Početna Zanimljivosti Srednjovjekovna bosanska porodica Pavlovići – tužna sudbina gospodara istočnih dijelova Kraljevine Bosne

Srednjovjekovna bosanska porodica Pavlovići – tužna sudbina gospodara istočnih dijelova Kraljevine Bosne

0
PODIJELI

Propašću Kraljevine Bosne 1463. godine i vladarske dinastije Kotromanića, bačen je u drugi plan i propast još jedne znamenite srednjovjekovne bosanske porodice – Pavlovića. I ona je kao i posljednji bosanski kralj stradala od strane Osmanlija, čime je nestala još jedna era bosanskog srednjovjekovlja. Rodonačelnik ove porodice je izvjesni Radin Jablanić, zbog čega se ova porodica u literaturi naziva još i Jablanići. Uzdizanje porodice je počeko krajem XIV stoljeća, kada se Radinov sin Pavle Radinović uzdiže u rang jednog od najznamenitijih bosanskih velmoža. Njegovo uzdizanje započinje uporedo sa prvim osmanskim upadima na teritorij Kraljevine Bosne, 1386. i 1388. godine. Ipak, položaj Radina Pavlovića i Pavla Jablanića nema jasan pogled u historijskim izvorima toga perioda. Topografija posjeda iz istočnih i jugoistočnih krajeva Kraljevine Bosne (Olovo, Trebinje, Višegrad), gdje su Pavlovići imali svoje posjede, jasno dokazuje da su imali aktivnu ulogu prilikom osmanskih upada krajem XIV stoljeća stavljajući se na stranu podržavanja politike bosanskih kraljeva.


Knez Pavle je odrastao na dvoru kralja Tvrtka i u mladosti je bio eksponent Tvrtkovih unutrašnjih i vanjskopolitičkih poteza koristeći razvoj Bosne za širenje svojih posjeda. Ista politika je nastavljena i u vrijeme Tvrtkovih nasljednika, kada već knez Pavle zauzima najuže mjesto u krugu velmoža Kraljevine Bosne. Među očuvanim poveljama, u kojima se spominje bosanska vlastela zbog učešća u otporu protiv Osmanlija, knez Pavle se redovno nalazi kao svjedok. Tako je zabilježeno njegovo svjedočenje u povelji od 15. aprila 1392. godine kojom kralj Dabiša Hrvoju Vukčiću daruje dva sela u Tstivnici (Kakanj) i Lušcima (Hrast) zato što se sukobio sa “Turačkom vojskom… posluži viteški, virno i srdačno”. Pavle se nalazi i u poveljama od 2. aprila 1394. godine, kao i u povelji od 17. maja 1395. godine. U doba kraljice Jelene (1395 – 1398), knez Pavle se uz Batala Šantića, Sandalja Hranića i Hrvoja Vukčića navodi kao najvažni velmoža Kraljevine Bosne, a takva pozicija je ostala i u doba kralja Stjepana Ostoje (1398 – 1404). Samim time u izvorima nemamo njegov zaseban angažman u borbi protiv Osmanlija, ali se zato taj angažman navodi u poveljama bosanskih vladara. Poslije osmanskog prodora u Bosnu od 1398. godine prestaju informacije o vojnim djelovanjima u Kraljevini Bosni. Ipak, Dubrovčani već naredne godine izvještavaju da su se “Bosanci sporazumili sa Osmanlijama”, ali nije poznato je li to retorička ili opravdana djelatnost. Obzirom da je predstavljao jednu od najjačih figura srednjovjekovne Bosne ovog perioda, sasvim je sigurno da je i knez Pavle u ovim kalkulacijama.

Novi osmanski upad uslijedio je u ljeto 1414. godine, a rezultirao je dužim ratovanjem i političkim promjenama. Naime, u jeku ugarsko – osmanskog sukoba 1415. godine, Kraljevina Bosna je bila podijeljena. Unutrašnji odnosi su postali raskidivi, a knez Pavle se pojavljuje kao glavni akter u bosansko – osmanskim odnosima. Tokom osmanskog prodora Pavle se nalazi uz bosansku vlastelu koja se čvrsto grupisala uz kralja Stjepana Ostoju. No, u svemu nisu svi prolazili jednako. Osmanlije su naročit utjecaj imale na Hrvoja Vukčića koji se nastojao otarasiti ugarskog pritiska, a podršku Osmanlija je tražio i bivši bosanski kralj Tvrtko II koji se namjeravao vratiti na prijestolje. U novom poretku, knez Pavle Radinović je izabrao stranu Tvrtka II, što će u konačnici znatno utjecati na njegovu sudbinu. Već u avgustu 1414. godine knez Pavle se našao na strani protukralja Tvrtka II. Bio je to očit odraz neslaganja sa vlastelom koja je bila povezana sa kraljem Stjepanom Ostojom. U novom okrilju situacija po kneza Pavla je bila odlična obzirom da su Osmanlije došle u Bosnu a sa njima je došao i pretendent na prijestolje Tvrtko II. Tada se pojavljuje aktivno i sin od kneza Pavla, Petar Pavlović koji zajedno sa ocem i Tvrtkom II postaje glavni subjekt pred Dubrovčanima, koji su nastojali iskoristiti situaciju za svoje interese. Štaviše, novi osmanski prodori su 1415. godine Bosnu pretvorili u klasičnu haračku zemlju. Bitka kod Doboja (u nekim izvorima kod Lašve) 1415. godine između ugarske vojske, sa jedne strane, i u bosanske i osmanske sa druge, donijela je i izvjestan udjel Tvrtka II i Pavla Radinovića, koji su bili osmanski saveznici. Teškim porazom Ugara, Kraljevina Bosna je i definitivno postala glavnom interesnom sferom Osmanlija.

