Početna Zanimljivosti Svjedočenje Aziza Ćatića o zločinu u Kamengradu i torturi srpske vojske iz...

Svjedočenje Aziza Ćatića o zločinu u Kamengradu i torturi srpske vojske iz oktobra 1995. godine

0
PODIJELI

Iako je 12. oktobra 1995. godine stigla naredba o prestanku ratnih dejstava na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, borci Armije Republike Bosne i Hercegovine su na unsko – sanskom ratištu svoju posljednju veliku borbu vodili u danima nakon primirja. Sve do 15. oktobra trajao je silovit napad Vojske Republike Srpske na liniji fronta dugačkoj preko 200 kilometara. Već u jutarnjim satima 12. oktobra VRS kreće u napad na položaje ARBiH duž cijele linije fronta. Primarna svrha napada je bila poboljšanje izrazito teške pozicije u kojoj se našla VRS nakon velike oslobodilačke operacije “Sana 95” u kojoj je oslobođeno blizu 1 000 km2 teritorije BiH. Siloviti napadi su izvođeni na prostoru Prijedor – Sanski Most, Bronzani Majdan – Sanski Most, Ljubija – Stara Rijeka i Bosanski Novi – Bosanska Krupa.

I dok su borci ARBiH na liniji fronta vodili teške borbe u nastojanju da spriječe prodor VRS, drugi borci ARBiH, u unutrašnjosti oslobođene teritorije, sumirali su ratnu sliku novooslobođene teritorije. Uoči povlačenja VRS iz Kamengrada izvršen je zločin nad 11 civila mjesta Kamengrad. Naime, u tvornici “Sanakeram” u Kamengradu sve do 11. oktobra 1995. godine bilo je zatočeno 367 Bošnjaka, a zatim je u jutarnjim satima pozvano njih 12 koji su izvedeni pred tvornicu na strijeljanje. Nekim čudom jedan od preživjelih je bio tada 25-godišnji Aziz Ćatić. Svi ostali su pobijeni iz neposredne blizine, jedan po jedan. Pucali su i u Ćatića dva puta, ali su ga uspjeli samo lakše raniti. Uspio je pobjeći u šumu, iz koje se uspio spasiti tek 14. oktobra kada je naletio na patrolu pripadnika ARBiH.


Kako svjedoči: “Bilo je pola četiri kada su nas pozvali na strijeljanje i postrojili ispred tvornice. Vodio nas je četnik koga su svi zvali Apa. Pitao sam ga: ‘Apa, šta će biti s nama?’, na što sam dobio odgovor: ‘Pobićemo vas!’. Izašli smo i jedan od četnika je pitao drugog: ‘Hoćemo li?’, ‘Pobij’, odgovorio je drugi. Sjećam se da je jedan iz stroja molio da ga ne ubiju, jer ima sina u srpskoj vojsci, a četnik se izderao na njega”.

Pitao je srpskog vojnika šta mu je skrivio, nakon što mu je ovaj naslonio pušku na stomak, te mu dohvatio pušku a ovaj je zatim pucao na njega. Nakon pucnja pao je i pravio se da je mrtav, a kada je srpska vojska otiška pobjegao je u šumu. Dalje svjedoči da su svi od 367 zatočenih Bošnjaka prošli strašne torture. Vođeni su da rade svaki dan razne poslove, od običnog hodanja do kopanja rovova. Redovno su tučeni, gotovo svakog dana, posebno noću kako ne bi mogli spavati. Navodi primjer pitanja: “Čija je ovo zemlja”, na što su oni odgovarali “Srpska!”, nakon čega bi slijedilo novo fizičko maltretiranje i novo pitanje: “Čija će biti?”, na što bi opet odgovorili “Srpska!”.

Dolaskom komisije iz Bihaća da sprovede uviđaj i identifikaciju, ustanovljeno je da su dva leša, leševi oca i sina. Jednog starca su prvo potpuno skinuli a zatim ubili. Starac je odmah identifikovan – riječ je o Nazifu Zuliću koji je u trenutku strijeljanja imao blizu 90 godina. Nekome je pucano u glavu, nekome u srce, dok su neki svoj život okončali tako što im je pucano u stomak. Ulaskom u prostorije logora spoznane su sve strahote logora. Po podu razbacane haljine, kutije od lanč paketa, ženske tašne, čizme, patike itd. Krv po zidu, po podu, po haljinama.

Komentari