Početna Zanimljivosti Stavovi Saveza komunista Jugoslavije na nacionalni identitet Muslimana (Bošnjaka)

Stavovi Saveza komunista Jugoslavije na nacionalni identitet Muslimana (Bošnjaka)

0
PODIJELI

Godinu 1968. obilježili su masovni događaji globalnog karaktera širom svijeta – nemiri i protesti, naročito u državama autoritarnih režima. Također, i u jugoslavenskom kontekstu ova godina se povezuje sa burnim političkim prijelomima. Jedan od njih je i nacionalno priznanje bosanskohercegovačkih Muslimana (Bošnjaka) od strane Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Na 17. i 20. sjednic, CK SKBiH, održanoj 26. januara, odnosno 17. maja, donijeti su formativni momenti nacinlanog priznanja Muslimana.

Rasprava na 17. sjednici protekla je u diskusiji o neravnopravnosti Republike BiH unutar tadašnje Jugoslavije, njezinoj afirmaciji i gospodarskom unaprijeđenju kao jedne od najnerazvijenijih republika, kao i o muslimanstvu (bošnjaštvu) kao znaku kolektivnog identiteta jednog dijela njezinih građana. U pripremnom materijalu 17. sjednice nalazio se “tabelarni pregled stanovništva po narodnosti prema popisu 1961. godine i članova Saveza komunista prema 1964. godini”, na općinskom nivou, koji su kategorizirali stanovništvo BiH na sljedeći način: Srbin, Hrvat, Musliman, Jugoslaven, nacionalno neopredjeljen i ostali. Džemal Bijedić je na sjedici odbacio marksistički ideološki kapital kao osnovicu nacionalnog identiteta, te je za primarni cilj izlaganja postavio politiku susjednih republika, Srbije i Hrvatske, prema BiH. Odbacio je prijedlog kreiranja “jednonacionalnog sastava stanovništva u višenacionalnoj republici BiH”, tvrdeći da i “Muslimani imaju jako razvijen nacionalni osjećaj kao i Hrvati i Srbiji”. Međutim, odmah nakon ovakvog kazivanja, neosporavajući jedinstvenost sve tri naroda BiH, dodaje: “Sva tri naroda u BiH su nerazdvoljno povezana, živjeli su oduvijek skupa, moraju da žive skupa, u revoluciji su se zajednički borili i zajednički iznašli najbolja rješenja”.

Ipak, CK je u političko – lingvističkim dokumentima susjedne republike vidio glavne pokretače diskusije o nacionalnom pitanju u BiH. Osim utvrđivanja nacionalističke prirode, CK je u njima uočio i uzroke buđenja nacionalizma unutar samih muslimanskih krugova, koji su zapravo predstavljali reakciju na ostale nacionalizme. Kao primjer naveden je članak Muhameda Filipovića “Bosanski duh u književnosti”, objavljen u časopisu “Život” u martu 1967. godine. Dokument je u CK okarakterisan kao “pokušaj hegemonističkog nametanja bosanskohercegovačkih Muslimana kao autohtonog naroda ove republike”.

Među prijedlozima pojavio se i termin “Bosanstva”, tako je Osman Karabegović iznio teoriju prema kojoj bi sva tri naroda trebala njegovati bosanstvo. “(…) Ja mislim da je još jedan elemenat našega zajedničkog imenitelja to što je u našem Ustavu BiH zapisano da smo mi pored toga što su Srbi, Hrvati, Muslimani još i Bosanci i Hercegovci(…)”. Za razliku od bosanstva, muslimanstvo/bošnjaštvo koje je propagirao Džemal Bijedić je naišlo na energičnu negaciju svih poslanika osim Bijedića i Avde Hume. Razlog tome je bio što su poslanici u bošnjaštvu vidjeli negaciju srpske i hrvatske nacionalne komponente. Među konstatacijama koje su se pojavile u diskusiji je i ona iz domena kulture, koju je izložio Esad Ćimić. On je u svom izlaganju priznao etničko – kulturološku komponentu bosanskohercegovačkih Muslimana (Bošnjaka) upozoravajući da “to što se naknadno probudila uspavana grupna svijest Muslimana, donekle je zasluga pojačanog djelovanja principa nacionalne individualizacije Srba i Hrvata…”.

Iako su 17. i 20. sjednica predstavljale pozitivan smijer u nacionalnom statusu Muslimana, o njima se još uvijek govorilo kao o “građanima drugog reda”. Tokom svih sjednica o njima se govorilo u 3. licu plurala (oni – Muslimani). Naime, niko se iz muslimanskog političkog rukovodstva i kruga intelektualaca nije identificirao sa njima retoričkim instrumentom u 1. licu plurala (mi – Muslimani). Jedini koji je u Muslimanima vidio već oformljenu naciju je bio politolog Joco Marjanović: “Naime moja je teza ili moje shvatanje, dopustite ako tako mogu da kažem, da su Muslimani kod nas, u BiH, da su oni u procesu konstituisanja, da se konstituišu ne samo to kako mi kažemo sada kao etnička individiualnost itd. ili narodi itd. nego nacionalna individualnost”.

Samo nekoliko dana nakon proklamacije Muslimana kao nacije tj. 29. i 30. maja 1968. godine, uslijedili su brojni negativni stavovi – negacije nacionalnog identiteta Muslimana. Riječ je o 14. sjednici CK, ali ovaj put, SK Srbije na kojoj se raspravljalo o “novoj fazi u politici prema nacionalnom pitanju u kojoj će se i pitanje ravnopravnosti naroda i narodnosti moći postaviti na novi način”. Dok se u SK BiH rasprava uglavnom vodila umjerenom dinamikom bez osporavanja novog političkog statusa Muslimana (Bošnjaka), u SK Srbije se smatralo da novi kurs “narušava načela nacionalne politike SKJ”, drugim riječima smatralo se da Muslimani nisu trebali dobiti svoj nacionalni identitet. Poslanici SK Srbije, poput Dobrice Ćosića i historičara Jovana Marjanovića su priznanje nove nacije “locirali u sferu nepoželjnog nacionalizma i šovinizma koji se suprostavlja slobodnom razvoju jugoslavensko – socijalističke svesti i osećanja pripadnosti jugoslavenskoj socijalističkoj zajednici”. Time su članovi SK BiH u afirmaciji Muslimana vidjeli borbu protiv nacionalizma i šovinizma koji se pojavio u susjednim republikama, dok su članovi SK Srbije u priznanju nove nacije vidjeli buđenje nacionalizma i narušavanje jedinstva. Negacija nacionalnog identiteta Muslimana je bila čisto političkog karaktera. Ćosićeva i Marjanovićeva retorika, pored srpskih nacionalističkih elemenata, istovremeno se suprostavljala i konfederaciji Jugoslavije. Ipak, ovakvoj retorici su se suprostavili Miloš Minić i Petar Stambolić ističući učešće Muslimana u partizanskom pokretu i 45 narodnih heroja koje su dali.

 

Komentari