Nakon poraza ugarske vojske situacija u Bosni se ponovo promijenila tokom jula i avgusta 1415. godine. Sve snage u Bosni bile su izmirene i okupljene, ali oko kralja Stjepana Ostoje. U toj konstelaciji žrtvovan je Tvrtko II koji više nije bio opcija niti Osmanlijama. Bez pomoći Osmanlija knez Pavle nije mogao dovesti na prijestolje Tvrtka II, a bez njega je ostao bez čvrstog oslonca u zemlji, tako da je krajem avgusta 1415. godine u zavjeri ubijen, u vrijeme zbora bosanske vlastele zbog “neriješenih problema iz prošlosti”. Knez Pavle stajao je kao prepreka i imao je velikog protivnika, najviše u liku vojvode Sandalja Hranića Kosače. Smrću kneza Pavla njegovu politiku nasljeđuje sin Petar Pavlović. Iako se u dešavanjima od avgusta 1415. godine, kada je ubijen njegov otac, kao krivci spominju “otac i sin”, za razliku od oca, knez Petar je preživio “krvavi sabor”. Prvo što je Pavlović sebi stavio u zadatak je obračun sa Sandaljem Hranićem, kojeg je smatrao glavnim odgovornim za smrt svoga oca, a za pomoć oko osvete se uzdao u Osmanlije. Događaji pokazuju da je Pavlović upravo tada postao osmanski vazal. Sandalj Hranić je pritisak osjetio već u jesen 1415. godine pa je bio primoran zatražiti pomoć od Dubrovnika. Ipak, osmansko stajanje uz Pavlovića osjetili su i Dubrovčani u februaru 1416. godine, jer su se žalili bratu kneza Petra, Radoslavu Pavloviću da ih Osmanlije na granici pljačkaju i uznemiravaju. Izvori bilježe da je u oktobru 1416. godine izbio veliki sukob među bosanskom vlastelom, kojeg Osmanlije nisu uspjele suzbiti, ili nisu željele. Nakon toga u Bosni je ponovo nastupila promjena. Početkom 1417. godine dolazi do zbližavanja između Pavlovića i kralja Stjepana Ostoje, što su podržale Osmanlije. Ohrabreni time Pavlovići razbijaju dotadašnju koaliciju i vraćaju status Kraljevini Bosni. Sada je Sandalj Hranić bio izoliran i prepušten sam sebi. Nastupio je unutrašnji sukob u kojem su stradali brojni krajevi, naročito oni u dubrovačkom susjedstvu. Pavlovići su imali uspjeha ali samo u primorskim kraljevima gdje su ovladali prostorom Konavla. Do promjena dolazi i 1418. godine kada Sandalj Hranić prihvata osmansko okrilje i razrješava nesuglasice sa Pavlovićima. Smrću kralja Ostoje i dolaskom na vlast Stjepana Ostojića stanje Pavlovića nije moglo biti čvršće i bolje, a Bosna je ušla u mirno razdoblje.

Prostor koji je pripadao poridici Pavlovići (omeđen crvenom bojom)

