili opkolili kasarnu Husinska buna, jednu od najvećih kasarni u Jugoslaviji. Razlog je bio što su u tu kasarnu došle mnoge jedinice četnika. Generali JNA su tražili da se Tuzla podijeli na srpski i muslimanski dio. Dakle, počeli su isto kao u Brčkom, Zvorniku, Bratuncu, Vlasenici itd. Tuzlu je spasilo to što SDA nije bila na vlasti u Tuzli tako da Izetbegovićeva strategija da se pregovara o podjeli čaršije nije našla plodno tlo kod gradonačelnika Selima Bešlagića. Umjesto da pregovara o podjeli Tuzle, on je generale JNA poslao u “materinu”. Taj telefonski razgovor snimljen je po nalogu policajaca pripadnika SDA stranke, koji su špijunirali Bešlagića. Pregovaralo se samo o odlasku JNA. JNA se morala bezuslovno povući iz Tuzle. Određen im je koridor: Solina – Brčanska Malta – Slavinovići – Majevica. Tuzlaci su za samo nekoliko dana u Tvornici transportnih uređaja (TTU) napravili i oklopne transportere, koji su obezbjeđivali raskrsnicu na Brčanskoj Malti. U petak 15. maja prvi dio kolone JNA je prema dogovoru prošao kroz Brčansku Maltu i Sjenjak. Četnički znak za opšti napad je bio napad čela kolone na benzinsku pumpu u Slavinovićima. Bačena je bomba na dva naša policajca na benzinskoj pumpi u Slavinovićima. U istom trenutku je drugi dio kolone krenuo sa Brčanske Malte prema obilaznici. Tada su naši zapucali iz zgrada pored kojih je kolona prolazila i iz TTU-ovih transportera na Brčanskoj Malti. Sve je trajalo nekoliko minuta. Tuzla je bila slobodna.

Iste noći iz hangara na Kozlovcu uzeto je oružje Teritorijalne odbrane Tuzle, Srebrenika, Lukavca i odmah prebačeno u ta mjesta. Odjednom su se mnogobrojna “srpska” sela našla u okruženju. Gotovo svaki dan je po jedno “srpsko” selo bilo razoružano. Nabrojaću samo neka veća. Dubnica, Simin Han, Požarnica, Špionica, Potpeć, Tinja, Smoluća, Bukovik, Bukovac. Tada su četnici imali velikih problema i sa borcima Teočaka i Sapne. Legendarni kapetan Hajro Mešić je u samo jednom danu zauzeo desetak četničkih sea na Majevici među kojima je najveće bila Rastošnica i spojio slobodne teritorije Teočaka, Zvornika, Kalesije i Tuzle. Budući da su još ranije Posavci oslobodili Bosanski Brod, Modriču, Derventu, Orašje velika teritorija sjeveroistočne Bosne je imala direktnu vezu sa Hrvatskom. S druge strane četnici nisu imali nikakav koridor do tzv. srpskih krajina u Hrvatskoj i zapadnoj Bosni. Vidjelo se da Srbija munjevito gubi rat. Mada su Srbi imali dovoljno oružja nigdje nisu pružali značajniji otpor. To je zbog neumitne činjenice da je Bosna i Hercegovina bila priznata i da se to ničim ne može više promijeniti. Jedva su čekali izgovor da bace oružje i idu u Srbiju, jer Srbin ne može živjeti tamo gdje gusle neće biti najvažniji muzički instrument i gdje se neće pjevati o srpskom junačkom “posecanju turskijeh svatova”.

IZVOR: “Rat u Bosni i Hercegovini 1992 – 1995”; dr. Muhamed Borogovac