Početna Zanimljivosti Srpski izvještaji o zločinu nad nesrpskih stanovništvom Prijedora – jasan dokaz postojanja...

Srpski izvještaji o zločinu nad nesrpskih stanovništvom Prijedora – jasan dokaz postojanja genocida

1
PODIJELI

Situacija u kojoj se našao prostor Bosanske krajine u proljeće 1992. godine bila je izrazito teška. Na njezinim sjevernim i zapadnim rubovima još u jesen 1991. godine formirane su paradržave pobunjenih hrvatskih Srba, tako da je bilo nemoguće ostvariti povezivanje sa slobodnim dijelovima teritorije u Hrvatskoj i ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine. Pored svega Jugoslavenska narodna armija je agresiju na Hrvatsku izvodila i sa prostora Bosanske krajine tako da je bilo nemoguće ostvariti stabilne odbrambene uvjete. U krajiškim općinama sa srpskom većinom JNA i druge srpske snage su veoma brzo preuzele kontrolu i na taj način u potpunosti odsjekle onaj dio Bosanske krajine u kojim su Bošnjaci bili većina ili imali visok procenat stanovništva. Najkritičnija situacija je bila na prostoru Bosanske Krupe, Ključa, Sanskog Mosta i Prijedora.

Sa početkom otvorene agresije na prostoru Bosanske krajine, tačnije na Bosansku Krupu 21. aprila 1992. godine, odbranjen je znatan dio teritorije (Bužim i teritorij do centra grada sa lijeve strane rijeke Une). Bošnjaci Ključa pokušali su odbraniti teritorij na dijelu općine gdje je njihovo stanovništvo bilo većinsko i uvezati se sa bošnjačkim selima u Sanskom Mostu. Poslije manjih oružanih sukoba sa srpskim snagama, od kraja maja do početka jula 1992. godine, bili su poraženi. Spletom sretnih okolnosti nekoliko stotina branitelja uspjelo se prebaciti na teritorij Cazinske krajine gdje su nastavljene uspješne odbrambene borbe. U Bosanskom Novom nije bilo nikakvog otpora, a bošnjačko i hrvatsko stanovništvo je protjerano uz masovna ubistva.

Prema izbornim rezultatima iz 1990. godine SDA, za koju su glasali uglavnom Bošnjaci, pored mjesta predsjednika skupštine općine, je dobila i nekoliko drugih značajnih funkcija u općinskoj vlasti – Stanici javne bezbjednosti (SJB) i Općinskom štabu Teritorijalne odbrane (OpŠTO). Međutim, zbog loše organizacije odbrane i prisustva velikog broja srpskih snaga uspješna odbrana nije organizovana. Srpski sastav SJB Prijedor je bez borbi preuzeo vlast 30. aprila 1992. godine i blokirao grad. Računajući na mirno rješenje situacije, smijenjeni predsjednik skupštine općine Prijedor, Muhamed Ćehajić, pozvao je preko radija Prijedorčane na suzdržanost: “Poštovane građanke i građani opštine Prijedor, muslimanske, hrvatske i ostalih nesrpskih nacionalnosti koji živite na ovim prostorima. Jutros je SDS, uz pomoć vojske i ostalih naoružanih formacija, preuzela vlast na našoj opštini. Budite mirni i dostojanstveni – mada će u narednim vremenima to biti veoma teško. Ne napuštajte svoja radna mjesta i svoje domove, budite mirni i strpljivi i borite se na miran, ‘Gandijevski način’, protiv onoga što će naići. Ovako dugo ne može potrajati, ni jedna vlast uspostavljena silom nije dugo trajala. Naše je da se nadamo i čekamo rješenja koja će se donijeti na nivou Republike Bosne i Hercegovine”.

Ipak, srpske vlasti su otpočele sa hapšenjem funkcionera hrvatske i bošnjačke nacionalnosti, među kojima je bio i Ćehajić kojeg su potom ubili. Bošnjaci i Hrvati masovno dobijaju otkaze na svim pozicijama. Poslije srpskog preuzimanja općine, počelo je vojničko osvajanje mjesnih zajednica Prijedora u kojima su Bošnjaci i Hrvati bili većina. Napad srpskih snaga na Hambarine počeo je 22. maja 1992. godine, a potom je uslijedio i napad na Jakupoviće, Kozarac, Kozarušu, Trnopolje i Kamičane 24. maja. Poslije tri dana borbi, 27. maja, nadjačan brojnošću i tehničkom superiornošću, otpor branitelja je slomljen. Pokušaj da se stanovništvo spasi preko Bosanske Gradiške u Hrvatsku, propao je zbog velike koncentracije srpskih snaga. Manje grupe su se skrivale na Kozari, ali ni tu nije bilo sigurno jer su srpske snage “čistile teren”. Prema izvještaju SJB Prijedor na Kozari je boravila grupa Bošnjaka do 20. aprila 1993. godine kada je izvršen posljednji pretres terena. Ipak, otpor prijedorskih Bošnjaka i Hrvata nije bio u potpunosti slomljen. U noći 29/30. maj 1992. godine manja i slabo naoružana grupa Bošnjaka i Hrvata uspjela se probiti do centra grada i neprijatelju nanijeti gubitke. Naredni pokušaj se desio u Ljubiji tokom jula 1992. godine.