Konavle je ponovo postalo predmet razdora između Pavlovića i Kosača. Naime u junu 1419. godine Sandalj je pristao da svoj dio proda Dubrovčanima, dok je Petar to odbio učiniti. Zbog toga je stekao nezadovoljstvo kralja Ostojića ali i srdžbu Osmanlija. Tada je skopski namjesnik Isak provalio u Bosnu i u nastalim previranjima u martu 1420. godine Petar Pavlović je ubijen. Gotovo je sigurno da su Osmanlije ponovo došle na poziv Sandalja Hranića koji se nastojao okoristiti ovakvom situacijom. Nastalom situacijom se okoristio i Tvrtko II koji je uz pomoć Osmanlija sredinom 1420. godine postao bosanski kralj. Pod pritiskom novog kralja i Osmanlija u oktobru 1420. godine je došlo i do izmirenja između Radoslava Pavlovića i Sandalja Hranića, čime je ostvareno jedinstvo vlastele oko Tvrtka II. I u ovom izmirenju su Osmanlije uzele glavnu ulogu. Usamljenost Pavlovića u njegovim namjerama, stvorili su pozitivnu klimu kod Dubrovčana, ali i u Bosni. Ipak, Radoslav Pavovlić je 1430. godine izazvao sukob, poznat kao Konavolski rat, neopravdano optužujući Dubrovčane, čime je izgubio politički imidž. Ostajući usamljen, ponovo je nastojao svoje ciljeve ostvariti pomoću Osmanlija. Dubrovčani, Sandalj Hranić i kralj Tvrtko II bili su spremni napraviti koaliciju protiv Pavlovića, međutim svi su bili vezani zasebnim vezama sa Osmanlijama i svaki nepromišljen potez mogao je bilo koga dovesti u nezavidnu situaciju. Zato je za bilo šta trebalo odobrenje Osmanlija, koje je trebalo posebno platiti. Sredinom 1430. godine odlučeno je da se kupe posjedi Radoslava Pavlovića za što su sakupili 70 000 dukata, od čega je 9 000 išlo Osmanlijama. U međuvremenu je Radoslav tražio pomoć od Osmanlija, ali poslanik Ostoja Paštrović nije uspio dopremiti očekivanu pomoć. Ipak, skrenuo je pažnju na aktuelna dešavanja. Osmanlije su odlučile da se sve još jednom provjeri u Dubrovniku, poslije čega su Dubrovčani pred osmanskog poslanika stavili povelje i dokumente koji su dokazivali krivicu Radoslava Pavlovića, čime je dokrajčen pokušaj Pavlovića da vrati svoj dio Konavla. Štaviše, Radoslav je sada bio primoran da vrati poljuljani utjecaj i dođe do mira. Situacija je postala još teža kada su Dubrovčani tražili ratnu odštetu. Ipak, uz pomoć Tvrtka II pred Osmanlijama je Radoslavu pošlo za rukom da očuva posjed koji je bio predmet ratne odštete (Trebinje, Vrm i Klobuk). Mir je zaključen 25. oktobra 1432. godine, ali se Radoslav nije smirio. Pojava protukralja Radivoja Ostojića krajem 1432. godine, kod Pavlovića je okarakterisana kao pogodno tlo za poboljšanje pozicije. Njega su podržale i Osmanlije. Tada je formirana koalicija protiv Tvrtka II okupljena oko Radivoja Ostojića, a činili su je Radoslav Pavlović, Sandalj Hranić i srpski despot Đurađ Branković. Tvrtko II se povukao ali Radivoj nije uspio ujediniti vlastelu i stabilizirat se na tronu. Poslije smrti Sandalja Hranića, Pavlović je napustio dobre odnose sa Kosačama i ušao u sukob sa Sandaljevim nasljednikom Stjepanom Vukčićem. Ipak, Pavlović je ušao u godine tako da više nije bio onaj stari, a previše je ovisio i o drugima. Stjepan Vukčić je odmah dobio pomoć od Osmanlija te je napao posjede Pavlovića u jesen 1435. godine. I dok su se svi mirili sa Kosačama, jer su imali podršku Osmanlija, Pavlović se nastavio odupirati čime je izazvao gnjev ostale bosanske vlastele. Ovakav rasplet je na kraju bio poguban za njega. U sukobu je ostao i bez svojih posjeda u primorju 1439. godine. Time značaj Pavolovića postaje drugorazrednog stepena za historiju srednjovjekovne Bosne. Napušten od svih Radoslav Pavlović je preminuo 1441. godine.

Njegov nasljednik Ivaniš Pavlović nastojao je donekle popraviti ulogu svoga oca, a priliku je vidio u dolasku kralja Stjepana Tomaša na vlast 1444. godine. Ivaniš se pridružio kralju Tomašu u koaliciji protiv Osmanlija. U takvoj situaciji Stjepan Vukčić Kosača pristupa Osmanlijama, koji su izdržali napade saveznika u Bici kod Varne u decembru 1444. godine. Našavši se u bezizlaznoj situaciji Tomaš se pomirio sa Stjepanom poslije čega je Bosna dvije godine bila bez unutrašnjih sukoba. I u ovakvoj situaciji Pavlovići su ostali dosljedni svoga stava tako da nisu mijenjali tabor. Kada je 1448. godine izbio sukob između kralja Tomaša i Kosača, Ivaniš je stao uz kralja, ali je ubrzo sišao sa historijske pozornice 1450. godine. Njegova braća Petar i Nikola su se našli u punoj ovisnosti od Stjepana Kosače, a time i porodica gubi prijašnju ulogu u Bosni, te postaju klasični vazali osmanskog sultana plaćajuči im danak. Slabašna situacija se nije mijenjala ni konačnim osmanskim napadom na Kraljevinu Bosnu 1463. godine, kada se osmanska vojska pojavljuje u maju mjesecu na njihovim posjedima. Nije poznato da li su braća pružila otpor, ali je izvjesno da osmanski pohod nisu preživjeli. Time je loza Pavlovića i definitivno eliminisana. Postoje tek teorije da je izvjesni Obrad Pavlović uspio pobjeći sa majkom u Dubrovnik.

Komentari