Početna Zanimljivosti “Sretno dječaci i zbogom” – Tužna priča o Dedi Crnaliću, zatočeniku Omarske

“Sretno dječaci i zbogom” – Tužna priča o Dedi Crnaliću, zatočeniku Omarske

0
PODIJELI

Jedan grad, ma koliki on bio, ne čine samo kuće, ulice, trgovi, parkovi, rijeke, mostovi… Jedan grad, bolje reći njegovu dušu, ipak čine ljudi, njihove naravi, običaji i sudbine. Jedan od najprepoznatljivijih Prijedorčana bio je i Dedo Crnalić, koga su u čaršiji svi poznavali. Bio je fudbalski zanesenak i stari sportski radnik. Organizator i osnivač mnogih sportskih kolektiva, neumorni pregalac i aktivista u MZ Prijedor 3, u kojoj je živio, ostavio je trajni pečat i sjećanje na jedno vrijeme, ovakvih ljudi koje je, nažalost, izgleda iza nas. Sav svoj život, svojih sedamdesetak godina, potrošio je radeći da nešto stvori, da sagradi i ostavi, da ljudima olakša ponekad težak i mukotrpan život u prijedorskom predgrađu.

U Centru čaršije, preko puta hotela “Balkan” u niskoj kući Midžića nalazila se krojačka radnja u kojoj je radio i od koje su živjeli Dedo Crnalić i njegova familija. U rane jutarnje sate dok se ostali nisu ni mislili buditi, započinjao je svoj radni dan. Vračajući se jedne noći kasno sa nekog puta, ugledavši svjetla i otvorena vrata, nisam mogao da ne uđem. Bilo je oko dva sata ujutro i u gradu su svi spavali. “Šta, zar radiš i u ovo doba”, “Moram” – rekao je. “U sedam sati idem u Opštinu da se dogovorim oko asfaltiranja još nekoliko ulica na Skeli i Raškovcu, u jedanaest idem u SIZ i Komunalno da sve to potvrde i da uz to očiste korito Bereka, u trinaest moram u Banja Luku na sastanak Fudbalskog saveza a u sedamnaest, znaš i sam, imamo trening na Poljani”.

Tako je Dedo gradio i iza sebe ostavio amanet generacijama i željezni most na Bereku i asfaltirane ulice u Starom gradu, Zagradu i Skeli i potpuno novu vodovodnu i kanalizacijsku mrežu i mrežu centralnog grijanja, uličnu rasvjetu, parkove i sve ono što život čini ljepšim i udobnijim. Posebno je bio ponosan na novi fudbalski stadion i velike betonske tribine koje su ga krasile. Za svu djecu, koja su rano ostala bez roditelja, Dedo je bio drug otac. Upisivao ih je u školu, išao na roditeljske sastanke, tražio im poslove, ispraćao u vojsku… Uživao je u tome da ljudima pomaže da riješe mnoge životne probleme. Godine 1990. zatvorio je svoju malu krojačku radnju zbog zdravstvenih problema i otišao u penziju. Ostale su mu tada dvije velike ljubavi: fudbalski klub “Berek” i rad u Mjesnoj zajednici.

Tako je bilo do napada na Prijedor 30. maja 1992. godine kada je odveden. Rekli su mu da će ga samo ispitati i vratiti kući. Supruga je govorila da je star i nemoćan ali je do zuba naoružan srpski vojnik odgovorio: “Imamo mi i za takve lijeka”. Strpali su ga u žuti kombi i odvezli. Poslije par dana njegova supruga je počela dobijati poruke iz Omarske da je dobro i da ima “specijalni status”, da samo treba snimiti izjavu za jednu “srpsku televiziju” iz Banja Luke pa će biti pušten kući. Ipak, kada sam poslije nekoliko dana i ja stigao u Omarsku zatekao sam Dedu među ostalih 600 paćenika i smrtnika, zbijenih jedne uz druge, čekajući svoj kraj i pomirenje sa sudbinom. “Neću ovo moći izdržati”, govorio je Dedo, gledajući svaki dan kako neko umre od gladi, iscrpljenosti i batinjanja. Tješili su Dedu svi, riječima da će izdržati, a on je odgovarao: “Hoće, hoće sve prolazi. Prošla je i ‘42 godina, jedino kama i puška su stalne. Pedeset godina im je bilo zabranjeno da nas kolju, pa sada žure da to nadoknade.

Često je razgovarao sa najekstremnijim kasapinom u Omarskoj Milanom Andžićem, koji mu je davao lažnu nadu da će biti sve uredu. Ipak, Dedo je bio prevelika dobrica, a logoraši su znali da je Andžić imao vojsku koljača pod komandom Momčila Radanovića Cige koja je već na brojnim ratištima Hrvatske i Bosne i Hercegovine napravila velike zulume, masakre i silovanja, naročito u Kozarcu kod Prijedora. Sa Dedom sam se rastao 6. avgusta 1992. godine. Jedna grupa je odvojena za Trnopolje, a prestalih 1 500 logoraša, među kojima i Dedo, odvojeni su za Manjaču. Dok su ih ukrcavali u autobuse, krvnički su ih tukli čime god su stigli. U pratnji 18 autobusa, u koje su ukrcani, bila su dva transportera i interventni vod pod komandom Milana Gavrilovića. Bio je to za Dedu Crnalića i još 31 Kozarčanina put bez povratka. Pred ulaznu kapiju logora Manjača stigli su oko ponoći. Putovali su od Omarske osam sati. Vrela avgustovska noć učinila je situaciju još težom a nisu im davali ni vodu. Držali su ih tako zatvorene u autobusima nekoliko sati, a onda pred zoru počelo je prozivanje. Počeo je krvavi pir pomahnitalih krvožednikai zločinaca. Prvog su pozvali Dedu. Počeo je lagano izlaziti, na vratima je zastao i rekao: “Sretno, dječaci i zbogom”, predosjećajući zlo.

Vani su ga čekali mladi srpski vojnici: “Pa ljudi ja vam mogu biti otac”, a zatim se čulo niz psovki i udaraca koji su bili sve silniji. Umro je tiho i prkosno. Svoj zločinački posao te noći završili su Zoran Baić, Dado Mrđa, Boško Grabež i ostali zločinci iz Prijedora pod komandom Milana Gavrilovića. Iza njih u šumama Manjače ostalo je ubijeno 32 nevinih ljudi, civila, njihovih sugrađana, možda i bivših prijatelja.

IZVOR: Nusret Sivac; List “Oslobođenje” 21. IV 1995. godine