Početna Zanimljivosti Svjedočenja o strahotama rata (’92 – ’95) bosanskohercegovačkih prognanika iz izbjegličkog centra...

Svjedočenja o strahotama rata (’92 – ’95) bosanskohercegovačkih prognanika iz izbjegličkog centra “Gašinci”

0
PODIJELI

Krajem 1992. godine u Đakovu (Hrvatska) otvoren je izbjeglički centar “Gašinci” u kojem se nalazilo oko 3 000 izbjeglica, građana BiH svih nacionalnosti, koji su zbog ratnih strahota morali izbjeći sa svojim ognjišta. Smještaj je bio dobro organizovan i posjedovao je kuhinju sa dvije trpezarije, ambulantu sa stacionarom, društvene prostorije, osnovu školu, dječiji vrtić, prodavnicu, razglasnu stanicu.

Jedan od prognanih je bio i M.S (67) iz Banja Luke koji svjedoči o srpskom teroru u gradu iz kojeg je istjeran: “Iz Banja Luke smo morali otići 3. rujna 1994. godine. Više se nije moglo izdržati, jer tamo vladaju teror, strah i ucjene. I nesrpskom življu tamo nema opstanka. Sa ženom i dvoje djece stanovao sam u trosobnom stanu. Život je bio težak. Moja penzija bila je dovoljna za četiri dana života. Progon Muslimana i Hrvata počeo je postepeno, da bi dostigao kulminaciju u ovoj godini. Pljačkani su, silovani i ubijani. Sa strahom smo čekali kada ćemo mi biti na redu. I došli smo. Prvo smo se morali iseliti iz trosobnog stana i preseliti u jednosoban. Naš stan dali su mladom srpskom bračnom paru. Ali ni u novom stanu nismo ostali mirni. Jednog dana u stan je upao jedan vojnik, rekao da on od danas tu stanuje i naredio nam da se iselimo. Dnevno smo dobijali poruke i prijetnje. Jednom me je srpski vojnik sačekao na ulici, ošamario me i upitao šta čekam, što se ne iselim. Drugi put me je sačekao, sa jednim siledžijom, na stubištu. Prebili su me skoro namrtvo. Kada su odlazili, prišao mi je onaj siledžija i rekao da je on četnički vojvoda iz Gornjeg Kraja i da imam 24 sata da iselim inače sam mrtav. Nismo čekali da istekne njegov rok. Otišli smo i sve ostavili. Primila nas je jedna susjeda. Sutradan žena je otišla u Crveni križ i pisala nas za odlazak iz Banjaluke. Na čekanju smo bili oko mjesec dana, a onda dobili poziv da 3. rujna dođemo radi odlaska u Hrvatsku. Pred polazak obilazili smo familiju i poznanike da se oprostimo od njih. Tako smo 1. rujna pošli i do moje porodice kad su nas na ulici zaustavili četnici koji su sprovodili 10 starijih Banjalučana. Legitimisali su nas i ubacili u grupu a da mi nisu vratili legitimaciju. Uspio sam samo reći da me čeka kod rodice. Kad smo došli kod Zelenog mosta (kod Stupnice), odmah tu kod štamparije ‘Glasa’, stali smo dok su se oni nešto dogovarali. Naredili su nam da idemo prema Vrbasu. Svi smo pomislili – pobiće nas. Bježati se nije moglo jer smo bili opkoljeni, a stariji smo. Do obale su nas tukli, a onda nam narediše da istupe plivači. Izašlo nas je pet. Oduzeli su nam novčanike i sve dragocjenosti, a zatim naredili da jedan po jedan ulazimo u Vrbas i plivamo na drugu obalu. Prvi je ušao Dedo. Kako je obala bila blatnjava i skliska, Dedo je pao. Potrčao mu je jedan četnik uzvikujući: ‘vidi ga, ovaj klanja’. Isprebijao ga i gurnuo u vodu. Dedu je valjda hladna voda osvijestila i on je počeo da pliva. Drugi je zaplivao Sead Buljugić, potom ja i ostala dvojica. Kada smo bili u vodi, očekivali smo da zapucaju po nama. Ali nisu, samo smo čuli kako padaju opklade tko će od nas prvi preplivati Vrbas. A svi smo bili u odijelima, promrzli od hladnoće Vrbasa, fizički i psihički iscrpljeni… ali uspjeli smo. Šta je bilo sa onom šestoricom što su ostali na obali, ne znam. Neka im je bog na pomoći. Kasnije sam kradom otišao do rođaka gdje me je čekala uplakana i prestrašena žena. Kod rođaka smo bili do 3. rujna, kada smo otputovali za Zagreb, a odatle u ‘Gašice”.

