Početna Zanimljivosti Starinski svatovsko – svadbeni običaji muslimana Bosne i Hercegovine – tradicija koja...

Starinski svatovsko – svadbeni običaji muslimana Bosne i Hercegovine – tradicija koja je danas gotovo izumrla

0
PODIJELI

Emilijan Lilek u Glasniku Zemaljskog muzeja iz 1898. godine daje sadržajnu etnografsku radnju koja je predstavila sve najznačajnije običaje vezane uz čin ženidbe i udaje kod svih naroda koji su živjeli na prostoru Bosne i Hercegovine, a koje je imenovao “pravoslavcima, katolicima, muhamedancima i slovencima”. Zanimljiva praksa koju je primjetio kod muhamedanaca (muslimana) i pravoslavaca jeste otmica koja može da se desi uz pristanak djevojke, a protivno volji roditelja ili djevojke i njenih ukućana. Činom otmice u narodu se proglašavala udaja ili ženidba neke osobe. Kod bosanskih muslimana je običaj bio da se djevojka uglavnom ne vraća u porodicu iz koje je “ukradena”. Princip “ukradenosti” bio je zastupljen sve do druge polovice XX stoljeća, jer su se nastojali izbjeći troškovi porodice, koja bi u formalnom smislu trebala da isprati djevojku iz kuće.

Spremanje vjenčanja podrazumijevalo je dugu radnju – od spremanja odijela do najave ili obznane samog čina vjeridbe odnosno prošnje. Djevojke su se od rane mladosti učile vezu kako bi pripremile poklone za svoje buduće ukućane – svekra, svekrvu, zaovu ili djeverove. Također, djevojke su bile dužne da obezbijede barem dio tekstilnog pokućstva za svoga budućeg muža kako bi olakšale početak zajedničkog života. Kada djevojka donese ruho u kuću u koju se udaje, onda se to ruho izlaže pred gostima, koji prema vezu i materijalu mogu procijeniti iz kakve je kuće nevjesta došla i kakvim se umijećem veza pokazala. Zbog toga su ukućani nastojali osigurati skupocjeno i fino platno za ruho, a djevojka se trudila da vez bude što kvalitetniji jer je time govorila o svom društvenom položaju.

Detaljan opis svadbe muslimana i sklapanje šerijatskog braka daje Antun Hangi u svom djelu “Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini”. On navodi: “Ako nema zapreke da se mladenci vjenčaju, napiše hodža ilmi – haber i preda ga momkovom ocu ili starijem bratu ili komu bližnjem muškarcu iz njegove rodbine. Sa ilmi – haberom ide momkov otac ili brat kadiji. Kada je kadija ilmi – haber proučio i vidio da nema zapreke vjenčanju, dade hodži pismenu dozvolu da mladence vjenča. Ta se dozvola zove nićah – murasela ili šehadetnama (…) Nićah – muraselu ili šehadetnamu odnese sada momkov otac hodži i na temelju nićah – murasele ili šehadname vjenčat će on mladence.”

Neke od svadbenih običaja muslimana Hercegovine naveo je Alija Nematak. On navodi da se isprošena djevojka strogo čuvala od očiju javnosti, najčešće godinu dana, sve do trenutka dolaska svatova po nju. U Bosni je slučaj bio drugačiji, djevojka bi između prošnje i dolaska svatova čekala najčešće do mjesec dana. Identični su bili i običaji Bošnjaka u Crnoj Gori. Pošto su se djevojke strogo skrivale, roditelji su odabirali djevojke za svoje sinove, a ako ne bi bilo momka za ženidbu u Podgorici, onda bi se prilika za udaju tražila u drugim mjestima, poput Skadra ili u Tuzima, a vjeridba bi se odvijala putem posrednika. Ako bi postojao interes obiju strana donosili bi se simbolični pokloni djevojci od momkove familije, a ako interesa ne bi bilo prenosilo bi se da prosci neće doći. Jednom isprošena djevojka ne bi više izlazila iz kuće, a svaki put kada bi vjerenik prošao pored kuće svoje vjerenice, ona bi trebala poslati neko slatko jelo njegovim ukućanima. Kada dođe trenutak svadbe u kuću bi po nevjestu ulazile samo žene s muževe strane i dječak koji će joj dati prsten. Sa druge strane, svatove bi također dočekale samo žene u kući, koje bi novopridošle goste služile šerbetom. Mlada bi izlazila iz kuće laganim hodom tako da se pokreti skoro i ne primjete.

Prema Hangijevim navodima, muške svatove dočekao bi muškarac, a ženske žena i uvodili bi ih u najljepšu, tzv. šikli – odaju. Kada nevjestu dovedu u kuću mladoženje ona bi sjedila određeno vrijeme u ćošku i “stidila se”, tj. gledala mirno ispred sebe u šutjela, dok bi je žene i djevojke zagledale. Poslije bi mlada bila smještena u halvat gdje se organizovalo i knivanje nevjeste. Knivanje je zapravo bojenje kose, noktiju i ruku mladenke. Ovim činom mlada je zapravo spremna za svođenje u đerdek, čime se formalno završava i svadbeno – svatovno veselje u domu mladoženje. Nakon prvog zvaničnog odlaska roditeljima, gdje ide prvi ponedjeljak nakon udaje s vodaricom i darovima, najugledniji iz kuće mladoženje, obično svekar, ponovo s vodaricom, odlazio bi po nevjestu i dovodio je nazad, najčešće u utorak prije ponoći. Mladini bi svaki put napravili slatko jelo koje nevjesta nosi u svoj novi dom. Veoma važna ličnost je i djever, koji daruje prsten djevojci, nadzire sveukupne događaje i prvi je pri ruci da spriječi svaki nemili ili neočekivani događaj.

Opisujući svadbene običaje Bošnjaka, Muhamed Hadžijahić je primjetio da njihovi običaji u BiH imaju dosta sličnosti sa ostalim južnoslavenskim narodima, ali ima i onih koji su “naizgled islamski” a ne susreću se kod drugih muslimanskih naroda. Spominje obred kojim se, prilikom nićaha nevjesti na glavu polaže sveta knjiga Kur’an. Također, kod ulaska u kuću mladoj se pod desnu ruku stavlja Kur’an, a pod lijevu pogača. Glavni vjenčani obred bio je, pak, “pribiranje” Kur’ana gdje se nevjesti davao Kur’an u ruke, a ova bi, okrećući svaku stranicu, izgovarala 58. ajest sure Jasin koji u prijevodu na bosanski jezik glasi: “Mir vama, bit će riječi Gospodara milostivog”.

Komentari