Početna Zanimljivosti Sveti Grgur Čudotvorac – zaštitnik srednjovjekovne bosanske države

Sveti Grgur Čudotvorac – zaštitnik srednjovjekovne bosanske države

0
PODIJELI

Tokom srednjeg vijeka gotovo svaki politički subjekt ili baštovina imali su svoje vjerske zaštitnike – svece. Za njima nisu zaostajale niti države, gradovi i vladari. Takav je slučaj bio i u srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Posebno su bili poznati zaštitnici trgovačkih država i općina u Sredozemlju i u neposrednom bosanskom susjedstvu – sv. Marko, zaštitnik Mletačke Republike (Venecije), sv. Vlaho je bio zaštitnik grada i države Dubrovnik, sv. Dujam je bio zaštitnik Splita, sv. Krešivan Zadra, sv. Tripe Kotora, itd. Zaštitnik srednjovjekovne Bosne tokom njezinog postojanja je bio sv. Grgur.

Jedino izravno svjedočanstvo o zaštitniku srednjovjekovne Bosne imamo iz dokumenta pape Pia II od 7. novembra 1461. godine, kada on na molbu bosanskog kralja Stjepana Tomaševića odobrava da sv. Grgur Čudotvorac “bude javno i od sviju u njegovom Kraljevstvu bosanskom držan i smatran zaštitnikom i braniteljem Kraljevstva”. Ovaj svetac, poznat i kao sv. Grgur Thaumaturgus, živio je tokom III stoljeća a radio je kao biskup Neocezareje u Pontu u Maloj Aziji. Podjednako je bio poštovan i kod katolika i kod pravoslavaca, a vjeruje se da je bio naročito cijenjen među pripadnicima Crkve bosanske, tj. bosanskim krstjanima.

Iako prvi podatak o sv. Grguru hronološki imamo na samom kraju postojanosti srednjovjekovne bosanske države, sasvim je izvjesno da je poštovanje ovog sveca bilo zastupljeno puno ranije od prvog poznatog dokumenta u kojem se on spominje. Papa je, zapravo, svojim aktom samo potvrdio ustaljeno vjerovanje i poštivanje ovog istočnjačkog sveca, među stanovništvom srednjovjekovne Bosne. On je još u poveljama bana Stjepana II Kotromanića i Tvrtka I Kotromanića zazivan u zvaničnim vladarskim intitulacijama. Time su Crkva bosanske i sv. Grgur imali posebnu ulogu u sakralizaciji vladarskog dostojanstva u uvjetima kada nije bilo druge crkvene organizacije koja bi banu mogla dati legitimitet da vlada. Tako je ban Stjepan II Kotromanić Grguru Stipaniću izdao darovnicu u kojoj sebe naziva “Az sveti Grgur, a zovom ban Stipan”. I u drugoj povelji, adresiranoj Vukoslavu Hrvatiniću, koja je pisana pred “svom crkvom i pred Bosnom” u Moštrima, ban koristi istu titulaciju. U povelji Vuku Vukoslaviću iz 1351. godine ban se naziva: “Az ban Stipan, a zovom svetog Grgura rab”. Skoro istu formulaciju ponavlja i njegov brat Vladislav 1353. godine kada ispred mladog bana Tvrtka izdaje povelju Vlatku Vukosaviću “Az rab Božiji i svetoga Grgura, a zovom gospodin knez Vladislav”. I ban Tvrtko 1366. godine se titulira “Az rab Božiji i svetog Grgura, a zovom gospodin ban Tvrtko”.

Nakon uspostave Kraljevine Bosne 1377. godine ova invokacija se više ne javlja u izvorima. Osim toga, zabilježeno je da se ona nastavila koristiti samo u komunikaciji unutar granica Kraljevine Bosne, između vladara i vlastele, ali se javlja i u poveljama izdavanim Dubrovčanima. Prestanak njezinog korištenja ne znači da se sv. Grgur prestao poštovati u Kraljevini Bosni. Naime, kralj Tvrtko I Kotromanić svoju prvu povelju izdatu Dubrovčanima 17. juna 1378. godine, potvrđuje u “slavnom dvoru Kraljestva mi u Trstivnici… u crkvi svetoga Grgura”. To znači da je kapela dvorskog kompleksa u Sutjesci, tadašnjoj bosanskoj prijestolnici, bila posvećena dinastičkom patronu – sv. Grguru.

Iako je Grgura Čudotvorca za sveca zaštitnika Kraljevine Bosne zvanično potvrdio papa Pio II, u XV stoljeću se na reversu novca bosanskih kraljeva Tvrtka II Tvrtkovića, Stjepana Tomaša i Tomaševića, javljaju sukcesivno druga dva sveca, koji su, također, nosili ime Grgur. Prvi je bio sv. Grgur Nazijanski, odnosno Bogoslov, nadbiskup Carigrada i jedan od velikih crkvenih otaca iz IV stoljeća, a drugi sv. Grgur Papa (oko 540 – 604), prikazan s mitrom i pastirskim štapom u ruci. Potiskivanje Grgura Nazijanskog sa novca Stjepana Tomaša, kojeg je zamijenio Grgur Papa, plastičan je pokazatelj da je za vrijeme ovoga vladara uloga Crkve bosanske naglo opala i da je u Kraljevini Bosni prevagnula koncepcija latinskog kršćanstva, odnosno katoličanstva. Naravno treba imati u vidu da je takav prevrat prvenstveno političke prirode uslijed nastojanja pridobijanja papske podrške zbog sve većeg uplitanja osmanske države u unutrašnje stvari Kraljevine Bosne. Bitno je napomenuti da se ovi sveci ne javljaju na ranijim kovanicama izrađivanim u vrijeme bana Stjepana II i bana Tvrtka I, jer oni na reversu novca imaju lik Isusa Krista.