Nakon što su preuzele potpunu kontrolu nad mjestom, srpske vlasti su krenule u sprovođenje genocida nad Bošnjacima i Hrvatima. Srpski obavještajac pod pseudonimom “Miloš” u svom izvještaju od 16. septembra 1992. godine kaže: “Nismo se posebno interesovali za zločine koje su počinili naoružani Srbi na ovom području, ali smo i pored toga saznali da je veliki broj građana, prvenstveno, muslimanske nacionalnosti nastradao, a i danas strada van borbenih dejstava što srpski narod etiketira kao zločinački, genocidni i fašisoidni”. “Miloš” u jednom drugom izvještaju kaže: “Pojedinci kolju i likvidiraju po svom nahođenju, pale i pljačkaju sve do čega stignu”. Ni komanda 1. Krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske nije bila neupućuena u ova zlodjela, tako da u izvještaju SJB Prijedor od 22. avgusta 1992. godine stoji: “Njeni pripadnici su se istakli (misli se na Izviđačko – diverzantsku četu Zorana Karlice) i u akciji čišćenja Čarakova i to time što su ubijali civile, ženama čupali naušnice iz ušiju…”. Kako su zločini rasli tako je nastajao i problem skrivanja od očiju javnosti tih zločina. Tako “Miloš” izvještava: “Ono što je posebno opasno to su priče o lokaciji masovnih grobnica koje bi jednog dana, po završetku rata, mogle postati predmet interesovanja svjetskih i drugih humanitarnih organizacija koji bi na istim mogli graditi mišljenje o srpskom narodu kao genocidnom i fašizoidnom. Sve bi ovo moglo ostaviti teške posljedice na međunarodnom planu, a moglo bi biti povod i za vojnu intervenciju”. O vršenju genocida nad Bošnjacima Prijedora nije imao sumnje ni komandant 22. lake brigade VRS Boško Peulić koji je izvještavao svoje pretpostavljene o zločinima koje je učinila prijedorska i sanska policija 21. avgusta 1992. godine na Korićanskim stijenama kod Skender Vakufa: “Dana 21.08.1992. godine oko 16.30 časova kombinovani konvoj izbeglica se je kretao pravcem Sk. Vakuf – Vlašić – Travnik. Pratnju konvoja vršila je milicija CSB Prijedor i Sanski Most. U navedeno vreme kolona se je ustavila u rejonu Korićanske stijene, izvela 150-154 izbeglica, te izvršila genocid nad civilima ubijajući ih na razne načine, bacanjem u kanjon reke Ilomska, a tad nastavila kretanje ka prevoju Smet. U likvidaciji je učestvovalo oko 10 pripadnika milicije”.

Uporedo sa ovim dešavanjima, vršeno je i protjerivanje, pljačka i uništavanje imovine i vjerskih objekata muslimana i katolika. Ponavljao se isti scenarij kao u Bosanskoj Posavini i Podrinju, a glavni pokretač ovih radnji bio je Krizni štab srpskih općina. Osnivaju se i koncentracioni logori gdje je zatočeno nesrpsko stanovništvo, uglavnom civili. Oni su se teretili za “pobunu protiv legalnih organa srpske vlasti”. Do maja 1993. godine etnička slika okupiranih dijelova Bosanske krajine se prema procjenama CSB Banja Luka drastično izmijenila u korist Srba. Iako su srpske vlasti odlazak međunarodnim faktorima predstavljale kao dobrovoljan, protjerivanje je vršeno nasilno. Predstavnici srpskih vlasti iz sedam bosanskokrajiških gradova: Bihać, Petrovac, Srpska Krupa, Novi Grad i Ključ su 7. juna 1992. godine od komandanta 1. KK VRS, rukovodstva Republike Srpske i Kriznog štaba AR Krajina ultimativno zahtijevali da se iz srpske vojske i sa svih bitnih rukovodećih mjesta odstrane Bošnjaci i Hrvati, “do nivoa koji će Srbima omogućiti da neometano ostvare i održavaju efikasnu vlast”.

Komentari