Početna Zanimljivosti Srpski mit o krunisanju kralja Tvrtka I Kotromanića u Mileševu – kako...

Srpski mit o krunisanju kralja Tvrtka I Kotromanića u Mileševu – kako je jezička greška proizvela mit o Mileševu

0
PODIJELI

Politički razlozi dokazivanja da se Tvrtko I Kotromanić “jeste” ili “nije” krunisao u srpskom Mileševu odavno su prešli granicu naučnih okvira. Kada je prvi puta postavljen etimološki problem Mile? U hronološkom smislu, kao termin ‘post quem’ može se uzeti period ranog srednjeg vijeka i slavenizacija visočkog kraja. U vrijeme kada je slavenski jezik počeo preovladavati nad domorodačkim ilirsko – romanskim, počelo se gubiti prvobitno značenje toponima. Time je etimologija Mile postepeno nestajala a fonetski lik čuvao se kao melodija čiji predslavenski tekst se sve više gubio, da bi u konačnici bio potpuno zaboravljen. Kada se predslavenska motivacija u potpunosti izgubila postavio se problem nove slavenske motivacije, koju je visočki srednjovjekovni puk pronašao u baltoslavenskom, praslavenskom i slavenskom pridjevu ‘mio, mil’. U romanskoj Dalmaciji to su imena Milo, Milco, Milosal(-ich), Milgost, Milo (-vcich), Mildrug, prezime Mileschich što je patronimik od imena Mileša itd. U srednjovjekovnoj Bosni Miloje je did Crkve bosanske, Milodrag ime patarena i gosta, Milutin ime gosta Crkve bosanske. Milaš Radomirić je trgovac iz Podvisokog itd.

Pučkom etimologijom, srednjovjekovno stanovništvo Visokog toponim Mile pogrešno je motiviralo slavenskim imenom Mileša. Dalji logičan slijed pučkog “razumijevanja” toponimske etimološke suštine je dolazak sufiksa – evo na toponimsku osnovu Mileš-. Sa tim pridjevom napravljena je pridjevska tvorba. Prema tome, toponim Mile u pučkoj kreaciji postao je Mileševo, a nešto kasnije doći će u historijske izvore. U početku, radilo se o usmenoj interpretaciji koju je u djelu Mavra Orbinija kasnije dobila svoj prvi do sada poznati pisani lik. Sve ostalo što je napisano u tom problemu, od Orbinija preko Vitezovića, Lašvanina, Naganovića, Jakošića, Palmotića, Jirečeka, Ćorovića, Dinića, dvojice Imamovića, Anđelića, Baslera, Mandića, Aničića, Lovrenovića, Zadre, Žugaja itd. uglavnom je laičko domišljanje.

Historijski izvori na svoj način potvrđuju stratigrafiju pučke etimologije. Iz franjevačkog Matrologija iz 1369. godine zabilježena je smrt blaženog Ivana iz Agonije u samostanu “de Milesevo in Bosna”. Ljetopisac fra Bernard Naganović (umro 1714.) piše: “Ultimus (banus) fuit Stephanus Messiliensis, hic Mesilevi (korumpirano od Mileševo) fecit fratribus minoribus coventum qui primus est, et fuit in Bosnia, et ibi fuit suptultos…”. Fra Jakošić u svojim analima iz 1740. godine na svoj način zaokružuje genezu pučke etimologije: “S Nicolaus Milosevo, alias Milo, nune Visoki”. Godine 1369. kada se u historijskim izvorima prvi puta javlja pučko – etimološki lik Mileševo, pokazuje da se već sredinom XIII stoljeća lik ‘Mile’ značajno izgubio. Pučko – etimološke nedoumice s likom ‘Mile’ trajale su dugo i vidljive su iz “Opširnog popisa Bosanskog sandžaka iz 1604. godine” i visočkog seoskog naziva Mileta, koji je u dosadašnjoj historiografiji ostao nezapažen.

Danas je opće prihvaćeno mišljenje da je glavni krivac ovakve pogreške Mavro Orbini, što nije utemeljeno. Bilježeći lik ‘Mileševo’ Orbini je vjerodostojno zabilježio toponimijsku činjenicu svog vremena: pučko – etimološki lik ‘Mileševo’ početkom XVI stoljeća bio je rasprostranjen od Visokog do Dubrovnika i Mljeta. Bilježeći taj lik on nije imao namjeru da dezinformira i da unosi pometnju, a posebno da “prepravlja” lik ‘Mile’, jer za prepravljenjem (krivotvorenjem) nije bilo potrebe. Kao što pokazuju historijski izvori, lik ‘Mileševo’ nije bio nikakav Orbinijev znanstveni ekskluzivitet, odnosno njegova spoznaja, koja može da se pogriješi – lik ‘Mileševo’, i prije i poslije Orbinija, poznavali su mnogi. Taj lik su prije Orbinija u Dalmaciju donijeli brojni dubrovački trgovci koji su u srednjem vijeku trgovali i povremeno živjeli u Visokom.

Ipak, od tipične jezičke greške, problem ‘Mile – Mileševo’ je uskoro postao historijski mit zloputrebljavan od strane srpske historiografije. Tvrtkovo krunisanje u srpskoj Mileševi postalo je paradigma srpskog historiografskog i političkog svojetanja srednjovjekovne Bosne. Pritom, Tvrtkova povelja iz 1378. godine, sama za sebe i u vezi sa drugim bosanskim poveljama a u kontekstu opće vladavine Tvrtka I, doima se kao nijemi film loše slike i tona. Bez obzira na okolnostima u kojima je povelja nastala, nema nikakve sumnje: Tvrtko I krunisao se u Milama kod Visokog.

Komentari