Početna Zanimljivosti Srpski parareferendum o ostanku BiH u Jugoslaviji 1991. godine – uvod u...

Srpski parareferendum o ostanku BiH u Jugoslaviji 1991. godine – uvod u agresiju na BiH

0
PODIJELI

U subotu i nedjelju, 9. i 10. novembra 1991. godine srpski narod u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini je glasao na plebiscitu da li je za ostanak u okorjeloj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Dok je srpski narod glasao na plavim listićima, ostali narodi, koji su željeli glasati, su svoju odluku donosili na žutom listiću što je već u startu dokazivalo o kakvom se plebiscitu radi. Par dana ranije, predsjednik Glavne komisije plebiscita Petko Čančar je izjavio da glasanje ne finansira država nego Srpska demokratska stranka i srpski privrednici. Tada je predsjednik SDS-a Radovan Karadžić izjavio: “Građani BiH, plebiscit je prilika da afirmišete svoje ustavno pravo i odlučite o svojoj sudbini. Izlaskom na plebiscit suprostavimo se razbijačima Jugoslavije kako bismo dokazali da nam je zajednička sudbina usklađen i miran život na tlu BiH i Jugoslavije”. Pored deset srpskih stranaka proglas za plebiscit je potpisala i Liberalna stranka BIH, koju su tada predvodili Rasim Kadić, Martin Raguž i Đorđe Latinović. Dan kasnije, Rasim Kadić je demantirao tu vijest tvrdeći da je TANJUG zloupotrijebio ime Liberalne stranke BiH. SDA, HDZ i SDP su na plebiscit reagovale žestoko tvrdeći da je u pitanju “plebiscit za otcjepljenje”. Vlada SR BiH zabranila je SDS-u uvid u kopiraje biračkih spiskova. Čim su objavljeni detalji o načinu dolaska i glasanja u Bosanskoj krajini je došlo do proglašenja opće mobilizacije – u Laktašima i Banja Luci, ali i do bijega nekoliko hiljada hrvatskih civila preko Save.

Plebiscit je održan u svih 109 bosanskohercegovačkih općina, a glasalo se na dvama listićima. Na plavom, predviđenom za Srbe, stajalo je: “Da li ste saglasni sa odlukom Skupštine srpskog naroda da u BiH, od 24. oktobra 1991. godine, da srpski narod ostane u državi Jugoslaviji, sa Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajinom, SAO Slavonijom, Baranjom i zapadnim Sremom, sa drugim koji se za opstanak u Jugoslaviji izjasne?” Žuti glasački listić, namijenjen za ostale narode, je sadržao sljedeći tekst: “Da li se izjašnjavate da BiH kao ravnopravna republika ostane u zajedničkoj državi Jugoslaviji sa svim drugim koji se tako izjasne?” Iz ovog je jasno zaključiti da se srpski narod pozivao na za život u tzv. Velikoj Srbiji.

Prema izvještaju Radovana Karadžića glasalo se prema očekivanjima. Primjerice, u sarajevskom naselju Ciglane, glasalo se u dvama redovima, kao i na mnogobrojnim drugim mjestima u BiH. Glasalo se i u Beogradu, gdje je izašlo preko 60% građana porijeklom iz BiH. U poslijepodnevnim satima prvog dana, Velibor Ostojić, Biljana Plavšić, Nikola Koljević te Radovan Karadžć su održali konferenciju za novinare gdje su izjavili da je “ovo prilika da se utvrdi koliko zaista ima Srba jer je njihov broj prema posljednjem popisu pod sumnjom”. Drugog dana izbora glasanju su pristupili Krajišnici, dok je u Sarajevu do tada glasalo 113 000 glasaša. Dan nakon plebiscita Karadžić održava još jednu konferenciju na kojoj izjavljuje “da je potvrđena ispravna politika i volja srpskog naroda. “Nažalost, čitav jedan narod u BiH gurnut je u referendum s dva različita pitanja. Pitanja su ništa drugo nego strašna obmana onih koji misle da je BiH, a i nas u njoj, moguće dijeliti bez ognja i mača…” Nekoliko dana nakon plebiscita u javnosti se pojavilo pismo u kojem je nekoliko članova SDS-a optužilo Karadžića, između ostalog i za finansijske malverzacije. U njemu se tražila njegova ostavka. Karadžić je ovo pismo nazvao “organiziranom antisrpskom hajkom”. Demantirajući navode iz pisma da ima kuću na beogradskom Dedinju, Karadžić je izjavio: “Ako srpski narod to bude htio, imaću kuću na Dedinju. Nego ja slučajno nisam zainteresovan za Dedinje nego za Sarajevo i, ako bude trebalo, gradiću kuću u Sarajevu jer je to moj grad”. Radislav Brđanin je istovremeno u banjalučkom “Glasu” najavio stvarnu hajku na sve one koji nisu glasali na plebiscitu, tražeći od svih rukovodioca koji nisu glasali da odstupe sa svojih pozicija.

Ustavni sud je još u novembru 1991. godine ocijenio neustavnim osnivanje novih srpskih općina, a zatim i njihovo povezivanje u autonomne pokrajine. Sve odluke su proizašle iz one o osnivanju Skupštine srpskog naroda u BiH, koju je ustavni sud SR BiH također proglasio neustavnom. Ustavni sud je utvrdio da je plebiscit srpskog naroda protivan Ustavu te potcrtao kako je konstituiranje Skupštine srpskog naroda akt koji nema uporište ni u saveznom ni u republičkom Ustavu. Desetak dana nakon plebiscita, Ustavni sud, tvrdeći kako SR BIH prijeti haos, upozorava na neke od najgrubljih kršenja zakona i ustavnosti. Između ostalog, i formiranje Hrvatske zajednice “Herceg – Bosna”, je okarakterisano kao neustavno. U Srbiji je, pak, zabranjeno djelovanje tamnošnje SDA, što je Rasim Ljajić ocijenio kao “atakom na cijeli muslimanski narod i paradigmom srpske vlasti”. Skupština srpskog naroda u BiH zasjedala je drugi put i ozvaničila uvezivanje autonomnih oblasti u kojima su Srbi većina u jednu cjelinu koju smatraju dijelom Jugoslavije. “Ako ne možemo skupa, pogubno je ratovati i bolje je da se podijelimo”, izjavio je Momčilo Krajišnik.

Nakon što je 29. februara i 1. marta 1992. godine održan referendum o nezavisnosti, Karadžić formira Krizni štab SDS-a, na čijem čelu je bio Rajko Dukić. Od Karadžića je dobio strogo naređenje da reaguje na bilo šta, tako da nakon ubistva srpskog svata na Baščaršiji naređuje preduzimanje aktivnosti “u skladu s ranijim planovima”, dodajući kako ni ptica ne smije izaći iz Sarajeva. Tada glavni grad BiH presijecaju maskirani banditi raspoređeni po barikadama. Raniji planovi, na koje se Karadžić poziva, ustvari su “Uputstvo organizovanju i djelovanju srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vandrednim okolnostima”, koje je izdato 19. decembra 1991. godine i prema kojem je izrađen plan kako nasilno preuzeti vlasti u općinama BiH.

Komentari