Početna Zanimljivosti Srednjovjekovna bosanska porodica Radivojevići – moćni bosanski vlastelini humske zemlje u sjeni...

Srednjovjekovna bosanska porodica Radivojevići – moćni bosanski vlastelini humske zemlje u sjeni Kosača i Hrvatinića

0
PODIJELI

Više od dva stoljeća Radivojevići su bili prisutni na historijskoj pozornici Kraljevine Bosne. Kao i svaka vlastelinska porodica imali su svojih uspona i padova, ali se bez sumnje ubrajaju među značajnije rodove srednjovjekovne Bosne. Iako nikada nisu stekli slavu i značaj Kosača, Hrvatinića i Pavlovića, njihove rodbinske veze sa Kotromanićima i često prisustvo u historijskim izvorima srednjeg vijeka govore u prilog tome da su obilježili bosnskohercegovačku historiju XIV i XV stoljeća. Tokom vremena postojanja njihovi posjedi prostirali su se između rijeka Neretve i Cetine, obuhvatajući područje Ljubuškog, Vrgovca te Makarske i Imotske krajine. Dvor im se jedno vrijeme nalazio u Zajezerčanima u Humu da bi u konačnici svoju prijestolnicu postavili u Livno. Porodica nije imala ustaljeno rodovsko prezime nego su iz generacije u generaciju nasljeđivali patronimik – prezime izvedeno iz očevog imena. Zbog toga se oni kroz historijski period javljaju i kao Vlatkovići, Bogavičići, Radivojevići i Jurjevići. Za razliku od grbova ostalih velikaških prodica srednjovjekovne Bosne, grb Radivojevića se ne pojavljuje u ilirskoj heraldici XVI i XVII stoljeća, što je neobično jer se radilo o veoma poznatom rodu stacioniranom u blizini Dubrovnika.

Najstariji poznati član ovog roda bio je Alen Bogovac, koji je sa nevesinjskim županom Purčićem 1306. godine opljačkao jednog dubrovačkog trgovca koji je putovao u Brotnjo. Njegovi sinovi Radivoj i Mrdeša su po njemu nosili prezime Bogavčić. Na historijsku pozornicu dolazi širenjem srednjovjekovne bosanske države na prostor Huma i Neretvanske krajine tokom vladavine bana Stjepana II Kotromanića (1322 – 1353). Pošto su pripadali bosanskoj vlasteli po svemu sudeći su od bana dobili posjede između Neretve i Cetine. Tim činom počinje njihovo političko ali i vojno uzdizanje u srednjovjekovnoj Bosni. Prve podatke o Mrdeši imamo u vezi sa zahtjevom bana Stjepana II da mu Dubrovčani, ustupanjem dvije galije, pomognu da sa mora napadne Mrdešu i njegovu porodicu. To znači da je Mrdeša imao dobro utvrđene posjede uz morsku obalu odakle je napadao mletačke trgovce i tim činom ometao uspostavu dobrih odnosa između Venecije i Bosne. Nije poznato kako je akcija okončana ali se Mrdeša sasvim sigurno održao, jer se javlja početkom vladavine bana Tvrtka I Kotromanića, prilikom banovih planova da zauzme dijelove Dalmacije. Po svemu sudeći život je okončao prije 1358. godine jer je ubijen od strane mletačkog plemića. O njegovom bratu ima daleko manje podataka, osim da je bio oženjen izvjesnom Vladom i da je sa njom imao sinove Jurja i Vukića. Porodicu je predvodio sve do 1390. godine kada na čelo roda stupa Radivojev daleko poznatiji sin, knez Juraj Radivojević.

