Početna Zanimljivosti Stavovi austrougarskog funkcionera Moritza von Auffenberga o identitetu bosanskohercegovačkog stanovništva

Stavovi austrougarskog funkcionera Moritza von Auffenberga o identitetu bosanskohercegovačkog stanovništva

0
PODIJELI

Zahvaljujućim brojnim visokopozicioniranim službenicima u vrijeme austrougarske uprave, danas posjedujemo veliki broj analiza o vjerskim i nacionalnim problemima koja su vladala u Bosni i Hercegovini u tom periodu. Jedna od takvih ličnosti je i Moritz von Auffenberg koji je 1909. i 1910. godine nadvojvodi Franji Ferdinandu poslao dva memoranduma iz kojih su proizašla stajališta o identitetu bosanskohercegovačkih Hrvata, Srba i Muslimana (Bošnjaka).

Govoreći o Srbima, navodi da su svi ujedinjeni oko jedne misli: iznuditi (erzwingen) što veću autonomiju i učiniti sve da se odbaci trijalistička opcija, u kojoj je predviđano da BiH bude pripojena Hrvatskoj i Dalmaciji. Aneksiju posmatraju kao “višu silu” i nastoje je sve više oslabiti kako bi spriječili povezivanje između BiH i Austrougarske. Svim silama nastoje pridobiti Muslimane na svoju stranu, tako da vješto bivaju opozicija u brojnim stvarima. Upozorava i na Ugarsku podršku velikosrpkim aspiracijama u svrhu pretvaranja BiH u ugarsku interesnu sferu. Nakon aneksije Srbi su se podijelili na dvije strane: Jeftanović – Dimovićeva grupa, odnosno dio SNO-a (Srpska narodna organizacija) sa glasilom “Srpska riječ” i na frakciju Koste Kujundžića. Prema aktuelnom agrarnom pitanju su bili veoma oprezni ne želeći prokockati šansu da Muslimane pridobiju na svoju stranu a kojima je agrarno pitanje bilo ključno. Ipak, nakon aneksije i reguliranja državnog položaja BiH promijenili su stav o agrarnom pitanju jer savez sa Muslimanima za njih više nije imao jednak značaj. Štaviše, smatra da su sada spremni pristat na savez sa Hrvatima kako bi ugrozili agrarni poredak koji je išao u korist Muslimana.

U uvodnom razmatranju Auffenber navodi da je vladajućim krugovima u Beču poznato da je još prije aneksije sklopljen sporazum između MNO-a (Muslimanska narodna organizacija) i “ugarskih ekstremnih elemenata”, kojim su se Mađari obavezali da će Muslimanima pružiti političku podršku, da se BiH ne priključi Hrvatskoj i Dalmaciji. Upozorava da među Muslimanima ima i elemenata koji se snažno vežu uz Hrvate, poput grupe Ademage Mešića. Ipak, navodi da preovladava “velika od strane Šerifa Arnautovića vođena mladoturska masa”, koja se pomirila sa aneksijom, “ali koja ne može prihvatiti osjećanja na psihološkom planu”, koja nudi Austrougarska. Govoreći o agrarnom pitanju u pogledu Muslimana, navodi da upravo oni pružaju najveći otpor reformi, jer se “aga ne može promijeniti, ako mu se uzme njegov posjed ili jedan dio posjeda i koji će u 9 od 10 slučajeva postati propalica, jer će on to doživjeti previše emotivno”. Razlog tome vidi u činjenici da su Muslimani na posjede gledali kao na svoj identitet – “ako je ugrožen njihov posjed kao da je ugrožen njihov identitet”. Analizirajući njihovo političko djelovanje upozorava vlasti na formiranje MSS-a (Muslimanske samostalna stranka) koja među Muslimanima zastupa hrvatsko nacionalno stajalište, te navodi da bi mogla postati dominanta zbog okolnosti da je MSS-u “vjera na najvišem stupnju, što odgovara pogledima najvećeg dijela Muslimana”, jer im “jednako kao i katolicima nedostaje shvaćanja za nacionalnost i kod kojih vjerski identitet ima prednost u odnosu na nacionalni”.

Hrvatsku (katoličku) stranku u BiH Auffenberg ocjenjuje kao jedinu sasvim pouzdanu, odnosno potpuno lojalnu caru i dinastiji. Ali odmah nakon toga definiše je kao “siromašnu i rascjepkanu na frakcije” između vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Štadlera i sarajevskog odvjetnika Nikole Mandića, kojeg podržavaju franjevci. Njihovu rascjepkanost ocjenjuje besmislenim jer su obje frakcije imale identičan program. Za Štadlerovu stranku kaže da je isključivo katolička. Za drugu katoličku frakciju, koja je bila pod utjecajem franjevaca, Auffenberg je pokazao više naklonosti, jer nije koristila vjerski element kao presudni. Štadlerovo suparništvo sa Mandićem dovelo je do hrvatsko – srpske koalicije, kojom je hrvatska politika odustala od povezivanja BiH sa Hrvatskom. Osim toga vodstvo HNZ-a (Hrvatske narodne zajednice) pokazalo je sve veću sklonost prema saradnji sa Srbima i traženju političkog oslonca kod Ugara. Štadler je takvo usmjerenje vidio kao propast hrvatskih i katoličkih interesa te je nastavio inzistirati na povezivanju BiH sa Hrvatskom u sklopu trijalističkog preustroja Monarhije.