Od početka rata u Sloveniji, 27. juna 1991. godine pa do početka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu u redovima Jugoslavenske narodne armije stradalo je više od stotinu regruta iz BiH, dok ih je na hiljade ranjeno. Kako je JNA pred raspad Jugoslavije postajala sve više srpska, iskoristila je takvo stanje kako bi u nepotrebne ratove slala regrute nesrpske nacionalnosti, koji su gurani u prve redove gdje su ih ubijale i njihove starješine i kolege samo zbog toga što su bili Bošnjaci, Hrvati ili Albanci.

Da bi se spasili, vojnici su samoinicijativno, uz pomoć roditelja, u organizaciji Patriotske lige ili Foruma roditelja “Svi za sve”, bježali iz JNA. Oni koji su uhvaćeni bili su osuđeni za izdaju. Tako su u Bileći uhvaćeni Mustafa Mulić iz Bosanskog Petrovca te Tuzlaci Selim Osmančević i Emir Džihić. U zatvoru su fizički zlostavljani duže od mjesec dana. Često se dešavalo da poginuli regruti ne budu vraćeni svojim roditeljima, a nerijetko su u mrtvačkim sanducima slana pogrešna tijela. Tako su u rogatičkom selu Žepa, roditelji vojnika Almira Osmanovića, koji je ubijen kada je imao samo 19 godina, doživjeli šok na dženazi 28. oktobra 1991. godine, kada su umjesto svog sina u sanduku dobili leš starijeg, nepoznatog muškarca. Sarajlija Senad Selmanović je u martu 1991. godine otišao u JNA. Kako navodi, u Kumanovu gdje je prekomandovan su im zabranili izlaske u grad, slušanje radija i gledanje televizije, dok su telefoni bili isključeni. Nakon mjesec dana prebačen je u Karlovac gdje su njega i regrute iz BiH zlostavljali oficiri JNA. Neposredni starješina Vlatko Engelevski mu je jednom prilikom prišao sa otkočenim pištoljem i zaprijetio: “Ko me iznevjeri i pokuša pobjeći, ovim pištoljem ću ga ubiti”. Obzirom da je bio u tenkovskog jedinici, on i njegova posada su poslani na prvu liniju, dok su srpske i cnorgorske tenkovske posade ostale u hangarima. Istovremeno su srpski i crnogorski vojnici bili sklonjeni iza njihovih leđa kako bi spriječili moguće bježanje. Kada je krajem avgusta 1991. godine napadnuta kasarna, stariji vodnik je naredio: “Rokaj, bre, ruši sve ispred sebe, nemojte da dođem tamo da vas srokam!” Nakon žestoke borbe stradalo je oko 100 regruta JNA. Poslije odlaska iz JNA priključio se TO Tuzle, a kraj rata je dočekao kao pripadnik MUP-a u Sarajevu.

U nekim jedinicama su regruti i “žigosani”. Nijazu Peljti iz Rudog je prisilno istetovirana oznaka JNA na lijevoj ruci. U JNA je otišao krajem 1991. godine nakon čega je prekomandovan na Manjaču kod Banja Luke. U toku agresije na Hrvatsku učestvuje u borbama na Plitvicama. U njegovoj jedinici je bilo sedam Bošnjaka, a među njima je poginuo Salih Palak. Ubistva regruta iz BiH su bila svakodnevna. Među prvim žrtvama je bio Borislav Pivač iz Novog Travnika, koji je poginuo 28. juna 1991. godine u blizini Maribora. Istog dana poginuo je i Mostarac Antonije Simunović. Nekoliko dana kasnije, 2. jula 1991. godine kod Novog Mesta je ubijen Fahir Imamović iz Brčkog. U rušenju helikoptera JNA iznad Ljubljane poginula su tri člana posade među kojima i regrut Eldin Hrapović.

Stradanje se nastavilo i nakon rata u Sloveniji, na hrvatskom ratišu. Pokušaj ubistva Nusreta Odobašića iz Kaknja u kasarni u Varadžinu 16. avgusta 1991. godine izazvao je veliku pažnju i brigu Bošnjaka okupljenih oko Zagrebačke džamije. Teško ranjeni Nusret je u konačnici spašen i odveden u Varaždinsku bolnicu. Prema njegovom svjedočenju tokom ručka u kasarni teško ga je ranio vojnik JNA Miroljub Živković iz Zrenjanina. Nermin Selimović iz Sarajeva je poginuo 16. septembra 1991. godine u Okućanima – Hrvatska, kada je imao 21 godinu. Nermin je sa svojom posadom tenka žrtvovan, tako što je poslan na čelo kolone. Kao regruti JNA poginuli su i devetnaestogodišnji Bišćanin Nermin Hodžić te Ibrahim Kerić iz Teslića. Ibrahim je poginuo u selu Nustari kod Vinkovaca. Ipak, kada su predstavnici JNA pozvali njegove roditelje u Beograd da preuzmu posmrtne ostatke, među poginulim nisu našli tijelo svog sina. Kasnije su saznali da je Ibrahim sahranjen na mjesnom groblju u Vinkovcima.

Regruti su učestvovali i u strahoti Bitke za Vukovar. Među njima je bio i Nedžad Brkić. “U JNA sam otišao u martu 1991. godine, u Kikindu. Sve je bilo uredu do rata u Sloveniji. Oživljava srpski nacionalizam. Potom dolazi rat u Hrvatskoj i naš odlazak na ratište. Iz kasarne su probrani vojnici nesrpske nacionalnosti i problematični srpski vojnici. U jedinici u koju sam raspoređen bilo nas je 45. Poslati smo u napad na prvu liniju. U noći između 4. i 5. novembra naši transporteri pogađani su zoljama, raspadali su se i gorjeli. Kraj mene je poginulo pet vojnika, a bio je i veliki broj ranjenih. Sljedeći napad bio je opet u noći, za nas teži i tragičniji. Prešli smo ponton preko kanala i došli do nasipa uz prugu. Puzali smo uz nasip, bio sam u drugom ili trećem redu, što mi je spasilo život. Vojnici iz prvog reda ustali su i krenuli naprijed, misleći da ih hrvatski branioci neće primjetiti. Iznenada vidimo svijetleće rakete, a onda dolazi paljba iz svih oruđa i oružja. Naši vojnici padaju kao snoplje”.

Jedna od rijetkih opcija koja je nudila spas iz vukovarske bitke je samoranjavanje. Enver Rizvanović iz Tešnja razmišljao je o samoranjavanju ali to nije smio učiniti zbog prijetnji srpskih oficira. Odlučio je da se popne na jednu ruševnu zgradu i skoči sa trećeg sprata. Ipak, ništa mu nije bilo. Nakon toga se kundakom puške udario u svoje koljeno, poslije čega mu je pružena prva pomoć ali nije prebačen u bolnicu. Naredne dane se kretao uz pomoć štapa poslije čega ga je ipak pokupio vojni helikopter i odveo u VMA u Beograd na liječenje.