Iako se pojavljuje u izvorima i u toku vladavine Tvrtka I, Jurjev uspon započinje sa vladavinom kralja Dabiše, nasljednika kralja Tvrtka I. Kao svjedok od Humske zemlje javlja se na brojnim kraljevim poveljama, ali nagli uspon doživljava 1395. godine poslije isprave koju je Dabiša izdao kćerki Stani. U tom dokumentu Dabiša Stani dodjeljuje selo Veljake u Humskoj zemlji, sa odredbom da poslije njezine smrti taj posjed pripadne njenom zetu Jurju Radivojeviću. Okolnost da je bio oženjen unukom kralja Dabiše dala mu je veliki ugled u Kraljevini Bosni. Kraljica Jelena Gruba ga je u svoje ime često slala u Dubrovnik, a među Dubrovčanima je stekao toliki ugled da su mu dali mogućnost da se skloni u njihov grad kada god bude potrebno. Potreba se ukazala već 1397. godine kada su u Kraljevinu Bosnu upale Osmanlije i za kralja postavili Ostoju. Uslijed novih okolnosti veliki broj bosanske vlastele je pobjegao a među njima i Juraj sa porodicom. Kralj Ostoja u jednoj ispravi od Dubrovčana traži da mu izruče Juraja jer je “krupan vlastelin”, ali su Dubrovčani to odbili. Ipak, do izmirenja između vlastele i novog kralja je došlo relativno brzo jer se već 1399. godine Juraj pojavljuje kao gospodar trga Drijeva, koji je činio osnovu njegovog bogatstva, a 1400. godine je boravio sa kraljem i ostalim velikašima na Sutjesci gdje je svjedočio izdavanju povelje kralja Ostoje vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću. Godine 1404. se javlja sa titulom bosanskog vojvode koja je rezultat njegove podrške novom kralju Tvrtku II Tvrtkoviću prilikom zbacivanja sa vlasti kralja Ostoje. Iako se previranjem uspio sačuvati morao je dijeliti stečenu zarada od trga Drijeva sa moćnim Hrvojem Vukčićem koji je postao ključna politička figura u državi. Naime, Hrvojevo širenje prema jugu, a naročito to što je vojvoda Sandalj Hranić Kosača padom Ostoje preuzeo posjede Sankovića, posjedi Radivojevića dolaze u interesnu sferu moćnog hercega.

Radivojevići približavanjem kralju Tvrtku II nastoje očuvati svoj položaj između dva moćna roda Kraljevine Bosne – Hrvatinića i Kosača. O teškom položaju u kojem su se našli svjedoče njihova učestala pisma Dubrovniku sa molbom da se sklone kod njih sa svojim ženama i djecom ukoliko to zatreba. Ipak, već 1406. godine vojvoda Hrvoje uspjeva nametnuti svoju prevlast Radivojevićima. Iako su priznavali vlast Hrvoja Vukčića, te mu suštinski bili potčinjeni, to nije bila posljedica slabljenja nego rezultat nezaustavljivog rasta hercegove moći. Poslije teškog poraza bosanske vlastele u Bici kod Dobora protiv ugarskog kralja Sigismunda 1408. godine, dolazi do promjene na političkoj sceni Kraljevine Bosne i Hrvojevog približavanja ugarskom kralju. Zbog toga Radivojevići suprotno o Hrvoja, nastoje podržati one bosanske velikaše koji su bili za opciju vraćanja kralja Ostoje na vlast. U znak zahvalnosti, kralj Radivojevićima potvrđuje posjede na prostoru Krajine i Huma, od koji su neki pripadali Hrvoju. Izrevoltiran ovim činom, Hrvoje u januaru 1409. godine poduzima žestok napad na posjede Radivojevića te ih potpuno izbacuje iz zapadnog Huma uključujući i njihov glavni izvor prihoda, trg Drijeva. U ovim akcijama sigurno su stradali braća Juraj i brat Vukić jer se više ne spominju u izvorima. Svakako nisu bili živi 1415. godine kada se u izvorima prvi put, kao predvodnik Radivojevića javlja Jurjev Sin, vojvoda Pavle Jurjević.

