Početna Zanimljivosti Stradanje Bošnjaka na Bleiburgu 1945. godine – svjedočenja o zaboravljenom zločinu nad...

Stradanje Bošnjaka na Bleiburgu 1945. godine – svjedočenja o zaboravljenom zločinu nad Bošnjacima

0
PODIJELI

Bleiburški marševi smrti, odnosno u hrvatskoj literaturi poznati kao “Križni putevi”, predstavljaju jedan od najvećih ratnih zločina koji se dogodio tokom Drugog svjetskog rata. Naime, u mjesecu maju 1945. godine poražene snage fašističke Nezavisne države Hrvatske, zajedno sa civilima, se povlače prema južnoj Austriji gdje su se trebale predati Britanskoj vojsci kod mjesta Bleiburg. Pored vojske poražene NDH, prema južnoj Austriji su se uputile i kolone njemačke vojske ali i vojne formacije ostalih njemačkih saveznika. Svi su oni bježali od partizana ali i Sovjeta. Međutim, Britanci su odbili prihvatiti predaju snaga NDH, nakon čega su naredili da se civili i vojnici NDH predaju snagama Jugoslavenske armije. Nakon toga snage Jugoslavenske armije su u dugim marševima smrti likvidirale desetine hiljada civila i vojnika poražene NDH, dok je ostak interniran u logore.

Prema Hrvatskom institutu za povijest u dokumentu pod nazivom “Partizanska i komuništička represija i zločini u Hrvatskoj 1944 – 1946” navodi se izvještaj pripadnika OZNA-e, Dimitrija Georgijevića poslan načelniku OZNA-e Aleksandru Rankoviću od 12. jula 1945. godine u kojem stoji da je u jugoslavenskim logorima “bilo veoma malo zarobljenih vojnika poraženih vojski, među kojima je bilo 81 tisuća Nijemaca, po nešto manje od tisuću Austrijanaca i Mađara, 12 tisuća Talijana, oko 500 četnika i oko 20 tisuća Hrvata – ustaša i domobrana”. U nastavku dokumenta se navodi: “Obzirom da nema naznaka da su ‘zarobljeni neprijatelji’ u to vrijeme puštani kućama, može se ocijeniti da je broj pobijenih doista drastičan – te se može govoriti o približno 100 tisuća pobijenih samo iz redova domobrana i ustaša”. Danas preovladava mišljenje da je glavni krivac za partizanski pokolj, oponumoćeni ministar pri Glavnom štabu savezničkih snaga, a kasnije i premijer Velike Britanije MacMillan, koji je britanskom generalu Patricku Scottu naredio da ne dopusti predaju poraženih vojski, već da ih izruči Jugoslavenskoj armiji. Koliko se zločin na Bleiburgu skrivao pokazuje i primjer grofa Nikolaja Tolstoja, koji je 1986. godine objavio knjigu “Ministar i pokolj”, a koja je u Velikoj Britaniji odlukom suda zabranjena i povučena iz prodaje. Tolstoj je optužen za narušavanje ugleda MacMillana pa je na sudskom procesu osuđen na kaznu u visini od 1,5 miliona funti, uz još 1 milion funti plaćanja sudskih troškova. Bila je to najviša izrečena novčana sankcija u historiji Engleske.


Prema različitim izvorima cifre stradalih sežu čak i do 600 000, koju je priložio hrvatski emigrant Ivan Parcela, ali se ova maksimalna uzima kao izrazito pretjerana. Što se tiče samih Bošnjaka i tu cifre variraju i kreću se u rasponu od 5 000 do 50 000 ubijenih vojnika i civila. Prema navodima Vladimira Žerjavića ubijeno je 5 000 Bošnjaka. Hrvatski historičar Vedran Petrović ističe da je stradalo oko 50 000, dok najveća cifra koja se pojavila iznosi 73 000. Na osnovu velike razlike u ciframa, možemo utvrditi da je veoma teško napraviti relevantnu procjenu. Ipak, danas posjedujemo nekompletne spiskove ubijenih Bošnjaka iz nekoliko sela i općina BiH, koji otkrivaju da je iz BiH u bleiburškim marševima smrti stradalo oko 5% ukupnog bošnjačkog stanovništva, većinom vojnika a djelom i civila. Tako je, naprimjer, prema popisu Gračaničkog sreza od 1939. godine navedeno da na tom prostoru živi 18 357 Muslimana (Bošnjaka). Prema nekompletnom spisku prof. Omera Hamzića i prof. Edina Šakovića, kojeg je dopunio Nihad Halilbegović, sa prostora Gračaničkog sreza, osim grada Gračanice, na bleiburškim marševima smrti je stradalo 430 Bošnjaka. Budući da je u gradu Gračanici, čiji ubijeni nisu uvršteni u spisak, živjelo 6 387 Bošnjaka, to znači da je iz Gračaničkog sreza ubijeno 430 od 11 970 Bošnjaka, koji su živjeli izvan samog grada. Slično je i sa drugim općinama. Selo Džakule, koje je pripadalo općini Doborovci, prema popisu iz 1939. godine je imalo 887 stanovnika. Iz ovog sela na Bleiburgu je stradala 41 osoba. Jeziv je i primjer Male Brijesnice (današnja općina Doboj Istok), iz koje je stradalo 66 osoba. Prema svjedočenju Osmana Mrkovića, Mala Brijesnica je 1945. godine imala između 400 i 500 stanovnika, tako da broj od 66 ubijenih za selo zvuči pogubno.

