Početna Zanimljivosti Stav Islamske zajednice Bosne i Hercegovine prema raspadu Jugoslavije i početku rata

Stav Islamske zajednice Bosne i Hercegovine prema raspadu Jugoslavije i početku rata

0
PODIJELI

Rušenje komunističkog sistema vladavine krajem osamdesetih godina XX stoljeća u Evropi, nije moglo zaobići niti Jugoslaviju. U moru raspletenih političkih dešavanja koji su dirigovali raspadu Jugoslavije, svoje mjesto zauzimaju i vjerske organizacije. Kada je riječ o zajednici muslimana u Jugoslaviji, naročito na prostoru Bosne i Hercegovine, uslijed povezanosti nacionalnog i konfesionalnog elementa, ona dobija još značajniju težinu. Početak raspada Jugoslavije u prvi plan je izbacio dvije struje unutar Islamske zajednice Jugoslavije, koje su različito vidjele državno – pravni okvir za muslimane u BiH.

Organizacija IVZ u socijalističkoj Jugoslaviji temeljila se na ustavu IVZ koji je donesen od strane Vrhovnog vakufskog sabora održanog u Sarajevu 27. avgusta 1947. godine. Rukovodeća tijela IVZ bila su: Vrhovni vakufski sabor i Vrhovno islamsko starješinstvo sa reisul ulemom na čelu. U četiri republike (Srbija, Crna Gora, Makedonija i BiH) postojale su Vakufske direkcije i Ulema medžlisi. Sve do raspada socijalističke Jugoslavije organizacija IVZ ostala je jedinstvena. Nadležnost državne vlasti je priznavala i vrlo često vjerskim argumentima osnaživala. Sa takvom orijentacijom ušla je i u krizno razdoblje kada se odlučivalo o sudbini Jugoslavije, a u tom periodu (1990. godine) donesen je i novi Ustav IVZ. Kako se jugoslavenska kriza rasplamsavala tako se IVZ nastojala prikazati kao legitimni predstavnik i zaštitnik interesa Muslimana (danas Bošnjaka), ne samo kao vjernika, nego i kao građana socijalističke Jugoslavije.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina XX stoljeća praksa je pokazivala da je najoptimalnije rješenje za tadašnju Jugoslaviju i njene narode, konfederacija ili labava federacija. I IVZ se zalagala za takvo rješenje jugoslavenske krize, sve dok nije postalo očito da od jugoslavenskog jedinstva neće biti ništa. Iz stavova vjerskih lidera vidljivo je nastojanje da se jugoslavenska kriza riješi na način stvaranja demokratske jugoslavenske državno – političke zajednice koja je, po njihovom uvjerenju, optimalan okvir za život muslimana na južnoslavenskim prostorima. Nisu isticali konkretan način preuređenja države, ali jesu položaj Muslimana u kojima se naglašavalo da oni trebaju imati ravnopravan položaj sa ostalim narodima Jugoslavije, što to ranije nije bio slučaj. Tako u intervjuu tadašnjeg reisul uleme Jakub ef. Selimovskog, kojeg je dao za TV Sarajevo u aprilu 1991. godine, stoji: “Mi u Islamskoj zajednici želimo da živimo u jednoj demokratskoj jugoslavenskoj državi”.

Takvi stavovi će biti zastupljeni sve do početka 1992. godine kada je postalo jasno da raspad Jugoslavije teče u krvi za što je glavni krivac velikosrpska ideologija. Ipak, do tada je kurs viđenja IVZ bio poprilično suludan, čemu svjedoči izbor za novog reisa 9. marta 1991. godine. Prilikom izbora novog reisul uleme, svaki od četvorice kandidata je u svom programu vidio jugoslavensku zajednicu kao najbolje rješenje za muslimane. Tako Senahid ef. Bistrić navodi, “Muslimani nisu niti bi smjeli biti za cijepanje Jugoslavije. Ovaj stav Islamske zajednice je jasan, nedvosmislen i jedinstven”, a budući reisul ulema Jakub ef. Selimovski podvlači, “(…) i pored kriznih situacija, ja sam optimista. Taj optimizam gradim na bazi ukupnog interesa svih naroda i narodnosti Jugoslavije”. Tek kod kandidata Mustafe ef. Cerića moglo se čuti nekoliko rezerviranijih stavova i nešto naglašeniji bosanski koncept, u kojem bi BiH bila određeni državni okvir. Bez obzira na stavove, svi kandidati su smatrali da ukoliko dođe do raspada Jugoslavija, IVZ mora ostati jedinstvena bez obzira na sve. Za novog reisul ulemu izabran je Jakub ef. Selimovski. On je ujedno bio prvi poglavar IVZ koji nije bio porijeklom iz BiH.