Juraj je sa suprugom Vladikom imao četiri sina – Pavla, Nikolu, Vlatka i Stjepana. Najistaknutiju ulogu u tom periodu igrao je vojvoda Pavle, koji već 1415. godine održava intenzivne odnose sa Dubrovnikom, od kojih je u nekoliko navrata optužen za gusarstvo po Jadranskom moru. Period njegovog dolaska na čelo roda poklapa se sa intenzivnim osmanskim miješanjem u unutrašnje prilike Kraljevine Bosne. Zbog toga i on mijenja političku orijentaciju te se pojavljuje kao izaslanik Sandalja Hranića, kada mu se Dubrovčani žale za gusarske aktivnosti u vodama otoka Hvara tokom aprila 1415. godine, na osnovu čega znamo da je on tada sigurno bio na čelu roda. Smrću hercega Hrvoja, Jurjevići nisu vratili stare posjede. Željan podrške u tom dijelu zemlje oko sebe je okupljao sitnije rodove i potčinjavao ih direktno sebi. Godine 1419. spominju se u povelji Ostojinog sina i novog kralja Stjepana Ostojića kojeg podržavaju. Koliko su bili bliski sa novim kraljem govori podatak da je kralj od Pavla tražio savjet o odbrambenim zidinama grada Stona i Pelješca koji su pripadali Dubrovniku a sa kojima je kralj htio zaratiti. Ipak, kada mu je Pavle, uslijed dobrog poznanstva jer je tamo boravio, naglasio da je Ston i Pelješac veoma teško osvojiti zbog dobre utvrđenosti, Ostojić ga je optužio da više voli Dubrovnik nego svoga kralja, na što mu je Pavle odgovorio da je on vjerniji od dubrovačkog građanina koji izdaje vlastiti grad. Ispad nije poremetio odnose između njega i kralja jer iste godine pregovara u ime kralja sa mletačkim komandantom na Jadranu, nudeći mu vojni savez. I naredne godine pregovara sa Venecijom ali za ličnu korist. Od Mlečana je tražio da mu dodijele Vis, Hvar i druga mjesta koja su u proteklom periodu zaposjeli te da ga uvrste u red plemića Mletačke republike, a zauzvrat obećava im vjernu službu. Na osnovu negativnih odgovora može se zaključiti da Venecija Pavla nije smatrala ozbiljim velikašom. Ovakav rasplet ga nije obeshrabrio te se on okreće jačanju svojih pozicija u Kraljevini Bosni. Ponovnim dolaskom na vlast Tvrtka II Tvrtkovića Jurjevići mu pružaju podršku, pa se Pavle nalazi kao svjedok kraljeve povelje izdate Dubrovniku u avgustu 1420. godine.

Iako su i dalje imali relativan utjecaj u kraljevini i dalje su formalno bili potčinjeni Sandalju Hraniću. Priliku da se oslobode tog pritiska uvidjeli su 1434. godine, u vrijeme akcije ugarske vojske na Kraljevinu Bosnu u cilju slabljenja osmanskog utjecaja. Juraj je podržao ugarskog komandanta Matka Talovca i tom prilikom napao posjede Sandalja Hranića, potpisnuo njegove pristalice preko Neretve i te posjede stavio pod svoju upravu. Tada je u Kreševu 12. avgusta 1434. godine izdao povelju kojom Jurjevićima i knezu Vuku Vukićieviću vraća drijevsku carinu, sve njihove vlahe i sve povelje koje su imali od “gospode bosanske i naših prvih”. Iako su se oslobodili utjecaja Kosača, ovim činom su se vratili na položaj sa početka XV stoljeća kada su priznavali prevlast Hrvatinića, što im je više odgovaralo. Nakon što je naredne godine na čelo Kosača stigao Stjepan Vukčić, koji je mogao računati na podršku Osmanlija, moć Jurjevića naglo opada. Preokret je nastupio 1439. godine kada im je Stjepan oduzeo drijevsku carinu, na koju su polagali pravo još od kraja XIV stoljeća. Ovaj događaj i smrt Pavla Jurjevića prije 2. septembra 1439. godine, kada su Dubrovčani njegovoj udovici Katarini odobrili poklon “utjehe”, zadao je težak udarac rodu Jurjevića.

Poslije Pavlove smrti primat u porodici preuzima sin Petar, koji također pokušava porodicu izvući iz prevlasti Kosača i uzdignuti je u rang gospode rusaške. Kada je kralj Stjepan Tomaš 1444. godine zaratio protiv Kosača priključio mu se i Petar. Kralj je došao u posjed Drijeva uz pomoć Jurjevića, ali je tada u ispomoć Kosačama stigla osmanska vojska koji su u protunapadu vratili izgubljene zemlje. Tom prilikom Jurjevići su ponovo stradali i bili primorani još jednom tražiti od Dubrovčana sklonište. Kada se situacija smirila, kralj Tomaš 3. septembra 1444. godine izdaje povelju Dubrovčanima u kojoj im potvrđuje trgovačka prava a u povelji se kao “vjerni sluga i svjedok” spominje i Petar Jurjević “s bratjom”. Poslije ove povelje Jurjeviće veoma rijetko susrećemo u historijskim spisima. Za Petra se zna da je umro 1452. godine i da je imao sina Pavla. Međutim, sin ga nije naslijedio nego je tu ulogu preuzeo Ivaniš, nastariji sin Petrovog strica Vlatka. Pored Ivaniša, Vlatko Jurjević je imao još šest sinova koji su po njemu nosili prezime Vlatković. Svi su poimenično navedeni u velikom ugovoru kojeg su u martu 1452. godine sklopili sa Dubrovnikom protiv hercega Stjepana. Oni su bili dužni napasti hercega “s ljudima, s vojskom i sa svom moću našom”. Ukoliko bi uspjeli zauzeti trg Drijeva trebali su polovinu carine dati Dubrovčanima, izuzev jedne četvrtine, na koju su mogli polagati pravo. Zauzvrat im je bio obećan status dubrovačkih vlastelina i vijećnika, palača u gradu, te 600 perpera godišnje dohotka.