U svjedočenjima Bošnjaka koji su preživjeli bleiburšku tragediju navode se i opisi o Bošnjacima koji su se borili u redovima Jugoslavenske armije, a koji su bili primorani da ubijaju svoje sunarodnjake. Ipak, bilo je i onih koji su odbijali takva naređenja. Jedan od takvih izvještaja evidentiran je u dokumentu KNOJ-a, od 5. jula 1945. godine: “Na Baniji kod Petrinje prilikom izvršavanja vođenja na strijeljanje jedne veće grupe bandita odgovorni oficir iz štaba bataljona Narodne odbrane poveo je za pripomoć i dobrovoljce civile iz okolnih sela. U istom bataljonu dešava se da novi borci koji su došli iz VIII. divizije /Muslimani/ neće da strijeljaju bandu, jer im to, kako navode, na dozvoljava ‘Alah’ i ‘Din’. II. bataljon III. brigade osiguravao je na željezničkoj stanici u Djurmancu dva vagona bandita koji su vođeni na strijeljanje. Banditi su provalili vrata i 30 ih je pobjeglo”. Abaz Gazibegović, koji je bio pripadnih ustaša o dešavanjima sa Bleiburga svjedoči: “(…)Jer ideš u nekom pravcu, ideš sa idejom da stigneš da se predaš Englezima, da te ne zarobe partizani. Ta ideja je bila prisutna među nama, u većini. Mislilo se da je to spas. Ideš civilizovanom svijetu itd. Međutim to se nije desilo. Desilo se da su oni pustili Nijemce, to je 100% i ni jedan Nijemac nije ušao u logor u Maribor, ni jedan. Ušao je vrlo mali broj četnika… Nosili su ta obilježja, samo su ih kasnije poskidali. Kokarde nisu smjeli nositi, ubit će ga ustaša s kojim je do jučer ratovao, a sada s njim bježi… Mre se od gladi. Ja sam čuo da su ljudi jeli opanke, kaiš, opasače. Ja sam imao jedan kaiš koji sam donio kući i dugo ga čuvao. Zubi su se na njemu znali trideset godina. Grizao sam kaiš, nisam mogao izdržati”. Jezivo svjedočenje o marševima smrti je dao i Osman Ćorić: “Skupila se grupa od oko 3 000 zarobljenih Hrvata, Bošnjaka i Nijemaca, rođenih 1925. godine i mlađih. Krenuli smo iz Maribora i znam da smo stigli u Osijek, odatle za Pančevo. Kojim smo putem dotle došli, ne znam. Stigli za pet do šest dana. Pješke. Pratili su nas partizanski stražari na konjima. Do Pančeva nam nisu dali da se napijemo vode. Ako bi neko pokušao da se napije iz barice na putu bio bi ubijen. Pili smo sopstvenu mokraću iz manjerki, ali je i nje ponestajalo, a bila je gorka i slana pa nam se još gore tražila voda. Pojedini zarobljeni su skakali u bunare, napili se vode i tako zadovoljno umirali. Kroz Hrvatsku su nas hranile Hrvatice, bacale su komade hljeba i klipove žita – hibrida i ko dohvati… Mnoge žene su zbog toga ubijene. Jela se trava i lišće. Mene je spasio klas žita koji sam uhvatio negdje ispred Osijeka i stavio u njedra. Jeo sam ga samo noću, po nekoliko zrna. Kroz Srbiju su nas tukli. U Osijeku smo čitav dan i noć proveli na otvorenom po kiši, dok su stražari sklonjeni. Put je dalje vodio preko Šida, Rume, Zemuna do Beograda. Iz Beograda smo skelom prebačeni u Pančevo. Na putu smo najteže prošli pri prolasku kroz Šid. Tamo su najavili da dolaze ustaše koljači i da nas tuku do mile volje. Ljudi su odustali od rada na poljima, pripremili su za udaranje – šta je ko imao, motke, motike, sjekire, vile, lopate i kad smo se pojavili, svi su navalili na nas, staro i mlado, muško i žensko. Udarali su po nama i sjekli, ljudi su padali u krvi, bili gaženi i umirali. Mi smo se pribili jedan uz drugoga. Ja sam samo pokrio oči rukama i trpio udarce. Oni koji su bili u sredini, bolje su prolazili. Mene je jedan udario šest puta po vratu, po istome mjestu. Od tih katilskih udaraca trajno mi se stvorila čvoruga veličine dvožumog jajeta, visine do cent i po. I danas je nosim i znam kad će kiša. Teško je bilo ostati na nogama jer su se mrtva tijela mučenika povećavala, pa ih je bilo teško prekoračiti sa iznemoglim mišićima. Ipak sam ostao na nogama, što je značilo šansa za život(…)”.

 

Komentari