Manda Vidović (73) iz Bosanskog Broda o svom dolasku u “Gašicu” kaže: “Početkom oktobra ’92 vodile su se borbe za Bosanski Brod. Najteže je bilo 6. oktobra. Ulice su bile pune ljudi i vojske, a četnici su napadali tenkovima, avionima a narod goloruk. Izašla sam na ulicu i plačući lomila ruke jer mi je dida Jerko teško bolestan ležao u kući. Najednom je stao auto iz kojeg je izašao naš gardista i upitao me šta ja tu radim kad su četnici već u gradu. Plačući sam mu ispričala, a on je uletio u kuću i na rukama iznio didu i ubacio ga u auto. Samo što smo krenuli, iz pravca Koliba se pojavila vojska i tenkovi. Pucali su za nama, ali nas je Bog spasio. Kada smo prešli most, čula se jaka eksplozija. To su srušili naš most. Iz Slavonskog Broda smo gledali kako gori naš grad. Tamo mi je, dijete moje, ostala lijepa kuća, pa još jedna u dvorištu, marva… sve… Sve sam to preboljela, ali nestanak sina Josipa nisam. Zarobili su ga četnici još 1992. godine. Pisali smo Crvenom križu, ali ništa. Ovdje nam je dobro. Ma dijete moje, ove cure iz ‘Suncokreta’ su jako dobre. Obilaze me i mog didu, on sada leži bolestan u stacionaru.”

Murisa Alat (32) iz Brčkog također svjedoči o srpskom krvavom piru u svom gradu: “Rušenjem brčanskih mostova na Savi srušena je mnogim Brčacima nada za spas u susjednoj Hrvatskoj. Ujedno, to je bio znak Srbima da sa oružjem izađu na zborna mjesta i počnu krvavi pir. Srećom, stanovali smo na lijevoj obali rijeke Brke, od koje su zazirali četnici pa su tamo poslali arkanovce, šešeljevce, Mauzerove semberske koljače i crvene beretke kapetana Dragana. A ovaj dio grada branili su mještani samo sa nekoliko lovačkih pušaka i karabina. Brčaci koji su imali sreće preći kod nas pričali su jezive strahote što su ih učinili ovi ‘srpski oslobodioci’. Upadali su u stanove, ubijali, silovali, pljačkali… uhapšene su odvodili u brčanske džamije, hotel ‘Posavinu’, SUP, Garnizon, DTV ‘Partizan’ itd. sve su to bila krvava stratišta u kojima je poubijano na najsvirepiji način na hiljade Muslimana i Hrvata, a potom su bacani u Savu, pokopani u zajedničke grobnice ili spaljivani u ‘Bimeksovoj’ kifleriji. Brčaci su hrabro držali odbrambene linije koje su četnici od 2. maja 1992. godine počeli granatirati iz svih vrsta topova, a i po dubini gdje su bili smješteni civili. Šestog maja pokušali su i pješački proboj, ali nisu uspjeli. Prepali su se naših boraca. Pokazali su kolike su kukavice. Oni su hrabri kada treba klati žene, djecu i starce ili sa sigurne udaljenosti opaliti granatu. Ali kada treba čovjek na čovjeka, onda bezglavno bježe. Svojim sam očima vidjela kako zarobljeni četnici plaču, kako mole, nazivaju nas komšijama i braćom. Zbog male djece prebačena sam u Hrvatsku. Sada je i muž s nama. On je bio od prvog dana na ratištu, ali je tri puta teško ranjen i proglašen ratnim invalidom i nesposoban za vojsku. Sada smo ponovo na okupu. Tamo mi je ostao djever, on je sedam puta ranjavan. Posebno mi je drago što četnici nisu uspjeli zavaditi Muslimane i Hrvate u Posavini i tuzlanskoj regiji, kao što su to napravili u srednjoj Bosni. Mi smo tamo zajedno u rovovima, na rođendanima, sprovodima i bogomoljama. To druženje i zajednički izbjeglički život nastavili smo i ovdje. Ali vratićemo se mi na svoje.”

Komentari