Vlatkovićima je išlo na ruku što se protiv hercega pobunio njegov sin Vladislav, kome su dali podršku, a Dubrovčani su im konstantno slali pomoć u novcu i ljudstvu. Međutim, rana sreća nije pratila saveznike uz koje je stao i kralj Tomaš. Kosače su uspjele stabilizovati situaciju, a kada je Ivaniš uočio da bi Stjepan u konačnici mogao pobijediti stupio je u pregovore sa njim, na što su ga Dubrovčani upozoravali da će “od gospodina što je sada postati vazal, a mogu mu se desiti i gore stvari”. Ipak, herceg je uspio odvojiti Ivaniša od Dubrovčana te je u Pivi na planini Pišču herceg 19. jula 1453. godine izdao svečanu povelju u kojoj se između ostalog oprostio Ivanišu za neposlušnost. Godinu dana kasnije kada je sklopio mir sa Dubrovnikom naveo je Ivaniša kao svjedoka na trećem mjestu. I pored toga herceg Stjepan je čekao najpovoljniju priliku da se osveti neposlušnim vlastelinima, te je početkom 1456. godine protjerao Vlatkoviće sa njihovih posjeda. Nakon žestokog vojnog napada članovi ove porodice su se morali povući na prostor Dubrovačke republike. Kao posljednju nadu intervenisali su kod kralja Tomaša da im pomogne što je on odbio, poslije čega su duži period proveli u progonstvu, uglavnom na otoku Pelješcu koji se tada nalazio pod dubrovačkom vlašću. Do poboljšanja njihove pozicije došlo je tek 1458. godine kada su se pomirili sa kraljem Tomašem, koji im je darovao posjede u zapadnoj Bosni, negdje oko Livna. Obzirom da je njihov novi centar bio udaljen od dubrovačkog zaleđa sve se rjeđe susreću u izvorima.

Bez obzira na sve peripetije, Vlatkovići su i dalje važili za ugledniju vlastelu Kraljevine Bosne. Tako se Ivaniš spominje u povelji kralja Stjepana Tomaševića iz 1461. godine, a odigrao je i značajnu ulogu u dešavanjima prilikom osmanskog osvajanja Kraljevine Bosne 1463. godine. Ivaniša je osmanski napad zatekao u Poljicima gdje je zaplijenio vrijedne relikvije nadajući se dobroj zaradi. Dubrovčani su ga molili da dopusti franjevcima da relikvije donese u njihov grad, ali ih je on odnio u Veneciju sa namjerom da ih proda. Kraljica mu je pisala da ih preda Ugarima koji su mu nudili sklonište i četiri grada ali je relikvije ipak ostavio u Veneciji. Padom Bosne našli su se između Ugarske i Venecije, tražeći povoljan prostor za djelovanje. Smrću hercega 1466. godine Ivaniš pokušava vratiti stare posjede stavljajući se u službu ugarskog kralja Matijaša Korvina. Smatra se da je do avgusta uspio ovladati prostorom duž desne obale Neretve. Međutim, 1473. godine su ga sa ovih posjeda izbacile Osmanlije, a iz primorja herceg Vlatko. Sklonište su Ivaniš i knez Žarko pronašli u oblastima oko rijeke Cetine, dok su Tadija i Augustin stupili u osmansku službu. To je faktički bio kraj moćne porodice koja je obilježila historiju Kraljevine Bosne. Ivaniš je umro do oktobra 1483. godine, Žarko u julu 1498. godine, kada je Dubrovačka republika prekinula isplaćivanje tributa.