Odnosi sa drugim vjerskim zajednicama, striktno na prostoru BiH, u periodu raspada Jugoslavije nisu bili srdačni. Razlog tome je zbog nespremnosti Srpske pravoslavne crkve da redovno učestvuje na sastancima i dogovorima o aktuelnoj situaciji u BiH i Jugoslaviji. Sa druge strane, saradnja sa jevrejskom zajednicom i Katoličkom crkvom bili su na zadovoljavajućem nivou. Ipak, takvi sastanci bazirani su uglavnom na apelima za mir i razumijevanje među narodima, koji su završavali gotovo bez ikakvog efekta. Najkonkretnija, zajednički poduzeta mjera, bio je zahtjev Salih ef. Čolakovića u ime Mešihata Islamske zajednice BiH i nadbiskupa monsinjora Vinka Puljića da se “(…) studenti i đaci teoloških škola u Bosni i Hercegovini do daljnjeg ne pozivaju u vojsku”, upućen 1. septembra 1991. godine.

Kao i ostale vjerske zajednice i IVZ je početkom devedesetih godina XX stoljeća radila na homogenizaciji svojih vjernika. Godine 1991. na Ajvatovici se skupilo preko 100 000 vjernika, dok je u Foči klanjana dženaza za Bošnjake ubijene u Drugom svjetskom ratu. U to vrijeme IVZ ostvaruje i blisku saradnju sa tada vodećom bošnjačkom političkom strankom – Strankom demokratske akcije (SDA). Time se usko nastojala vezati vjerska i kulturna tradicija sa političkom.

I dok je Srpska pravoslavna crkva otvoreno tokom 1991. i 1992. godine pozivala na rat, prvi tekst IVZ koji ima veze sa ratom objavljen je u “Preporodu”, 1. aprila 1992. godine. Međutim, iako on zvučno naslovljen “Šehidi – svjedoci vjere”, tekst nije pozivao u rat, nego se ticao vojnika poginulih na odsluženju vojnog roka. Naime, poznato je da je veliki broj regruta – Bošnjaka, guran na prve linije te je stradao na ratištu u Hrvatskoj i Sloveniji. Otpočinjanjem agresije na BiH IVZ se aktivirala na terenu: uvodi se neka vrsta vandrednog stanja u strukture institucije, daju se upute članstvu i pruža mu se moralna podrška. Trebalo je da prođe dosta vremena prije nego je vrh Islamske zajednice objavio da je odbrana BiH vjerska dužnost muslimana. Još 1. maja 1992. godine na dženazi osmorici pripadnika Teritorijalne odbrane Republika BiH, reisul ulema je izjavio da se nada prestanku ratnih dejstava i poziva na mir. Ipak, istog dana u uvodniku novog broja lista “Preporod” pod nazivom “Vjerodostojno identificirati agresora”, sa pratećom fotografijom na kojoj komandant srpskih paravojnih organizacija i kasnije optuženik za ratne zločine, Željko Ražnjatović zvani Arkan ljubi ruke visokopozicioniranom svešteniku Srpske pravoslavne crkve u BiH, Mešihat IZ u BiH iznosi svoj stav ko je agresor na RBiH. I konačno u avgustu 1992. godine, u saopćenju za javnost Rijaset Islamske zajednice objavljuje “da je odbrana svoje domovine farzi – ‘ajn – lična obaveza i stroga dužnost svakog ponoljetnog muslimana”.